Kultura
539 prikaza

Arhitektonski manifest za spas liberalnih ideala od nacizma

1/3
Profimedia
U današnjoj, lokaliziranoj varijanti spašavanja liberalnih ideja mogli bismo, posve parodijski, govoriti o srazu arhitekture (pamćenja) i antiarhitekture (zaborava). Pritom mislim na potresom pogođeni banijski prostor. I pritom je jasno da dosadašnje iskustvo ne ulijeva optimizam

U predgovoru hrvatskom izdanju knjige izvorno objavljene 1933. Emil Jurcan upozorava da je posrijedi jedno od ključnih djela za razvoj moderne arhitektonske misli dijelom temeljeno na Kantovoj prosvjetiteljskoj filozofiji, a dijelom kao reakcija na jačanje nacizma pred kojim je ovaj austrijski historičar umjetnosti židovskog podrijetla nakon Anschlussa 1938. emigrirao u Sjedinjene Američke Države, u kojima 1953. pogiba u saobraćajnoj nesreći. Ono na što Jurcan upozorava je Kaufmannovo ideološko učitavanje promatrane arhitekture jedne epohe, s naglaskom na opus francuskog arhitekta Claude-Nicolasa Ledouxa (1736. - 1806.), koji je, u duhu prosvjetiteljske i (post)revolucionarne misli, graditeljstvo "oslobodio" elemenata koji naglašavaju klasne razlike. Dotadašnjem heterogenom načelu u arhitektonskoj misli Ledoux i njegovi učenici tako pretpostavljaju autonomno načelo temeljeno na dokidanju staleške gradacije, a u duhu spomenutih društvenih mijena koje se očituju i na širem umjetničkom planu (npr. "Sturm und Drang" u Njemačkoj). Panayotis Tournikiotis, univerzitetski profesor arhitekture u Ateni, upozorava da Kaufmannovu knjigu treba promatrati kao manifest, ne samo kao opservaciju rada autora koji je utjecao na "poetičku smjenu" u francuskoj arhitekturi nakon 1789. godine.

 | Author: PROMO PROMO

Emil Kaufmann, za kontekstualno razumijevanje knjige važno, izdanak je tzv. nove škole bečke umjetnosti kojoj temelj udara historičar umjetnosti Alois Riegl (1858. - 1905.), uvodeći u arhitektonsku misao tzv. formalnu analizu. Kao temeljna jedinica istraživanja umjetnosti nameće se struktura. Jedan je od pripadnika Kaufmannove generacije polaznika škole i Hans Sedlmayr koji, za razliku od Kaufmanna, svoj rad nastavlja unutar institucionalnih okvira. Kaufmann, koji 1920. doktorira na Ledouxu i klasicizmu, proučavanje historije arhitekture nastavlja kao hobist, a do razmimoilaženja sa Sedlmayrom dolazi ponajprije zbog uvodno navedenih dramatičnih društvenih promjena. Sedlmayr se, naime, još 1931. pridružuje NSDAP-u te mu akademska karijera strelovito napreduje. Zanimljivo, čak i pored involviranosti u SS ili indoktrinacije studenata bečkog univerziteta, Sedlmayr nikad nije bio procesuiran te je de facto nastavio s radom: pišući nadalje za katolički magazin "Wort und Wahrheit" ("Riječ i istina") pod pseudonimom Hans Schwartz, s također netaknutim nacistom Tarasom Borodajkewyczom. To je važno spomenuti kako nam ne bi promaknule dvije krucijalne činjenice: prva se odnosi na tek fragmentarnu lustraciju nacističkih kadrova, osobito u kulturi i znanosti (o čemu je u "Plavoj knjizi" pisao Erich Kästner), a druga na Kaufmannovu doživotno rubnu poziciju, unatoč manifestnoj snazi knjige koju je u godini Hitlerova preuzimanja vlasti objavio samizdatski. U pogledu arhitekture, jedna je od točaka prijepora pritom bila graditeljska (nacistička) megalomanija koju je, Kaufmannu nasuprot, Sedlmayr svesrdno podržavao: tradicionalna je klasna podjela sad zamijenjena onom "eugeničkom", čemu Kaufmann suprotstavlja Ledouxovu arhitektonsku evoluciju temeljenu na (post)revolucionarnim postulatima bratstva, jednakosti i slobode. Neokrznuti Sedlmayr nakon rata nacističku retoriku formalno zamjenjuje katoličkom, pritom skrbeći za semantički kontinuitet koji dijelom počiva na nacističkom viđenju moderne umjetnosti kao "degeneričke" ("Entartete Kunst").

 | Author: Profimedia Projekt stražarske kućice za čuvara polja Claudea Nicolasa Ledouxa (1736-1806) Profimedia

Pojavu Ledouxa i francuske revolucionarne arhitekture uslovljene "neplodnošću" arhitektonskog klasicizma Kaufmann uspoređuje s promjenama na zalasku srednjeg vijeka. Ledouxov rad detektira kao opipljiv dokaz postanka novog svijeta, za primjere navodeći njegove nacrte Palače pravde u Aix-en-Provenceu te idealni grad Chaux koji bi i danas, napose pobornicima zeleno-lijevih ideja, donekle mogao poslužiti kao primjer permakulturnog potencijala (kao i šumsko naselje). Za središnju točku proučavanja uzima Ledouxovu knjigu "L' Architecture" (1804.), koju prezentira kao ostavštinu Rousseauova doba i prvi programatski napis suvremenoga graditeljstva. Dokidanje je staleških razlika u gradnji obilježeno i oblikovanjem prema prirodi: Ledoux, na razmeđi heteronomne i postrevolucionarne autonomne epohe, iskazuje sklonost antičkim oblicima te decentralizaciji odnosa elemenata unutar cjeline. Na primjeru kuće u parku Bellevue (koju Kaufmann opisuje kao slagalicu), decentralizacija je pojašnjena kao potencijal osamostaljivosti elemenata koji čine cjelinu: njihova ravnopravnost, nasuprot baroknom načelu povezanosti i nejednakosti elemenata, odražava postrevolucionarnu društvenu tendenciju spomenutog dokidanja klasnih razlika. Od tuda, što može i laičko oko primijetiti, podudarnosti u Ledouxovim skicama građevina nominalno namijenjenih višim i nižim društvenim slojevima. Ono što bi laičkom oku moglo djelovati fascinantno, na tragu okretanja elementarnim geometrijskim oblicima, i za današnje je prilike zapanjujuća modernost objekata poput kuglaste kuće za čuvara polja. Francusko je postrevolucionarno društvo, k tome, obilježeno i tranzicijom iz religijskog u sekularno, što se kod Ledouxa ocrtava u nacrtima dvorane za pokojnike čija je aluzivnost jasna: posthumno ništavilo. U slučaju Oiheme, nacrta za kuću nesputanih strasti, Kaufmann upozorava i na novu etiku seksualnosti: Ledoux je, treba napomenuti, hedonist koji gaji kult žene.

 | Author: Profimedia deja za Mjesečevu bazu inspirirana idejama francuskih utopijskih arhitekata; Claudea Nicolasa Ledouxa i Étiennea-Louisa Boulléea Profimedia

Nastavno na Ledouxa, Kaufmann se dotiče i rada njegovih "učenika" Duranda i Dubuta, upućujući na nacrt sustava paviljona koji je temeljen na nizanju, sukladno načelu osamostaljivosti elemenata. Prikazuje 19. stoljeće kao vrijeme borbe autonomnog protiv heteronomnog načela, ujedno podcrtavajući utjecaj koji moderna francuska arhitektura ostavlja na njemačke graditelje poput Petera Speetha ili Friedricha Gillyja. Uspostavljeni kontinuitet postrevolucionarne arhitekture prepoznaje i na početku 20. stoljeća, spominjući naposljetku Berlagea, Adolfa Loosa i samog Le Corbusiera (1887. - 1965.), švicarsko-francuskog arhitekta čija je misao-vodilja postizanje boljih životnih uslova u prenapučenim gradovima. O njegovu radu, međutim, Kaufmann ne piše gotovo ništa. Fokus ostaje na ideji povratka načelima prosvjetiteljstva kao jedinoj mogućnosti spašavanja liberalnih ideala ugroženih nacističkom ekspanzijom. U današnjoj, lokaliziranoj varijanti spašavanja liberalnih ideja mogli bismo, posve parodijski, govoriti o srazu arhitekture (pamćenja) i antiarhitekture (zaborava). Pritom mislim na potresom pogođeni banijski prostor. I pritom je jasno da dosadašnje iskustvo ne ulijeva optimizam. Stoga bi, kao parodiju, nepoznati netko mogao ponuditi "remake" Kaufmannova arhitektonskog manifesta pod naslovom: "Od D. Horvata do B. Bačića". Ovdašnjim čitalačkim navikama usprkos, slutim da bi takav "antiarhitektonski" manifest bio hit!

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.