Stil vam je loš, rekao je Milko Valent i time zaključio razgovor. Laknulo nam je. Razgovarali smo najprije ugodno uz kavu, zatim mnogo puta telefonom, a kad smo prešli na onlajn pripetavanje, shvatili smo da je Valent nepobjediv. Nije, naime, riječ tek o najboljem socijalnom performeru kojeg možete sresti među domaćim piscima, Valent je literarni žongler koji određuje pravila svakog žanra, pa i novinskog intervjua. Poznata stvar, voli provocirati, kako svojom literaturom tako i privatnim stavovima – pri čemu ne možete biti sigurni jesu li baš ozbiljni ili su dio njegove osebujne igre. Čime provocira? Stavovima o seksu. Ali nema smisla nabrajati ni forme ni žanrove u kojima ih koristi od 1979., kad je počeo objavljivati kao pjesnik, prozaik, kazališni kritičar. Opus mu je bogat i raznolikih formi: od radiodrama, eseja, pet romana i četrnaest zbirki poezije. Na Wikipediji se vidi, omjer njegovih uprizorenih i objavljenih drama nije proporcionalan, kaže da je pedeset posto njegovih radova (bilo) odbijeno. Nema, međutim, smisla nabrajati niti mnoge nagrade koje je Valent dobio za svoju literaturu, ima ih u raznolikim kategorijama i žanrovima. Izdvajamo, ipak, nagradu za “Umjetne suze” jer je taj njegov roman, objavljen na 1744 kartice, proglašen “najopsežnijim suvremenim hrvatskim” romanom. Za “Umjetne suze” dobio je 2014. Nagradu “Vladimir Nazor”, zamalo i književnu nagradu T-portala, a 2016. i (slabo poznatu) književnu nagradu Zaklade “Stipan Bilić-Prcić” Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU). U obrazloženju te nagrade HAZU, interesantno sažimajuće, kaže se da je riječ o “razornoj kritičkoj analizi hrvatskoga i europskog društva na početku 21. stoljeća”, i to tako što “roman u izmjeni makro i mikro perspektive paralelno prati individualnu i socijalnu dimenziju propadanja suvremene civilizacije”. Dekadansa civilizacije, onakve kakvu Valent strastveno kritizira i obožava u isti mah, učinila nam se kao njegova najjača, opsesivna tema. Ili je to, zapravo, njegova jedina, ustrajna književna tema? Pitanje nam se svidjelo, ali Valent nije dao odgovora. Možda šteta, ali nas je sugovornik korektno upozorio da držimo povod i fokus ovog razgovora, a to je njegov novi roman, “Ledene haljine”, u izdanju Profila. “Autor nije važan, važno je njegovo djelo”, kategorički je rekao Milko Valent i poslao mejl s odgovorima, u vlastitom fontu (Ariel bold), jednostruki prored.
BestBook: Vaš novi roman, “Ledene haljine”, slijedi junakinju Ninu Horvat i njezinu motivaciju da pobjegne od siromaštva. Najbolja studentica na godini, iako nedovršenog studija, odluči napustiti Zagreb i zauvijek se riješiti siromaštva udajom za akademski obrazovanog, situiranog i što je moguće imućnijeg, sredovječnog muškarca u Oxfordu. Nina Horvat je prosvijećena sponzoruša, a to znači poštena i metodična radnica balzakovskog tipa. Od teorijskog, zatim fizičkog rada pa do seksualnog i duhovnog “rada na sebi”, Horvat će strpljivo doći do cilja. Emocionalna inteligencija ne postoji, kaže Valentova junakinja posve logično, jer zna da “težak život u siromaštvu i oskudici učvršćuje duh i tijelo”. Ali siromašan čovjek, možda, ne zna prepoznati izlaz iz siromaštva, ne vidi pravi cilj niti kad je postigao zacrtano? Moralna pobjeda u činjenici avanture života, nije to valjda poanta?
Poanta je istaknuta u naslovu romana. Naslov je, zapravo, metafora za mnoštvo ženskih bića u još vladajućem poretku patrijarhata, iako ponegdje omekšanog, u ovom slučaju za biće zvano Nina Horvat, junakinju romana. Međutim, u romanu nije riječ o moralnoj pobjedi, već o nemoralnoj i, uostalom, na kraju neostvarenoj. Ninin, inače savršen plan, koji bi završio pobjedom nije ostvaren samo zbog jedinog njezinoga krivoga koraka, koji je napravila neposredno nakon vjenčanja u Dubrovniku, a taj je da je u neuravnoteženom stanju teškog pijanstva priznala Nigelu Hammeru, svom jednodnevnome mužu, da se za njega udala iz pukog interesa i da je, također iz interesa, začela dijete. Kraj je, tragičan, dakako, bio neizbježan. Što se sve dogodilo, saznat će čitatelji koji pročitaju taj hrvatsko-engleski roman o siromaštvu.
BestBook: Lik vaše Nine Horvat je u radikalnim kontradikcijama. Incestuozni odnos s ocem očito ne smeta njezinom deklariranom feminizmu? Kritički feminizam tumačen kroz pop kulturu Horvat konzultira na online portalu “Muf” (taj je doista donedavno postojao), svoju majku pouči feminističkim ikonama 20. stoljeća, ali je u svakom smislu rezolutna protivnica pobačaja. Kao psihotična poetesa (emocije prema oksfordskom profesoru su isključene), Horvat je sklona samoubojstvu. Vlastiti životni problem rješava, treba li naglasiti, radikalno antifeministički. Niste vi advokat svojih likova, kažete da vas postupci i stavovi vaših likova nerijetko iznenade. Je li vas iznenadilo konačno (raz)rješenje vaše Nine Horvat? U literaturi je, naravno, dozvoljeno sve, pa i karikatura feminizma, kako ga mi vidimo u romanu. Slažete se?
Slažem se da je u literaturi, u umjetnosti uopće, dopušteno sve, ali se ne slažem da je u “Ledenim haljinama” feminizam karikaturalno prikazan. No idemo redom. Prvo, Nina je od drugog razreda gimnazije aktivistica (sjetite se njezinih prosvjeda na Cvjetnom trgu!), pankerica i, dakako, feministkinja u pozitivnom smislu te riječi, a taj je da se takva feministkinja istodobno bori i za prava žena i za prava muškaraca. Drugo, incestuozna ljubav s ocem nije u kontradikciji s Nininim feminističkim stavovima, i to stoga što se istinska ljubav, pa i ona incestuozna, dogodi kao hormonalno neumitna, neizbježna i u skladu je s teorijom “kemije ljubavi” američke antropologinje Helen E. Fisher. Treće, Nina Horvat je živ, a ne plošni lik, odnosno karakter koji se postupno u radnji romana mijenja kao i svaki punokrvan karakter, te postaje prožeta opsesivnom idejom bijega od siromaštva pod svaku cijenu, pa i pod cijenu odricanja od svojih feminističkih stavova. Ona čita Muf i kritiku patrijarhata da bi dobro upoznala patrijarhat i znala se prilagoditi vlastitom projektu bijega od siromaštva i potrage za mužem koji će je osloboditi siromaštva, a taj projekt Nina naziva “Čelična čipka”. Četvrto, srdačna, komunikativna Nina, vedra karaktera, nije sklona samoubojstvu. Ona to postaje tek na kraju romana nakon raskida sa suprugom Nigelom, te se vraća u Zagreb i čita ogled o apsurdu, to jest djelo “Mit o Sizifu” Alberta Camusa da bi se što bolje mogla pripremiti za svoj završni čin. Peto, od rane mladosti družim se s feministkinjama i upoznao sam nekoliko onih koje se protive abortusu, što ne umanjuje njihovu borbu za ravnopravnost spolova i borbu za ženska prava. Šesto, na kraju odgovora na vaše pitanje, nije me iznenadilo konačno rješenje Nine Horvat. Nije me iznenadilo jer sam je, pišući roman, prilično dobro upoznao, osobito pri kraju romana, nakon što ju je jednodnevni muž Nigel napustio zbog njezinog jedinoga krivoga koraka koji je napravila u inače savršeno organiziranom svojem projektu “Čelična čipka’’’. Njezinoj buntovnoj prirodi pridružila se želja za osvetom Nigelu, te je stoga moralo završiti tako kako je završilo.
BestBook: Kažete da “pišete u poetici psihotičnog realizma”. Što su značajke takve poetike? (Hiper)realizam banalnosti svakodnevice u pokušaju da ga se psihotički oplemeni? Nije loše. Iako, banalnost može biti itekako raskošna, a realizam uvijek leži u oku promatrača. Kažemo li: satira, ironija, travestija, lukavo ćete nas, predosjećamo, prevesti u “psihotičnost realizma”? I tako bismo, čini se, mogli o literaturi od Don Quijotea nadalje: Sancho Panza je tu isključen? Ili je obratno? Ne šalimo se, naprotiv.
Već nekoliko puta, a u vezi s romanom “Umjetne suze’’, izjavio sam u intervjuima da romane pišem služeći se poetikom psihotičnog realizma. Ne, nije u novom romanu riječ o poetici hiperrealizma, a osobito ne o poetici naturalizma onoga tipa kojim se služio Émile Zola. Pitate me koje su karakteristike poetike psihotičnog realizma. Evo moje definicije, koja ne mora biti točna, ali je moja. “Psihotični realizam jest onaj realizam koji zbilju precizno predstavlja u svim njenim oblicima, ali uvijek s nekim, barem jednim, poetičnim dijelom (u romanu ‘Ledene haljine’ taj je dio nazvan ‘Jezgra je duboka pjena’) i, obavezno, s jednom snažnom opsesivnom idejom protagonista ili protagonistice čija je realizacija ili nemoguća ili ne uspijeva zbog fatalne pogreške protagonistice ili protagonista.’’ Tako je u “Umjetnim suzama’’ jedan od glavnih pokretača radnje opsesivna ideja Marka Globana potraga za urednom djevojkom, i u Hrvatskoj i u Europi, a u romanu “Ledene haljine’’ opsesivna ideja o bijegu od siromaštva “pod svaku cijenu’’, uključujući i onu na bilo koji način nemoralnu ili korumpiranu. Ne, ne slažem se s vama da je banalnost “baš raskošna’’, barem ne u životu, dok dobro izvedeno tematiziranje banalnosti u umjetnosti može biti raskošno. Što se tiče vaše tvrdnje da je realizam u “oku promatrača’’, smatram je promašenom zbog činjenice da je realizam ona stvarnost koja je doista stvarna bez obzira na “oko promatrača’’. Evo jednog recentnog primjera. Razarajući barbarski agresorski rat u Ukrajini, koji traje dok mi razgovaramo, jest realistički brutalan, i to u tolikoj mjeri da ga nijedno “oko promatrača’’ ne može vidjeti drugačijim nego brutalnim, u osnovi nalik onom nacističkom, u kojemu se uopće ne poštuje nijedna točka Ženevskih konvencija. Jest, u mojoj poetici psihotičnog realizma kojom su pisani moji romani ima i satire i ironije. Sancho Panza nije isključen iz romana. Sancho Panza, to sam ja, autor romana.
BestBook: Što je za vas politika? Nije politici mjesto u literaturi? Kažete da ste feminist (“apsolutno”), a najviše vam vjerujemo kad kažete da ste “prozni radnik”. U radu na romanu “Ledene haljine’’ poduzeli ste itinerar po točkama radnje romana. Kamo ste sve putovali “slijedeći” Ninu Horvat da biste nam mogli ispričati njezinu priču? To je bio skup pothvat, a vi ste, kako stalno ističete, siromašan umjetnik. Kako ste uspjeli?
Na ovo vaše kompleksno pitanje, sastavljeno od nekoliko pitanja, odgovorit ću vam jednostavno i po redu. Budući da sam zoon politikon (Aristotel), odnosno društveno biće, politika je za mene svojevrsno umijeće vladanja državom, gradom, poduzećem, s napomenom da je u demokratskom poretku i dobrovoljno izuzeće iz politike, što je slučaj sa mnom, također politički čin. Svakom ljudskom i prirodnom fenomenu, bez obzira bio on loš ili dobar, mjesto je u literaturi, pa tako i politici. Književnost je umjetnost koja nije samo zrcalo svijeta, već je kreativno shvaćen mimezis koji na temelju ljudske stvarnosti stvaralački oblikuje svoje poetske i prozne svjetove, te se s punim pravom bavi svim mogućim ljudskim stanjima i svim prirodnim i društvenim fenomenima. Da bih što bolje upoznao svoj lik, svoj karakter, protagonisticu Ninu Horvat, otputovao sam u Englesku na mjesec dana kao i ona. Baza mi je bila u Oxfordu kao i njoj. Bio sam u mjestima u kojima je i ona bila sa svojim Nigelom: Salisbury, Stonehenge, Stratford-upon-Avon, Bath, Portsmouth i London. Zatim sam, nakon što je Nina zavela profesora, putovao zajedno s njima na medeni mjesec u Veneciju, Zadar, Dubrovnik i Mline, da bih se s Ninom uputio u Zagreb, njezin i moj rodni grad, da prisustvujem njezinom zadnjem činu. To je bio skup pothvat i, dobro ste primijetili, ja sam siromašan umjetnik koji njeguje instituciju siromašnog umjetnika, ne svojom voljom, već voljom sudbine. Taj pothvat financirao sam novcem od Nagrade “Vladimir Nazor” za “Umjetne suze’’ i sedmogodišnjim kreditom.
BestBook: Uvjereni ste da je seksualnost tabu, cijeli vaš opus to potvrđuje: takav nam je, barem, dojam.
O aspektima svakodnevne seksualizacije života neprestano se vode teorijske i jeftino-bulevarske debate, to nam je dosadno: vama nije? Incest i pedofilija vaši su česti literarni motivi, to je poznato. Ali već i pokušaj “historizacije” tih motiva u ključu povijesti seksualnosti od drevne Grčke i Rima, kamoli tematizacija tih motiva izvan literature, nama je promašena stvar. Umorni smo od “tabuizacije tabua seksa”. Ne slažete se? Upamtili smo, međutim, jednu vašu rečenicu iz romana “Ledene haljine”: “Digitalna demencija uskoro će nadmašiti kardiovaskularne bolesti”. Umjesto motiva seksa kao tabua, ovu bismo rečenicu predložili kao univerzalni ključ: što mislite?
Ne, seksualnost nije tabu, osobito ne heteroseksualnost, i to moj opus ne potvrđuje. Tabu su neki oblici spolnosti ili tzv. seksualne orijentacije. Navest ću ih nekoliko: pedofilija, homoseksualizam, i muški i ženski, nekrofilija, starački seks, seks invalida i ljubavni kanibalizam. Što se tiče vašeg umora od “seksualizacije života’’, to je vaša privatna stvar, a ne literarna stvar. Ako vam je sve to zajedno, kao što ste rekli, dosadno, to je također vaša privatna stvar, a ne literarna. Ne, meni to nije dosadno. Ne, ja nisam umoran od toga, od, kako ste rekli, seksualizacije života, naprotiv. Ja se, zapravo, odmaram tematizirajući, i umjetnički i praktično, tabuizirane oblike spolnosti. Ne, incest i pedofilija nisu moje česte teme ili motivi. Intenzivno su tu i tamo zastupljene, ali ja sam u svojih 36 objavljenih knjiga tematizirao najmanje isto toliko tema. U to se možete uvjeriti ako pročitate te knjige. Čak ni to nije potrebno. Možete pročitati samo jednu od njih, primjerice roman “Umjetne suze’’. U njemu se isprepleće najmanje 26 raznih tema, s naglaskom na globalnu krizu braka kao biološki štetne institucije za ljudski organizam i na političku devastaciju Europske unije. Možda je ovaj ratu u Ukrajini ujedini.
BestBook: A možda je potvrda o seksu kao tabuu u društvu činjenica da vam je Katolička crkva u vrijeme kardinala Kuharića zamjerila neke motive u priči o Isusu. Iako je (anti)seksualnost gotovo dogma Katoličke crkve, ekskomunikacija iz katoličke zajednice radi motiva literature ili konceptualnog djela uvijek izgleda priglupo. Pohađali ste vjeronauk, bili ste član katoličke zajednice, pa kad je Kaptol pročitao nešto vaše što nije u skladu s katoličkim moralom, bili ste ekskomunicirani? Je li to objavljeno?
Da, objavljeno je u Glasu Koncila, ali bez imena autora priče “Isus u kampu’’, mene. Nazvali su me Antikristom. Taj slučaj ekskomunikacije u mojoj arhivi obuhvaća 121 stranicu teksta.
BestBook: Na terenu vaše biografije vidimo odličnog, iako siromašnog, studenta iz zagrebačke četvrti Maksimir. Najboljeg studenta filozofije na godini, uz studij komparativne književnosti, zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Te biografske činjenice pamtimo iz vaših medijskih razgovora i ne čine nam se u suprotnosti s vašom, očigledno performerskom prirodom: uvijek ste znali što želite u životu? Odrasli ste uz oca, koji vam je bio podrška čak i onda kad ste odbili poticaj profesora filozofije Gaje Petrovića da se posvetite akademskoj karijeri: je li tako bilo? I kasnije ste u životu odbili akademski posao u Americi, čak i ponudu za ambasadorsko mjesto u vrijeme kad je došla nezavisna Hrvatska? Razumijemo, habitus pisca je jedini moguć. Zažalili niste?
Da, habitus pisca za mene je jedina opcija. Ne, nikad nisam zažalio.
BestBook: Što je preživjelo, što će preživjeti u aktualnoj “epohi banalnosti” o kojoj pišete? Ako izbjegnemo nuklearni rat, što nam najviše prijeti?
Drago mi je što ste spomenuli epohu banalnosti, o kojoj pišem opširno u romanu “Umjetne suze’’. U toj epohi, koja je sve intenzivnija, preživjet će upravo ona: globalna banalnost epskih razmjera. No neće preživjeti samo banalnost svakodnevice, već i trivijaliziranje svih područja umjetnosti, osobito, nažalost, i područja književnosti. Ako izbjegnemo nuklearni rat, najviše nam prijeti eskalacija retardacije stanovnika Zemlje.
BestBook: Pišete novi roman? Tema? Nije roman jedini na čemu radite, kažete da vodite “utrku s vremenom”? Ali čemu se, naposljetku, čovjek može radovati u svakom danu osim vlastitom radu?
Sviđaju mi se vaša kompleksna intrigantna pitanja jer su sastavljena od nekoliko pitanja koja mi omogućuju višeslojni odgovor, odnosno odgovore. Da, pišem i novi roman. Tema je tog romana nježnost između dvoje ljudi protkana strasnim nimfomanskim seksom, koji je takoreći na rubu smrti, a u vrijeme pandemije koronavirusa, popularno nazvanoga korona. Radnja se zbiva usred lockdowna, dakle usred gotovo potpunog zatvaranja, to jest potpune izolacije. Osim novog romana pišem dramu, bolje reći tragediju, o masovnoj izbjegličkoj krizi, djelomično inspiriranu i ratom u Ukrajini, a upravo završavam i hibridnu knjigu poezije “Pjena za rušenje’’, svojevrsnu suvremenu verziju “Dekamerona’’, i to dijametralno suprotnu onoj Boccaccia, koju moram predati izdavaču u “najokrutnijemu mjesecu’’ (kako glasi dio početnog stiha glasovite Eliotove “Puste zemlje’’), dakle uskoro, u travnju. Ja sam pisac koji istodobno može raditi na nekoliko različitih projekata, što iznimno veseli moj eros za pisanjem. Što se, pak, tiče “utrke s vremenom’’, riječ je o dijelu egzistencije svakoga čovjeka, pa dakle i moje. Naime, sad sam u “rizičnoj dobi’’ od zamalo 74 godine s četiri kronične bolesti, a literarnih i filozofskih projekata koje želim završiti jest mnogo, koje bih po mojoj gruboj procjeni mogao završiti za pedeset i šest godina, što je s obzirom na moju dob, dakako, neostvarivo, tako da sam uz utrku s vremenom prisiljen raditi i selekciju spisateljskih projekata koje ću još, nadam se, moći ostvariti. Na zadnje pitanje iz vašeg zadnjeg pitanja odgovor će biti vrlo kratak. Osim vlastitom radu u svakom danu života, čovjek se može radovati bezbrojnim stvarima. Evo ih samo nekoliko: obrok zdrave hrane s dodatkom neke delicije na kraju obroka, tiha iskrica toplog prijateljstva s dragom osobom, divljenje nekom vrhunskom umjetničkom djelu (glazbena kompozicija, skulptura, slika, film, odlomak vrsnog štiva), dnevno i noćno maštanje, tiha no duboka meditacija, strastven spolni užitak s ljubavlju prožetom osobom ili, zašto ne, s nekoliko osoba istodobno u raznovrsnim čulnim položajima eksplicitno opisanima u djelu “Kama Sutra’’. Usput rečeno, “Kama Sutra’’ je vrlo inspirativno djelo za svako naše danas.
