Posljednja zbivanja u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, odnosno sukob koji je kulminirao ovih dana, pored svega, po tko zna koji put je pokazao koliko je kultura, pogotovo danas, u vrijeme pandemije, marginalizirana. O čemu se radi? Na mnogim internetskim portalima kultura se uglavnom tretira isključivo kao incident. Ovaj slučaj tipičan je primjer tog novog "žanra", "kulturnog incidenta". Jer radi se o nečemu što je nastalo na marginama kulture, i što je najednom postalo kulturna činjenica prvog reda.
Da podsjetim, prije otprilike mjesec dana objavljeno je anonimno pismo skupine djelatnika Opere HNK-a Zagreb, u kojemu su iznesene teške optužbe na račun vodstva te kazališne kuće, u kojemu se navodi kako se u HNK nisu provodile epidemiološke mjere, što je dovelo do širenja zaraze Covidom-19 među djelatnicima te kuće, a što je u konačnici rezultiralo podizanjem Kaznene prijave protiv intendantice Dubravke Vrgoč. Djelatnici Opere HNK u svom pismu su naveli kako je vodstvo te kazališne kuće svjesno kršilo propise vezane za epidemiološku situaciju u zemlji. Optužili su Upravu da nije adekvatno i u skladu s propisima zaštitila djelatnike, svjesno ih na taj način izlažući riziku, jer je "odbila obavijestiti ansamble o statistu zaraženom Covidom-19".
Također, tvrdili su da je Uprava krivotvorila informacije nadležnog epidemiologa, te da su stoga djelatnici bili prisiljeni raditi u nepropisnim uvjetima, bez poštivanja propisane distance i bez maski, bez osigurane dezinfekcije i bez stanki za provjetravanje. U svom priopćenju, koje je objavljeno odmah potom, Uprava HNK odbacuje sve optužbe, te se ističe kako su od službenog proglašenja pandemije pa do danas poštivane sve mjere nacionalnog 2 stožera, te da je u tom smislu unutar HNK-a osnovan krizni stožer koji se svakodnevno sastajao i pratio razvoj situacije.
Zanimljivo je da ove optužbe dolaze u vrijeme kad iz dana u dan jača otpor provođenju epidemioloških mjera. Bilo bi razumljivo da se nešto slično dogodilo u vrijeme proljetnog lockdowna. To što su se pojavile tek sada, otvara cijeli niz pitanja. Prije svega tko stoji iza optužbi? Je li ovdje riječ o nastavku sukoba oko HNK započetog u vrijeme mandata ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, kad se ono šatoraško "oba su pala" prenijelo na kulturno polje, kad su Hasanbegovićevi jurišnici, ne birajući sredstva, pokušali ovladati kulturnim institucijama od nacionalne važnosti, prije svega HAVC-om i HNK-om? Od čega se, uzgred, hrvatska kultura ni do danas nije oporavila.
Ono što je ovdje bitno naglasiti je to da sve optuže izrečene na račun vodstva ove kazališne kuće nije moguće provjeriti. A radi se o anonimnim optužbama, što je vrlo važno i što cijeloj priči daje neki novi kontekst, bez obzira što se jedna strana zaklonila pod kišobran Sindikata. Radi li se ovdje o tipičnoj hrvatskoj "predstavničkoj demokraciji" koju su neke braniteljske udruge dovele do apsurda, pretvarajući ih tim osebujnim shvaćanjem demokracije u političku batinu desne struje HDZ-a? Vodstvo HNK tu se našlo u nezavidnoj poziciji. Bez obzira na ishod cijelog slučaja, ono je unaprijed na gubitku. Ako ništa, netko sa strane će sve to, bez obzira na meritum stvari, lakonski podvesti pod ono: "Gdje ima dima, ima i vatre."
Cijeli slučaj se potom donekle smirio, da bi nanovo kulminirao nakon smrti Ante Topića, dugogodišnjeg člana zbora HNK, koji je preminuo u respiratornom centru u zagrebačkoj bolnici Dubrava, od posljedica izazvanih zarazom Covidom-19. Dio djelatnika HNK, skrivenih iza autoriteta Sindikata, optužilo je intendanticu Dubravku Vrgoč da je svojim nemarom skrivila Topićevu smrt. Što suvislo reći o tome, osim zgražati se. Ne postoji niti jedna institucija, ustanova, tvornica, ne samo u Hrvatskoj, već i u 3 svijetu, koja je uspjela spriječiti prodor zaraze u nju. Tražiti nešto slično od vodstva HNK je deplasirano, što na neki način govori u prilog tome da se ovdje radi o ciljanom napadu.
Virus je, na primjer, ušao u sve domove za starije osobe, gdje je ostavio posebno tragične posljedice, a nitko nije, osim onog splitskog slučaja s početka pandemije, koji je poseban, optuživao ravnatelje tih domova za nemar, a pogotovo ne za smrt svojih štićenika, iako su se oni definitivno zarazili u tim ustanovama, što je u slučaju HNK nedokazivo. Pokojni Topić mogao se zaraziti bilo gdje, u tramvaju, prodavaonici, ali i u HNK-u.
U cijeli slučaj uključila se i ministrica Nina Obuljen Koržinek, koja je stala na stranu vodstva HNK, izjavivši da su u HNK od početka pandemije poštivale upute nadležnih tijela. Progovorila je pritom i o dovođenju intendantice Vrgoč u vezu sa smrću Ante Topića: "Ovo je jedna jako tužna situacija i tragičan odlazak pjevača iz zbora, koji se zloupotrebljava na jedan ružan način." Ministričinim riječima nema se što dodati, jer se ovdje u principu radi o ružnoj i zlonamjernoj konfabulaciji koja je za svaku osudu. Pa i za sudski progon.
Što napraviti u ovom slučaju? Vodstvo HNK se tu našlo u nezavidnoj situaciji. U svojoj priči knjiga "Knjiga kraljeva i budala", Danilo Kiš govori povodom jednog drugog slučaja, nastanka notornih "Protokola sionskih mudraca", o mehanizmu klevete putem anonimnih pisama, a slučaj HNK možemo u principu svesti na to. Taj mehanizam je univerzalan i primjenjiv je i na ovaj slučaj. "Račkovski je jednom nesuđenom saradniku izložio svoje poznavanje mehanizma klevete i njenu efikasnost. 'Dok se grejete spreda, golubčik, dotle vam zebe zadnjica. Kao pri logorskoj vatri. Jedan vam je flank, da tako kažem, uvek izložen", piše Kiš.
Uvijek pri sličnim slučajevima treba postaviti i ono banalno pitanje, je li baš moralo do ovoga doći, pogotovo kad je riječ o instituciji nulte kulturne vrijednosti, kakva je nesumnjivo HNK. 4 Je li se to moglo riješiti dijalogom, bez iznošenja prljavog rublja van kuće? Valjanje u blatu naštetit će objema suprotstavljenim stranama, ukoliko one postoje. A, čini se, ipak, da postoje, da se ne radi o principima, već o unutarnjim previranjima unutar HNK. Uprava HNK-a je nakon podizanja kaznene prijave protiv intendantice Vrgoč u svom priopćenju također napravila jednu "grešku u koracima", gdje se za anonimne optužbe kaže kako one znače opstrukciju koja proizlazi iz želje da se HNK zatvori, "što bi ostavilo nesagledive posljedice za hrvatsku kulturu, a posebno za građane Grada Zagreba."
Također optužba koju nije moguće dokazati. Braniti se od nedokazivih, i k tome anonimnih optužbi, nedokazivim tvrdnjama, znači dati na neki način istima legitimitet, što za onu strana koja je u pravu, odnosno koja je izložena anonimnim optužbama, a to je u ovom slučaju vodstvo HNK, znači bitno oslabiti vlastitu poziciju, odnosno pristati na valjanje u blatu, što cijeloj ovoj priči daje jednu novu dimenziju, barem iz perspektive "nezainteresiranih gledatelja" sa strane, a takva je, na žalost, ogromna većina, koja većinu sukoba na kulturnoj sceni promatra s popriličnom dozom zluradosti, čime se ovaj slučaj pretvara u onaj jalovi, bezvremenski sukob dvije suprotstavljene, "ravnopravne" strane, duboko ukopane u svojim rovovima.
Na koji način se braniti od anonimnih optužbi? "I tu postoje samo dva načina na koje čovek može da se brani, oba neefikasna", piše Kiš. "(Treći još niko nije izmislio.) Ili ćutite, verujući da lјudi neće uzeti ozbilјno laži koje se o vama šire - i to, ne zaboravite, 'štampanim putem' - ili, indignirani, odgovarate na klevetu. U prvom slučaju, reći će: ćuti, jer nema šta da kaže u svoju odbranu. U drugom: brani se jer se oseća krivim. Ako se ne oseća krivim, kog vraga ima da se pravda? Kleveta se širi, 'ogurčik moj milij', kao španska groznica.” Ili, da budemo malo ironični, kao Covid-19. Kiš, također, kaže u svojoj priči kako anonimne optužbe "mogu da izazovu eksplozije veće razorne moći od bombe". Kako tu stoje 5 stvari u ovom slučaju?
To je, čini mi se, vrijedilo nekad, danas više ne, i to iz jednog prostog razloga što se svako anonimno pismo iz Kišove priče u digitalno doba nepodnošljivom lakoćom umnaža do u beskraj. Tu se prije svega misli na anonimne internetske komentare, što vrlo brzo dovede do zagušenja. A da ne govorimo o novim "frontovima" koji se otvaraju svaki čas, na dnevnoj bazi, gdje sve vrlo brzo postane "stara priča". Bez obzira, dakle, što se mehanizam klevete ne mijenja, i uvijek ostaje isti, njeni učinci to nisu. A tu je i sveprisutna relativizacija, gdje svaka od "zainteresiranih" strana, po principu švedskog stola, uzima iz cijele priče samo ono što joj u tom trenutku odgovara. Moguće se, u krajnjem slučaju, možda i obraniti od anonimnih optužbi, sudskim progonom, na primjer, ali od relativizacija to nije moguće. Pogotovu od njihova kumulativnog efekta, gdje će se postojeći ili nepostojeći dim, svejedno, digitalnom alkemijom u kojoj se nerijetko zlato pretvara u smeće, kad-tad pretvoriti u lažnu vatru.
