Kultura
174 prikaza

Ako loš ljubić 'Teorija svega' osvoji Oscare, to će biti smiješno

Teorija svega
Universal Pictures
Marsh se očito nije želio baviti znanstvenim radom glasovita britanskog fizičara

Biografski film jedan je od najtežih filmskih žanrova. Scenarist i redatelj paralizirani su prisilom da budu vjerni činjenicama i, ma što napravili, ma koliko se trudili da budu pošteni i dosljedni onome što se drži istinom, uvijek će se naći svjedoci ili znalci koji će im zamjeriti izdaju istine. Čak i ako je sve što vidimo u filmu potpuno istinito, naći će se oni koji će to proglasiti neistinitim jer nedostaju mnogo važnije stvari iz života osobe o kojoj govori film, što daje nepotpunu, dakle, lažnu, sliku junaka. 

Mislim da se upravo to dogodilo redatelju Jamesu Marshu u njegovu biografskom filmu o Stephenu Hawkingu “Teorija svega“. Marsh se očito nije želio baviti znanstvenim radom glasovita britanskog fizičara ili nije znao kako to uprizoriti na filmu, što mu ne treba zamjeriti. Rad znanstvenika većim se dijelom svodi na mentalni rad, maštu, zaigranost mišljenja. Ako je riječ o praktičnim stvarima, poput strojeva ili praktičnih izuma, mogu se pokazati pokusi, modeli, uspjesi i neuspjesi. No ako je riječ o kozmologiji, koja je, kako u filmu kaže Hawking, “religija inteligentnih ljudi“, stvar je mnogo teža. 

Kako na filmu pokazati Hawkingov znanstveni rad koji se većinom svodi na razmišljanje i maštanje o vremenu, svemiru, zvijezdama i crnim rupama? Teško. Ne i nemoguće. Postoje trenuci filma u kojima to vidimo, poput scene u kojoj Hawking svoju teoriju vidi uživo, zajedno s gledateljem, u običnoj šalici kave. To je jedna od rijetkih scena u filmu u kojoj shvaćamo što junak misli i, zapravo, čitamo njegove misli. A misli su za potpuno paralizirana čovjeka kojemu odumiru mišići i govor, jedini prostor slobode i moći. 

Fizički i verbalno nemoćan, Hawking je mišljenjem i osjećajima svemoćan i ako to u filmu ne vidimo i ne osjećamo, onda ne vidimo ništa osim paralizirana tijela i zgrčena lica junaka. Bit Hawkingova života, u tijelu potpuna invalida bez sposobnosti govora, je u tome što je njegov život nevjerojatno bogat, uzbudljiv, emotivan i zaigran. Unatoč potpunoj telesnoj invalidnosti, Hawking je vedar i duhovit čovjek koji voli život, ljude, svemir, zvijezde i vrijeme. Za osobu koja ne vjeruje u Boga, Hawking je čovjek koji, što je divno, vjeruje u sve, koji sve voli i kojega sve zanima. On nije tragičan junak, on je mentalni i životni superjunak sazdan od misli, igre, emocija i ljubavi. 

U filmu “Teorija svega“ vrlo rijetko dopiremo do njegovih misli, ne prepoznajemo trenutke kada je zaigran i rijetko razabiremo njegove emocije. Ostaje nam Hawkingov ljubavni život, čime se James Marsh uglavnom i bavi u svojoj ekranizaciji knjige o Stephenu Hawkingu koju je napisala njegova žena Jane. Naravno, mnogo je zanimljivije baviti se nečijim ljubavnim životom nego znanstvenim mislima i, da je film stvarno ljubavna priča, problema ne bi bilo. Marsh se međutim ne bavi ni ljubavnim životom Stephena i Jane nego ambalažom tog ljubavnog života. Njegov je film pretežito niz lijepih scena koji su sučeljeni prizorima Hawkingove tjelesne patnje. Malo paralize, malo vatrometa, malo zgrčenih izraza lica, malo zvjezdana neba i tako dalje. Bez objašnjenja i doživljaja. 

Za mene je “Teorija svega“ frustrirajući, hladan, nerazgovjetan i većim dijelom dosadan film. D ok sam ga gledao, prisjećao sam se izvrsnog filma “Moje lijevo stopalo“ Jima Sheridana o paraliziranu irskom piscu i slikaru Christyju Brownu, a koji ima sve što “Teoriji svega“ nedostaje.. Većina ostalih prizora “bježi“ od junaka i registrira dramatične fizičke pokrete ili lijepi okoliš oko junaka. Fotografija je naglašeno mekana, “romantična“ i zajedno s glazbom nalik je na fotografiju i glazbi filmskih ljubića. Dakle, čak je i glavni motiv filma, ljubav Stephena i Jane, rasplinut u namjerno privlačnom lokacijskom okolišu. Kao i sve u “Teoriji svega“,ne vidimo kako Hawking doživljava svijet, ljude, ljubav i svoju voljenu nego gledamo kako ljudi, svijet i njegova žena doživljavaju njega. 

A nama ne treba surogat doživljaja, tuđi doživljaj nego naš vlastiti. Ne zanima me kako drugi doživljavaju junaka, želim ga doživjeti ja i poistovjetiti se s njim. Želim ga razumjeti, misliti s njim, smijati se i biti očajan u njegovim najstrašnijim trenucima. Toga u filmu nema jer Marsh ne zna kako bi, za razliku od Mortena Tylduma, redatelja “Igre oponašanja“, izvrsne filmske biografije znanstvenika Alana Turinga, uprizorio misli i emocije. Pritom su najveće žrtve izvrsni glumci koji se ubijaju od uzaludna truda jer im film okreće leđa. Ako osvoje Oscare, to neće biti nepravedno, ali će biti tužno. Ako film osvoji Oscare, to će biti smiješno. 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.