Ako te klince nije dokusurio rat, riješit će to roditelji

“Izvedeni iz kičmi” hermetičan je, poprilično zbunjujuć, pa zato isprva teško pamtljiv naslov, ali čim zavirimo među korice romana, rasvijetlit će ga jedan citat. Značenje treba tražiti u drevnoj muslimanskoj predaji koja kaže kako su svi ljudi nastali iz kičme prvog čovjeka, Adema, a da bi se onda, pojednostavljeno rečeno, dijelili na one koji će biti sretni i one koji neće dobiti priliku za sreću. Amila Kahrović Posavljak, nagrađivana sarajevska pjesnikinja i prozaistica mlađe generacije (r. 1984), zanima se, razumljivo, za ove druge, prvi jedva da bi u literarnom smislu bili izazov. Jasno je već, od nesreće se ovdje neće biti lako obraniti; zle sreće nisu samo mladić i djevojka koji su autorici bez pauze u hiperfokusu, nepovratno su izgubljeni baš svi iz njihova okruženja, premda toga možda nisu svjesni. Cijelom jednom mikrosvijetu koji je 42 43 u svakom pogledu opustošen ratnim zbivanjima slabe su šanse da više ikad uspostavi predratni prosperitet, nekadašnju funkcionalnost. U aktualnom romanu (Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2020) Kahrović Posavljak se, smjestivši fabulu na rub sarajevskog urbaniteta, zaokuplja, dakle, dalekosežnim posljedicama rata, a još razornije, pa rekla bih i kudikamo dojmljivije, radila je to u svom superiornom, a dosad, bar mi se tako čini, još nedovoljno pročitanom romanesknom debiju, naslovljenom, također pomalo odbojno, “Smrtova djeca” (Buybook, Sarajevo, 2017). U novom, opsežnijem i kompleksnije strukturiranom romanu poraće je svedeno na scenografiju u kojoj dvoje zaljubljenih, na adrenalinu zbog svog tek započetog, a višestruko zabranjenog odnosa, mapiraju sarajevske ulice koje su u to doba, a radnja počinje krajem ljeta 1998., kad se vrti vijest o pogibiji Lady Di, još uništene. Adnan i Amina od roditeljske brige, klaustrofobije otužnog naselja i promašenosti vlastitih egzistencija bježe u drugu nevolju; spas nalaze u instinktivnoj reakciji jedno na drugo, u emociji koja im se nije smjela omaknuti. Sveopća poslijeratna devastacija, osim u porušenom gradskom krajoliku, vidljiva je u ekonomskoj propasti, ali i u rezignaciji koja izjeda njihove rodbinski povezane obitelji. Njen, kao i njegov otac, osjećaju se poniženo i besmisleno, lišeni najednom patrijarhalno zajamčenih autoritarnih pozicija, jedan ostavši bez posla, drugi s teškim invaliditetom, prvi se, doduše, domogao penzije, drugi nije uspio ni to. Dok se svrgnuti patrijarsi, svaki u svojoj fotelji, pasivno batrgaju s materijalnom i vrijednosnom deprivacijom, pragmatične žene šutke vuku obitelj.