Siri Hustvedt (1955.) jedna je od najčitanijih i najcjenjenijih autorica suvremene američke književnosti čija međunarodna popularnost u 21. stoljeću kontinuirano raste. Napisala je sedam romana, jednu zbirku poezije i nekoliko knjiga eseja, kojima se pozicionirala u sam vrh najboljih američkih spisateljica svoje generacije. Poetično, britko, promišljeno, začudno - ali i provokativno, Hustvedt piše o pamćenju, boli, sjećanju, stanjima duha, pisanju, obitelji i ljubavi. Njezini interesi usmjereni su na filozofiju, psihoanalizu i neuroznanost, na interdisciplinarnost promišljanja i pisanja, što ju je pozicioniralo kao intelektualku vrhunskoga kalibra, kozmopolitsku, transnacionalnu autoricu koja spaja različite žanrove i grane znanosti u širokom spektru između književnosti i filozofije, historiografije i umjetnosti, psihoanalize i neuroznanosti, narativa i medicine. Na hrvatski jezik dosad su prevedeni njezin romaneskni prvijenac “Zavezanih očiju” (1992.) te dva svjetska bestselera - “Što sam volio” (2003.) i “Ljeto bez muškaraca” (2011.). Hustvedt živi u newyorškom Brooklynu, gdje život i pisanje već četiri desetljeća dijeli sa suprugom, jednim od najznačajnijih američkih književnika 20. stoljeća, Paulom Austerom. Zahvaljujući programu jubilarnog 20. izdanja Festivala europske kratke priče, hrvatska je čitateljska publika imala prilike virtualno se susresti s tom izvanredno zanimljivom autoricom, koja je tim povodom ljubazno pristala na ovaj intervju.
BestBook: Organizatori festivala opisali su vas kao autoricu bez koje nema suvremene američke književnosti. Koje su vas sile oblikovale, koja su to pitanja u temeljima vaše ‘intelektualne poetike’? Da parafraziram pitanje kojim se i sami bavite u svojim knjigama - ‘zašto je Siri Hustvedt postala Siri Hustvedt’?
Vaše me pitanje podsjetilo da i sama često postavljam pitanja na koja je nemoguće odgovoriti, ali ste njime pogodili ravno u srž onoga što i mene najviše zanima kod ljudi. U biti je to kao da me pitate što imaju zajedničko mala beba i 66-godišnja žena? Nitko se ne sjeća svojeg najranijeg djetinjstva - nekakav prvi oblik trajnog pamćenja javlja se tek negdje oko šeste godine. Ali ja, kao i svi mi, sjećanja koja sam dosad već interpretirala na milijune različitih načina svejedno smatram ključevima za razumijevanje svoje nutrine. Stvarno bih jako voljela znati kako se moglo dogoditi da konceptualna kategorija ‘sebe’ - što je riječ koja zapravo nema neku fiksno utvrđenu definiciju - dobije toliko na značaju u Zapadnoj misli, često nauštrb zajednice. Odavno sam uvjerenja da ‘ja’ ne postoji osim u odnosu s drugim ‘ja’ i veliki dio mojih knjiga, fikcijskih i nefikcijskih, istražuje upravo taj teritorij. Neprekidno izmišljam nove načine preusmjeravanja vlastite percepcije kako bih pokušala vidjeti i osjetiti stvari koje često uzimamo zdravo za gotovo, razmišljati o njima i preispitivati ih. To podrazumijeva jako puno čitanja najrazličitijih knjiga, sagledavanje nekog problema iz različitih perspektiva, neprekidno učenje - dakle, riječ je o cjeloživotnom projektu.
BestBook: Deklarirana ste feministkinja. Jedna od tema koje vas okupiraju je društvena presumpcija nadmoći muškoga roda, o čemu pišete u svojem posljednjem romanu ‘Memoirs of the Future’ iz 2019. Kako svijet u kojemu živimo možemo promišljati kroz književnost i umjetnost, zaobilazeći klišeje identiteta, bez straha i bez predrasuda?
Feministkinjom sam postala s 14 godina, ali mislim da mi je trebalo dosta dugo da shvatim gdje se u stvari nalaze korijeni seksizma i mizoginije. To što se žene oduvijek povezivalo s tijelom i prirodom, a muškarce s umom i kulturom, svakako igra ulogu. Sve nas je oblikovala Platonova objeda tijela i osjetila, koja je odigrala važnu ulogu u priči o kršćanstvu i povijesti Zapada. No za mizoginiju je također važan i problem materinstva. Budući da su naše društvene hijerarhije sav autoritet - legitimnu vlast - dale u ruke muškarcima, i dalje prevladava ideja da žene - sve žene, bez obzira na to jesu li majke ili nisu - trebaju prema svim muškarcima biti požrtvovne majke hraniteljice, pa ako žena ne ispuni tu dušebrižničku ulogu, slijede joj moralna osuda i opravdana kazna.
BestBook: Kako možemo osvijestiti svoje predrasude?
Svjesnost je oruđe borbe protiv predrasuda. Svi smo mi skloni svoje predrasude opravdavati tako što ih pretvaramo u nešto osobno. Netko nam je iritantan, voli zapovijedati, glup je. Postanemo li svi filigranski svjesni vlastitih predrasuda - koje svi imamo! - korekcija je moguća.
BestBook: U zbirci eseja ‘A Woman Looking at Men Looking at Women’, među ostalim, razmatrate rodne predrasude. Utječe li rod na način na koji doživljavamo, percipiramo i stvaramo umjetnost?
Je li umjetnost rodno opredijeljena? Nikad nisam čula da se takva pitanja postavljaju muškarcima, samo ženama. Vjerujem da u nama žive mnoštva drugih i da se glasovi tih drugih - žena i muškaraca, starih i mladih - materijaliziraju kroz pisanje. Niti jedan pisac nije u potpunosti svladao umijeće razumijevanja cjelovitog ljudskog iskustva. Svaki je pisac/spisateljica ograničen/a svojim iskustvom, ali većina nas duboko je svjesna postojanja muških i ženskih načina bivanja.
BestBook: U jednom ste intervjuu izjavili da ste oduvijek bili ‘osoba odijeljena’ od ostatka američkog društva. Što ta odijeljenost konkretno znači u Americi vašeg vremena? Jeste li se vi i društvo u kojemu živite u međuvremenu ipak malo zbližili ili je taj odnos pandemija dodatno pogoršala?
Svi smo mi, kad smo jako mali, radikalno ovisni o drugima, no iako nas usamljenost neće nužno ubiti kad odrastemo, ta naša ovisnost o obitelji i zajednici ne nestaje. Ljudi su društvene životinje i stvoreni smo kroz dijalog - ispočetka kroz nijemi jezik dodira, gesti, zvukova i pogleda, kojima potom dodajemo jezik. Ali točno je da se ja oduvijek osjećam nepripadajuće. Možda zbog toga što sam odrasla u malom gradu u Minnesoti, u obitelji u kojoj su se govorila dva jezika, norveški i engleski, što mi je u neku ruku proširilo vidike. Nikad nisam vjerovala u junaka prosvjetitelja koji sam sebe stvara i sam je sebi dovoljan. Taj je tip američki ideal - samostvoreni čovjek, kauboj, usamljeni odmetnik, on je dio naše mitologije, koja je zapravo jedna smrtonosna ideologija. Negdje tamo od 70-ih godina prošloga stoljeća nejednakosti u Sjedinjenim Američkim Državama rastu naočigled. Okretanje tržištu u potrazi za odgovorima na sva društvena pitanja, glorifikacija Prvoga čovjeka poduzetništva - Stevea Jobsa! - i inzistiranje da zdravstvena skrb nije socijalno pravo, nego roba koju mogu kupiti oni koji si je mogu priuštiti, gušenje radničkih sindikata - sve je to povezano sa slabljenjem društvenog tkiva, i to s katastrofalnim posljedicama. Pandemija je samo dodatno razotkrila postojeće klasne, rasne i spolne nejednakosti.
BestBook: Te su nejednakosti posljedica nekontroliranog turbokapitalizma iz čijeg srca posljednjih godina raste cvijet obnovljenog rasizma. Kako možemo oblikovati svoju budućnost, a ne upasti u stare, destruktivne obrasce?
Globalna neoliberalna dogma, kao što sam maloprije rekla, kontinuirano dobiva na snazi tijekom posljednjih pet desetljeća. Moć globalnog kapitalizma hrani se na pasivnosti i nezadovoljstvu javnosti koja se - umjesto da za to krivi korporativnu moć i napokon nađe načina da joj se ujedinjeno suprotstavi - okreće ksenofobiji, starim rasističkim idejama i uvijek dobrodošloj ženomržnji. U konačnici, mreža globalne moći nevidljiva je i teško razlučiva, ali tisućljetne plemenske strahove nije toliko teško prizvati. Sve to stvara osjećaj nelagode koji se pokazuje kao plodno tlo za paranoične teorije zavjere o tome da nas tajno kontroliraju neke nama nedohvatljive dijabolične sile. Na neki je način spasonosno prisjetiti se da su u srednjem vijeku krivili Židove za pojavu kuge - dakle, takva vrsta mržnje nije nikakav novovjeki fenomen.
BestBook: Pandemijsko okruženje u kojemu smo živjeli više od godinu dana kao da je dodatno potaknulo bujanje raznih teorija zavjere, ovaj put fokusiranih na zlu farmaceutsku industriju koja je izmislila korona virus kako bi nam prodala cjepiva vrijedna milijarde dolara. Zašto smo fascinirani teorijama zavjere? Kako objašnjavate našu potrebu da vjerujemo u potpune besmislice?
Ljudska bića pronalaze smisao u svijetu koji ih okružuje zahvaljujući obrascima. Teorije zavjere koriste obrasce kako bi oblikovale argumente koji odgovaraju osjećajima straha i izolacije. Istražila sam te mrežne stranice i mogu vam reći da uopće nisu lišene logike - dapače, oslanjaju se na vrstu logike koja povezuje različite signale i statistike u nešto što se naizgled može činiti kao uvjerljiv obrazac. Naravno da pritom ostavljaju goleme rupe između jedne i druge karike, ali nisu neartikulirane. Teorije zavjere svojim sljedbenicima nude osjećaj solidarnosti, ugodu pripadanja klubu koji ‘zna bolje’ i uvjerenje da zahvaljujući tome ‘znanju’ nešto kontroliraju. U tome su zapravo nevjerojatno slični shizofrenim pacijentima, koji vide duboka značenja u, primjerice, brojevima i slovima na tablicama automobila i prijavljuju da ih preko kompjutorskih čipova nadziru izvanzemaljci. Unutarnje fenomene objašnjavaju vanjskim odgovorima.
BestBook: Kao meta raznih teoretičara urote osobito je popularan nekad najbogatiji čovjek na svijetu, Bill Gates, koji je, kao što je svima poznato, koristio cjepivo protiv Covid-19 kako bi nam ugradio mikročipove kojima će pratiti svaki naš pokret. Gates je omražen u kompjutorskoj zajednici zbog, između ostalog, pokušaja nametanja monopola sa svojim operativnim sustavom, a istodobno je donirao milijarde dolara za humanitarne svrhe. Tko je za vas Bill Gates? Svetac ili vrag?
Odgovor na globalne krize nije u tome da se u njihovu rješavanju oslanjamo na milijardere. Naprotiv, time samo riskiramo pojavu raznih oblika masovne shizofrenije, kakvoj trenutno svjedočimo diljem svijeta. U psihijatriji i psihoanalizi razmišljanje u kategorijama svetac/vrag naziva se cijepanjem. Riječ je o opasnom obliku prebacivanja svih svojih unutarnjih demona na jednu stranu, s idejom pročišćenja svojeg ‘ja’. Trenutno upravo tome svjedočimo diljem svijeta.
BestBook: Sa stajališta moderne američke intelektualke, je li kapitalizam u sadašnjem obliku ipak vrijedan spašavanja?
Nužno je oduzeti moć globalnom kapitalu, ali je isto tako nužno predati moć u ruke globalnih institucija i pokreta. Ne odluči li svijet u tome surađivati, izgubit ćemo ovaj planet.
BestBook: Populističko ludilo, proliferacija teorija urote, antivakseri… Američko se društvo oduvijek oslanjalo na intelektualne velikane u potrazi za smjernicama, no sve nabrojeno pokazuje da posljednjih godina ‘internetski intelektualci’ nadglasavaju obrazovane stručnjake u artikulaciji ‘ideja koje oblikuju ideje’. Što se dogodilo s američkim javnim intelektualcima? Gdje su nestali?
Američko se društvo oduvijek u svojem, rekla bih prilično impresivnom, sveučilišnom obrazovanju snažno oslanja na visoku razinu stručnosti, osobito u znanosti i tehnologiji. Ali jednako tako, oduvijek istodobno gaji duboku sklonost antiintelektualizmu – barem negdje tamo još od Andrewa Jacksona. S tim da taj fenomen nipošto nije ograničen na pripadnike desnog političkog spektra. Mnogi Amerikanci, uključujući novinare, zapravo su vrlo sumnjičavi prema intelektualcima. Al Gore i Obama neprekidno su bili mete zadirkivanja zbog svojeg ‘profesorskog’ držanja. U ovoj zemlji pozicija javnog intelektualca oduvijek je nesigurna. Sjedinjene Države su trgovačko društvo – novac je ipak na prvome mjestu. Snažan rast antiimigrantskog, rasističkog populizma za nas nije ništa novo. Kad je Trump izabran za predsjednika, prijezir prema stručnosti, obrazovanju, elitnim sveučilištima našao se u središtu pozornosti naprosto zato što je i predsjednik dijelio takav stav svojih pristaša. Antivakserske i teorije urote, QAnon i tako dalje, sve je to proizašlo iz mržnje prema elitama, ali jednako tako iz neprihvaćanja pluralizma. ‘Mi, narod’ znači ‘mi, bijelci protiv svih drugih’, mi koji odbijamo tolerirati različita stajališta, što je još temelj demokracije. Ja se i dalje pomalo pribojavam da će Republikanska stranka, sad žestoko antidemokratična, ovu Republiku doći glave.
BestBook: Znači da su masovni pokreti kao što je Black Lives Matter doista nužna korekcija za duboko polarizirano američko društvo?
Ubijanje i sužanjstvo domorodačkih naroda i ropstvo dva su velika zločina američke povijesti. Niti s jednim od tih zločina nismo se pošteno uhvatili u koštac, pa su njihova nasljeđa i danas vrlo živa i puna snage. Pokret Black Lives Matter predstavlja obnovu trajne borbe za priznanje monstruozne istine o ropstvu i njegovu nasljeđu. Ubojstvo Georgea Floyda ovdje je shvaćeno kao još jedno javno linčovanje, još jedno ubojstvo crnca na koje vlast gleda blagonaklono. Ovu zemlju razaraju duboko ukorijenjen rasizam i prestravljenost od gubitka nadmoći koju omogućuje bijela boja kože. Ali to nije prvi put: mi se još borimo u građanskom ratu koji nikad nije doista završio.
BestBook: Shvaćanje pojma demokracije ozbiljno je dovedeno u pitanje kad je američki narod odlučio Obamu zamijeniti Trumpom, kojeg ste vi jednom nazvali ‘parodijom muškosti’. Kako se Biden uklapa u taj niz? Znači li to da je američka demokracija spašena?
Biden je hrabar, smiren i izuzetan. Međutim, ne uspije li svoje zakone namijenjene revidiranju politike Donalda Trumpa progurati mimo republikanaca u Senatu, ekstremna desnica će ponovno pobijediti.
BestBook: Nakon Hladnog rata Sjedinjene su Države preuzele status jedine svjetske velesile. Posljednjih godina svijet, međutim, postaje sve više policentričan, pa je taj status SAD-a ozbiljno doveden u pitanje. Koliko je za Johna Doea, običnog Amerikanca, važno da je njegova zemlja najmoćnija zemlja svijeta? Jesu li Amerikanci spremni pomiriti se s tim da će jednog dana, možda već i prije kraja ovog desetljeća, naslov najveće svjetske sile morati prepustiti Kini?
Američko carstvo već je neko vrijeme u povlačenju. To ne iznenađuje, a meni se čini da je Trumpovo nasljeđe možda baš to da je zabio onaj posljednji čavao u metaforički lijes, osiguravši smrt američke globalne moći. Jedna ovako nestabilna demokracija nikako ne može biti smatrana vjerodostojnom silom u globalnoj politici. Ironično, to istodobno znači da jedna autoritarna vlada, kao što je kineska, može. Brutalna je, ali i stabilna. Za Johna Doea, ako je bijelac i desničar u strahu od sramote i poniženja pred omraženim ‘drugima’, onima koji mu otimaju mjesto koje smatra da mu po pravu pripada – dakle, žene, obojeni, imigranti itd. – Trumpov pad istovjetan je padu države. Tek ćemo vidjeti koliko su moćni razni Johnovi Doeovi Amerike. U prošlom stoljeću jedan je američki učenjak napisao: ‘Kad fašizam stigne u Ameriku, zvat će se amerikanizam’. Upravo to mnogi Johnovi Doeovi sad priželjkuju.
BestBook: Od 1981. ste u braku sa slavim piscem Paulom Austerom. Je li vaš suprug ujedno vaš prvi čitatelj? Čitate li si međusobno, raspravljate li o svojim rukopisima? Kako vaša dva senzibiliteta žive i rade zajedno?
Iskreno, zaprepaštena sam koliko je život ustvari kratak. Paul i ja zajedno smo više od 40 godina i cijelo to vrijeme dijelimo život ispunjen zajedničkim čitanjem, pisanjem i razgovorom. Sve što napišemo uvijek čitamo jedno drugome, i uvijek slušamo kritiku onog drugog. Obostrana podrška temelj je našeg braka. Međutim, nismo imali istu putanju. Paul se, recimo, bavio filmovima, što je izvan mojeg područja. Ja predajem psihijatriju na fakultetu Weill Cornell Medical College u New Yorku i nastavila sam s interdisciplinarnim radom. Objavljujem znanstvene članke i držim predavanja. Iako sve to dijelim s njim, on se time ne bavi, pa i ne može davati nikakav sud o tome.
BestBook: Živite u New Yorku, gradu koji postaje protagonist i u vašim i u njegovim knjigama. Taj je grad oduvijek bio sjecište ideja, kreativnosti, intelektualnog zanosa. Je li ‘rasprava’ još ključna riječ u New Yorku? Kakav ćemo grad ugledati nakon što izađe iz pandemije?
U ovom trenutku New York ima samo jednu želju – tulumariti, plesati, slušati glazbu, lijepo se srediti za izlazak. Tako da će intelektualni zanos možda morati malo pričekati…
BestBook: Pisanje je uvijek pokušaj boljeg razumijevanja svijeta i sebe. Na kraju, što ste najvažnije naučili – o sebi, svijetu?
Ja neprekidno učim, čitam, obnavljam svoje misli. Mislim da sam s godinama postala neprijateljica ideje o mogućnosti ekvilibrija. Ljudska bića nisu stvari nego procesi. I to do smrti manje-više stabilni procesi. Nije lako vidjeti sebe kao organizam u pokretu budući da su ljudski koncepti skloni stvaranju rigidnosti a ne fluidnosti. A u ovom trenutku priče o postojanju ljudskog bića na Zemlji upravo su fleksibilnost, promjena, novi načini razmišljanja od ključne važnosti. Ostaje nam da se nadamo kako će nas uspjeti pokrenuti.
