Autobiografija kojoj se nema što dodati niti oduzeti

Trinaest mjeseci provodim na ratištu. Velika osjećanja su otupjela, velike riječi postale male, rat svakodnevica, služba na ratištu dnevni posao, smrt bagatela, svi mi zajedno kotačići stroja koji se valja naprijed, nitko ne zna kamo, koji se valja unatrag, nitko ne zna zašto, riječi su njemačkog pjesnika, revolucionara i najuspješnijeg njemačkog ekspresionističkog dramatičara Ernsta Tollera, o njegovu sudjelovanju u Prvom svjetskom ratu. Tollerova autobiografija “Jedna mladost u Njemačkoj” (DAF, prijevod Vesna Vuković) pokriva njegov život od ranog djetinjstva i odrastanja u imućnoj židovskoj obitelji pa sve do izlaska iz zatvora nakon petogodišnje kazne zbog revolucionarnog djelovanja. Autobiografija ne pokriva Tollerov život u emigraciji od 1925., kad je pobjegao iz zemlje, pa do 1939., kad je u hotelskoj sobi u New Yorku izvršio samoubojstvo. Također ima vrlo malo govora o njegovom pisanju, tek toliko da je neke od svojih najpoznatijih drama pisao u zatvoru: “Masu-čovjeka”, “Borce protiv strojeva”, “Hinkermanna”. Toliko mu je bilo stalo da dovrši posljednju preostalu scenu iz “Hinkermanna” da je propustio bijeg iz zatvora s jednim kolegom zatvorenikom koji je uspio pobjeći. U rat protiv Francuza Toller je otišao svojevoljno, i to u prve linije, gdje je iz blizine svjedočio smrti svojih ratnih drugova. Na jednome mjestu piše: “Saznali smo tko viče. Jedan od naših, visi na bodljikavoj žici, nitko ga ne može spasiti, dvojica su već pokušala, pogodili su ih. Sin neke majke očajnički se opire smrti. Dovraga, on diže preveliku buku, poludjet ćemo ako još bude dugo vikao. Smrt mu trećeg dana začepi usta.” Kasnije je u Münchenu nastavio studij, gdje je osnovao studentsku organizaciju te se pridružio Socijalističkoj demokratskoj stranci te postao vođa revolucionarnog bavarskog pokreta. Čak je šest dana bio predsjednik Bavarske sovjetske republike, prije nego što je čelništvo preuzeo komunist Eugen Levine, koji će biti uhićen i smaknut. Sve prije Levina Prvu Republiku savjeta vlast u Berlinu držala je pobunom, dok se s njegovim dolaskom smatralo da je počela veleizdaja države, što je odmazdu učinilo još okrutnijom. Tek kad je postao socijalist, piše Toller, zaoštrio mu se pogled na socijalnu strukturu društva, na uvjetovanost rata, na odnos kapitala i rada, na historijsko značenje radničke klase. Otac mu je u to vrijeme već bio pokojni, no majka ne može shvatiti da se netko tko dolazi iz građanske obitelji okrenuo borbi za prava radnika. No Toller ima potrebu širiti svoje pacifističke stavove, zauzimati se za društvo bez klasa. Uhićen je 1919. godine te osuđen na pet godina zatvora. “Rat je od mene”, piše dalje, “napravio protivnika rata. Shvatio sam da je rat zla kob Europe, kuga čovječanstva, sramota našega stoljeća.” Dodaje potom da nijedan narod nije slobodan ako nije slobodan i njegov susjed, dok političari svoje interese zovu idealima.