Trinaest mjeseci provodim na ratištu. Velika osjećanja su otupjela, velike riječi postale male, rat svakodnevica, služba na ratištu dnevni posao, smrt bagatela, svi mi zajedno kotačići stroja koji se valja naprijed, nitko ne zna kamo, koji se valja unatrag, nitko ne zna zašto, riječi su njemačkog pjesnika, revolucionara i najuspješnijeg njemačkog ekspresionističkog dramatičara Ernsta Tollera, o njegovu sudjelovanju u Prvom svjetskom ratu. Tollerova autobiografija “Jedna mladost u Njemačkoj” (DAF, prijevod Vesna Vuković) pokriva njegov život od ranog djetinjstva i odrastanja u imućnoj židovskoj obitelji pa sve do izlaska iz zatvora nakon petogodišnje kazne zbog revolucionarnog djelovanja. Autobiografija ne pokriva Tollerov život u emigraciji od 1925., kad je pobjegao iz zemlje, pa do 1939., kad je u hotelskoj sobi u New Yorku izvršio samoubojstvo. Također ima vrlo malo govora o njegovom pisanju, tek toliko da je neke od svojih najpoznatijih drama pisao u zatvoru: “Masu-čovjeka”, “Borce protiv strojeva”, “Hinkermanna”. Toliko mu je bilo stalo da dovrši posljednju preostalu scenu iz “Hinkermanna” da je propustio bijeg iz zatvora s jednim kolegom zatvorenikom koji je uspio pobjeći. U rat protiv Francuza Toller je otišao svojevoljno, i to u prve linije, gdje je iz blizine svjedočio smrti svojih ratnih drugova. Na jednome mjestu piše: “Saznali smo tko viče. Jedan od naših, visi na bodljikavoj žici, nitko ga ne može spasiti, dvojica su već pokušala, pogodili su ih. Sin neke majke očajnički se opire smrti. Dovraga, on diže preveliku buku, poludjet ćemo ako još bude dugo vikao. Smrt mu trećeg dana začepi usta.” Kasnije je u Münchenu nastavio studij, gdje je osnovao studentsku organizaciju te se pridružio Socijalističkoj demokratskoj stranci te postao vođa revolucionarnog bavarskog pokreta. Čak je šest dana bio predsjednik Bavarske sovjetske republike, prije nego što je čelništvo preuzeo komunist Eugen Levine, koji će biti uhićen i smaknut. Sve prije Levina Prvu Republiku savjeta vlast u Berlinu držala je pobunom, dok se s njegovim dolaskom smatralo da je počela veleizdaja države, što je odmazdu učinilo još okrutnijom. Tek kad je postao socijalist, piše Toller, zaoštrio mu se pogled na socijalnu strukturu društva, na uvjetovanost rata, na odnos kapitala i rada, na historijsko značenje radničke klase. Otac mu je u to vrijeme već bio pokojni, no majka ne može shvatiti da se netko tko dolazi iz građanske obitelji okrenuo borbi za prava radnika. No Toller ima potrebu širiti svoje pacifističke stavove, zauzimati se za društvo bez klasa. Uhićen je 1919. godine te osuđen na pet godina zatvora. “Rat je od mene”, piše dalje, “napravio protivnika rata. Shvatio sam da je rat zla kob Europe, kuga čovječanstva, sramota našega stoljeća.” Dodaje potom da nijedan narod nije slobodan ako nije slobodan i njegov susjed, dok političari svoje interese zovu idealima.
Iako su zapisi s ratišta najupečatljiviji, najviše prostora u autobiografiji posvetio je upravo svome revolucionarnom djelovanju, koje je zbog povijesne distance u nekim trenucima teško pratiti. Ono što je kod Tollera isprva bio nacionalistički zanos, želja mladića da doživi adrenalin rata, pretvorit će se u razočaranje, a onda u gorljivu borbu za radnička prava, u kojoj će puno njegovih drugova stradati, a on se tjednima skrivati po stanovima poznanika, u jednom trenutku se čak maskirajući u starca. Vlast je za njime bila raspisala tjeralicu zbog veleizdaje vrijednu 10.000 maraka, koja je bila izvješena po gradskim stupovima, tako da su za njime tragali i oni koji su ga poznavali i potpuni stranci. “Kamo da odem?”, pita se u jednom trenutku. “Strijeljanja, zlostavljanja, uhićenja zastrašila su i one najhrabrije.” Neki muškarci su stradali samo zato što su izgledali poput njega. Međutim, oni koji su ga skrivali ni u jednome momentu nisu ga odali, iako je policija pretresala sve moguće stanove, naposljetku ga pronašavši.
U Tollerovoj autobiografiji razvidno je njegovo sazrijevanje, od mladog i besposlenog avanturista, mladića koji sanjari o ravnopravnom društvu, pa do muškarca koji je vidio previše nepotrebnog stradanja. Čitatelj će se baš zbog lakoće s kojom ljudi odlaze u smrt osjetiti jedno stoljeće udaljeno od toga svijeta. Oni koji umru gotovo da ne osjećaju žaljenje za svojim životom, kao da će se uspjeti vratiti jednom kad umru. Zanimljiv je pasus u kojem Toller prepričava priču jednoga od svojih drugova, kojeg čak dva metka nisu uspjela usmrtiti. Jedan se odbio o etui za cigarete, a drugi mu nije probio nego okrznuo čelo, no ostao je ležati i pretvarati se da je mrtav. Kad su ga vojnici odvezli na groblje među drugim mrtvima, svećenik je primijetio da se miče. I tako je preživio. Tollerovo preživljavanje također je svojevrsno čudo, no razočaranje dolaskom nacista na vlast postalo je preveliko (uspostavu Trećeg Reicha dočekao je u Švicarskoj). Autobiografiji se doista nema što dodati ili oduzeti. Ne samo što je opsežan uvod u život i djelo Ernsta Tollera, koji je upravo zbog svoje crvene prošlosti bio neprevođen na Zapadu desetljećima nakon svoje smrti, pristupačan je prikaz propalog pokušaja uvođenja socijalizma u Njemačku. Osim ove autobiografije, Tollerove drame “Hinkermann”, “Preobrazba” i “Masa-čovjek” dostupne su u izdanju Ex librisa i prijevodu Borisa Perića.
