Kultura
308 prikaza

Ako te klince nije dokusurio rat, riješit će to roditelji

MILOMIR KOVAČEVIĆ STRAŠNI
Poraće je u romanu ‘Izvedeni iz kičmi’ Amile Kahrović Posavljak svedeno na scenografiju u kojoj dvoje zaljubljenih, na adrenalinu zbog svog tek započetog, a višestruko zabranjenog odnosa, mapiraju ulice koje su još uništene

“Izvedeni iz kičmi” hermetičan je, poprilično zbunjujuć, pa zato isprva teško pamtljiv naslov, ali čim zavirimo među korice romana, rasvijetlit će ga jedan citat. Značenje treba tražiti u drevnoj muslimanskoj predaji koja kaže kako su svi ljudi nastali iz kičme prvog čovjeka, Adema, a da bi se onda, pojednostavljeno rečeno, dijelili na one koji će biti sretni i one koji neće dobiti priliku za sreću. Amila Kahrović Posavljak, nagrađivana sarajevska pjesnikinja i prozaistica mlađe generacije (r. 1984), zanima se, razumljivo, za ove druge, prvi jedva da bi u literarnom smislu bili izazov. Jasno je već, od nesreće se ovdje neće biti lako obraniti; zle sreće nisu samo mladić i djevojka koji su autorici bez pauze u hiperfokusu, nepovratno su izgubljeni baš svi iz njihova okruženja, premda toga možda nisu svjesni. Cijelom jednom mikrosvijetu koji je 42 43 u svakom pogledu opustošen ratnim zbivanjima slabe su šanse da više ikad uspostavi predratni prosperitet, nekadašnju funkcionalnost. U aktualnom romanu (Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2020) Kahrović Posavljak se, smjestivši fabulu na rub sarajevskog urbaniteta, zaokuplja, dakle, dalekosežnim posljedicama rata, a još razornije, pa rekla bih i kudikamo dojmljivije, radila je to u svom superiornom, a dosad, bar mi se tako čini, još nedovoljno pročitanom romanesknom debiju, naslovljenom, također pomalo odbojno, “Smrtova djeca” (Buybook, Sarajevo, 2017). U novom, opsežnijem i kompleksnije strukturiranom romanu poraće je svedeno na scenografiju u kojoj dvoje zaljubljenih, na adrenalinu zbog svog tek započetog, a višestruko zabranjenog odnosa, mapiraju sarajevske ulice koje su u to doba, a radnja počinje krajem ljeta 1998., kad se vrti vijest o pogibiji Lady Di, još uništene. Adnan i Amina od roditeljske brige, klaustrofobije otužnog naselja i promašenosti vlastitih egzistencija bježe u drugu nevolju; spas nalaze u instinktivnoj reakciji jedno na drugo, u emociji koja im se nije smjela omaknuti. Sveopća poslijeratna devastacija, osim u porušenom gradskom krajoliku, vidljiva je u ekonomskoj propasti, ali i u rezignaciji koja izjeda njihove rodbinski povezane obitelji. Njen, kao i njegov otac, osjećaju se poniženo i besmisleno, lišeni najednom patrijarhalno zajamčenih autoritarnih pozicija, jedan ostavši bez posla, drugi s teškim invaliditetom, prvi se, doduše, domogao penzije, drugi nije uspio ni to. Dok se svrgnuti patrijarsi, svaki u svojoj fotelji, pasivno batrgaju s materijalnom i vrijednosnom deprivacijom, pragmatične žene šutke vuku obitelj. 

 | Author:

Obiteljske mikrosituacije u tekstu su živo prikazane, pa po mom sudu upravo to, dakle, precizno ocrtavanje očuvanja kakvog-takvog normaliteta svakodnevice u posve abnormalnim okolnostima, nosi primarnu vrijednost romana. Unutar svog uskog obiteljskoga kruga takvi roditelji, deklasirani i prestravljeni od izvitoperenog svijeta u kojem nemaju snage iznova se snalaziti, posjeduju i dalje moć skoro pa zloćudno utjecati na sudbinu svoje djece. Ukratko, ako te klince nije dokusurio rat, riješit će to roditeljske dobre namjere. Ubojita kombinacija svega navedenog dovela je tu djecu do potpune bezvoljnosti i inercije, do toga da se nisu kadra pomaknuti ni kad se otvori mogućnost za ma kakvu promjenu, pa u takvim prilikama ili krivo odigraju ili naprosto ne učine ništa - Adnana i Aminu snašlo je oboje, dok bi se neki drugi najdoslovnije izbrisali, kao da ih nikad nije bilo, poput tinejdžera u “Smrtovoj djeci”. Obje su priče portret uvjetno rečeno otpadničkih kvartova koji su za tamošnje stanovnike sve, i zaštita od vanjskog svijeta i gadna unutarnja prijetnja, u neku ruku i društvena stigma, s tom razlikom što su u “Smrtovoj djeci” klinci iz naslova ukotvljeni u samoizoliranost, u autodestrukciju naselja, a u “Izvedenima iz kičmi” Amina i Adnan uporno se probijaju izvan njegovih granica, da bi naposljetku i oni bili zauvijek vraćeni, ne doslovno u taj prostor, ali u tamošnji toksičan mentalitet. Roman je ispisan u dvoglasju, u kontrapunktiranju dviju svijesti, feminine i maskuline, konzervativne i liberalne, pri čemu su obje zapravo okrenute prošlosti, jedna novopronađenoj religioznosti, druga socijalizmu, nečem poznatom, sigurnom i bliskom, a odjednom kao po direktivi, prevaziđenom i pogrešnom. Dvoje mladih ljudi koji, kako se najprije doima, potječu iz istog civilizacijskoga konteksta, iz jugoslavenske sekularnosti, pripadaju, pokazat će se, dijametralno suprotnim svjetovima. Njihova se dvoglasna interakcija s vremenom, međutim, pretapa u jedinstven entitet; kako radnja akcelerira, a njih dvoje gube razum, nespojive se perspektive sve tješnje preklapaju. U tkivo ishodišne, suvremene priče, utisnuta je jedna analepsa, odnosno epizoda iz zajedničke obiteljske povijesti. Naime, priča o djevojci Sadeti, koja je nalik na Aminu, pregazila sve granice kad je pobjegla s partizanom pravoslavcem, a time je ostala bez nuklearne obitelji jer otac i brat tu joj sramotu nisu htjeli oprostiti. Aminine dionice neusporedivo su izazovnije od Adnanovih s obzirom na žrtveničko emancipiranje od nametanih joj obiteljskih vrijednosti i na transformaciju koju ona u tom odnosu mora proživjeti. Zanimljivo je promatrati složenost njene situacije naspram Adnanove privilegiranosti - neopterećen roditeljskim zabranama, pa i društvenim imperativima, on i u toj vezi nastavlja sa svojom nehajno statičnom rutinom. 

 | Author: MILOMIR KOVAČEVIĆ STRAŠNI MILOMIR KOVAČEVIĆ STRAŠNI

Vjerujem da nije bilo jednostavno oblikovati osobnosti dviju mladih osoba bez orijentira, pa i integriteta, skučenih horizonata i iskustvenih polja, od kojih je svatko prije tipičan izdanak svoje obiteljske i šire društvene sredine, a manje samosvojan individualac. Autorica se pri njihovoj karakterizaciji poslužila specifičnim jezičnim odabirima, primjerice, pojednostavljenom sintaksom, što je sasvim legitimna pripovjedna odluka, no za čitatelja mjestimice zamorno iskustvo. Amila Kahrović Posavljak evidentno je ozbiljna autorica s jasnom agendom i čvrstim sklopom tema kojima se poput volonterke ekshumatorice kontinuirano i posvećeno bavi, ma kako to neugodno za nju, za čitatelja bilo. Njen, kako sam prije napomenula, do sada još, nažalost, premalo kritički razmatran prvijenac procjenjujem ipak uspješnijim od ambicioznije zamišljenog nasljednika, no ostaje zaključak da je riječ o autorici čije daljnje korake itekako vrijedi pratiti. Ima nečeg stabilnog, dalekovidnog i otpornog u njezinim medijskim iskazima, baš kao i u njenom pristupu tekstu, na kojem očito radi daleko od spektakularizacije društvenih mreža, sama s pričama koje ju opsjedaju, a koje nisu tu da se svide nego da se pamte.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.