Ratko Cvetnić napisao je dva ključna romana suvremene hrvatske književnosti. Oba, "Kratki izlet" i "Polusan" spadaju u klasiku hrvatske književne riječi s kraja dvadesetog i početka dvadeset i prvog stoljeća. Poglavito ova, a samom tom činjenicom i ostala, možda od njih manje relevantna, iako s obzirom na hrvatski književni prosjek još uvijek iznadprosječna njegova djela, tvore kanon jedne nacionalne književne scene recentno pretrpane proizvodnjom u najvećem broju naslova čija je kvaliteta u najmanju ruku obrnuto proporcionalna njihovoj razvikanosti. Rijetki su popularni hrvatski pisci opravdali vlastitu razglašenost. Umjetno napuhivanje i takozvano mapiranje prazninom govori i o potpunom krahu književnih kriterija i o beskrajnoj lakoći književnog amaterizma. Stoga stvaraoci poput Cvetnića spadaju u nekolicinu onih koji u svim zanatskim i umjetničkim aspektima svoga rada opravdavaju barem definiciju pisca.
Pripovijesti u ovoj knjizi narativno variraju svakidašnje sadržaje i mahom prosječne ljudske sudbine, iza kojih se skrivaju ponekad vickasti, anegdotalni presjeci vremena i društva, a pokadšto i vrlo ozbiljni društveni problemi. Sve to, naravno, začinjeno velikom dozom humora koji povremeno postaje gorak i do sarkazma, pa i cinizma.
Stoga valjda i komentar da je netko "sebe doživljavao preozbiljno, a to je znak da je u pubertetu nešto pošlo po zlu" djeluje kao implicitni literarni manifest cijele ove zbirke. I dok su prve dvije novele mahom nabačaji kojima bi dobro došla literarna razrada, već se "Zlatno doba porna" ruga standardnim svetinjama političke korektnosti pa se jedna od junakinja burleskno zalaže za pravo žene da bude zlostavljana, ako joj to pričinjava seksualni užitak. "Instant karma" metanaracijom ne ironizira samo sadržaj i likove, nego i samog pripovjedača i proces pripovijedanja. Najbolji pak primjer prokazivanja političke korektnosti kao kolektivne zaglupljenosti propisanim dogmama, moraliziranja pretvorena u parodiju zdrave pameti, ali i pripovijetka koja bi mogla izazvati prijepore zagriženih aktivista lakih na okidaču verbalnog revolverašenja, jest "Pismo cijenjenom pravobraniteljstvu".
Doduše, ne znamo kojoj se to pravobraniteljici uosobljeni pripovjedač obraća, a nužno je riječ o osobi ženskog spola, s obzirom na to da je u Hrvatskoj pravobranjenje mahom u rukama žena, ali ubrzo shvaćamo da se toj instanci pravne države obraća jarosni šahist, ne osobito visoko pozicioniran, i to u ime čitavog svog kluba, duboko pogođen kojekakvim "nepravdama" i "diskriminacijama". Tako, primjerice, protestira protivu supremacije bijelih nad crnim figurama, protiv nejednakosti kralja i kraljice, protiv apsolutne vrijednosti kralja te u prilog svojim radikalnim prijedlozima pripominje da "napredni šahisti, uostalom kao i slijepi šahisti, ne samo da ne trebaju boje, koji put ne trebaju ni šahovske garniture."
Grotesknoj ozbiljnosti priključuje se odgovor pravobraniteljice koja opominje da je ovim zahvatom zanemarena jedna ranjiva skupina – osobe "s intelektualnim poteškoćama koje temeljem svoje orijentacije ionako imaju problema s inkluzijom u šahovsku zajednicu". Na čitatelju je da procijeni je li ovakvo lakrdijašenje prešlo granicu ukusa ili je dobar ukus i granicu normalnosti odavno prestupila radikalizacija kojekakvih prava i korektnosti. Aktivisti raznih profila, obično najuspješniji na vimenima izdašnih fondova, lako će naći svete krave koje treba braniti od Cvetnićeve satire. Njih će svakako razočarati kolarovski gorak smijeh pripovijesti "Langošice", koja razobličuje ne tek tipično muško nasilje nego mentalitet po kome je dijalog bračnih partnera sveden na redovito lemanje žene.
Ova zbirka kratkih priča svojom bi se opuštenošću, lakim a opet preciznim slogom, najpreciznije trebala okrstiti stilskim vježbama. Opet, Cvetnić, i ovdje sjajan u detalju i epizodi, ipak ima problem karakterističan za pripovjedače kojima leži određen pripovjedački žanr. Naime, gledamo li pripovijesti odvojeno, nastojimo li ih doživjeti cjelinom neovisnih naracija, nezaobilazno nam se nameće dojam kako je svaka od njih došla iz nekoga drugog, cjelovitijeg svijeta, naprosto zato što sugerira stanoviti višak sebe same, neki kontekst koji je nadrasta, priču čiji je ona tek dio ili možda nagovještaj.
Uostalom, kad, recimo, čitamo roman rasnog pripovjedača kratkih formi Dina Buzzatija "Tatarska pustinja", suočeni smo s nizom epizoda objedinjenih okvirnom fabulom koje bi mogle funkcionirati gotovo samostalno, neovisno o njoj. Bez obzira na formu, progovara književnikova istinska vokacija. Obratno, čitamo li zbirke pripovijesti rasnog romanopisca Murakamija, nikako se ne možemo oteti dojmu da mu u svakoj noveli ipak nedostaje prostora za zamah naravan velikim pripovjednim cjelinama. Cvetnićeve kratke pripovjedne forme negdje su između. Kao i u njegovim romanima, pripovijedanje je utemeljeno na vrhunskim stilskim dosezima. Sama fabula svake od priča ujedno je i samodostatna, ali i konstrukcijski otvorena većoj pripovjednoj formi. Ona ne traži izlaz u veću narativnu cjelinu, ali ga nagovješćuje kao mogućnost.
