Rukopis Tijardovićevih memoara nema dataciju. Nastao je, vjerojatno, početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, nekoliko godina prije maestrove smrti. Početkom osamdesetih, u najboljim novinama što su ikad izlazile u Dalmaciji, u visokotiražnom tjedniku Nedjeljna Dalmacija, dio njegovih uspomena je feljtoniziran. Uz najvažnije političke događanje i njihov odjek u lokalnoj sredini, posebno političke i kulturne sukobe i suživot s ondašnjom "tolomaškom" talijanskom zajednicom u gradu, tu su i crtice o Tijardovićevim glazbenim počecima, zajedničkom bendu s Jakovom Gotovcem, osnivanju Hajduka, kojem je upravo on kreirao plavo-bijeli dres i prvi grb sa šahovnicom. S njim ulazimo u rovove Prvog svjetskog rata, zarobljeničke kampove u Italiji i među srpske jedinice na Solunskoj fronti, gdje je bio jugoslavenski dobrovoljac. Tekst završava povratkom u rodni Split. Nastavka feljtona nije bilo.
Kad sam, prije dvadesetak godina, s Jakšom Fiamengom uređivao knjižni niz "Splitska biblioteka", koji je objavljivala Slobodna Dalmacija, prisjetio sam se tog davnog teksta i, pretpostavljajući da je maestro nastavio zapisivati svoje uspomene na ljude i događaje, u planirani popis naslova uvrstio Tijardovićeve memoare. Potraga je krenula prema Münchenu, gdje je živio njegov mlađi sin, arhitekt Zvonimir Tijardović. Danas više nije važno zašto i zbog čega rukopis tad nisam uspio dobiti, tek projekt nije pao u zaborav: Tijardović je ipak splitska legenda, jedna od najvećih.
Godinama poslije potaknuo sam kolekcionara splitske kulturne baštine Karla Grenca (koji je dugo bio počasni njemački konzul u Splitu) da svojim vezama pokuša nekako doći do tog materijala. Trajalo je, ali smo, zahvaljujući Tijardovićevu njemačkom unuku, zapise napokon imali u rukama. Međutim, nisu bili cjeloviti, sezali su samo do početka Drugog svjetskog rata. Na koncu potraga je imala sretan završetak. Na jednom bavarskom tavanu, u kući tada već pokojnog maestrova sina, na dnu nekog bavula pronađen je ostatak tiposkripta s nekoliko zanimljivih neobjavljenih fotografija. Posebno su bile zanimljive one iz partizana. Imali smo sad i zapise o talijanskoj okupaciji i maestrovom sudjelovanju u još jednom svjetskom ratu. Iako je Tijardović u poslijeratnom razdoblju bio na važnim dužnostima u hrvatskoj službenoj kulturi (od 1945. do 1950. godine bio intendant zagrebačkog HNK, zatim ravnatelj Filharmonije, prvi čovjek Hrvatskoga glazbenog zavoda i utemeljitelj današnjeg Hrvatskog društva skladatelja), o poslijeratnim godinama ostavio je samo nekoliko stranica, iz kojih se vidi da mnogočime nije bio zadovoljan. U to vrijeme napisao je tri opere i mnogo filmske i druge dobre glazbe, ali nije bio osobito eksponiran u javnosti, ni tad ni u mirovini.
Mnogo toga što politički i kulturno određuje 20. stoljeće, u nas i u Europi, prisutno je u romanu vremena Ive Tijardovića: uspon narodnjaštva i afirmacija političkog i kulturnog hrvatstva u Splitu, Veliki rat, kulturno, političko, društveno i umjetničko ozračje u Europi i Kraljevini Jugoslaviji, kazališni život u prijeratnom Zagrebu i Splitu, nasrtaj velikosrpskog karađorđevićevskog režima na hrvatstvo u Kraljevini SHS i prvoj Jugoslaviji, bliski susret s nacizmom u predratnom Berlinu, raspad zemlje početkom Drugog svjetskog rata i otpor talijanskoj fašističkoj okupaciji u Dalmaciji, odlazak u Titove partizane i obnova kazališnog i glazbenog života u Splitu i Zagrebu nakon oslobođenja.
U austrougarskoj vojsci nema motivacije
Jedan od recenzenata knjige, hrvatsko-američki povjesničar dr. Vjekoslav Perica, smatra Tijardovićeve memoare vrijednim prinosom hrvatskoj publicistici i memoarskoj literaturi, ali i suvremenoj hrvatskoj historiografiji. Dio rukopisa koji pokriva period od 1941. do 1945. možda je jedini memoarski tekst iz Narodnooslobodilačke borbe koji je napisao jedan važan i značajan čovjek iz tog doba, a koji nije objavljen i za koji se nije znalo. U zapisima iz Prvog svjetskog rata opisao je izostanak bilo kakve borbene motiviranosti u jedinicama austrougarske vojske, a pojedini prizori podsjećaju na scene i dijaloge iz Tijardovićevih sjajnih operetnih libreta.
"Marschbatailloni (pohodni bataljuni) su redom odlazili na front. Bilo je i tom prigodom smijanja, ali očito i zebnje. Znali smo dobro da nas tamo ne očekuje dobro. E, pa sad, kome obojci, kome opanci, tko preživi pričat će… Može i memoare pisati. A za Austriju poginuti, bila bi to najgluplja stvar na svijetu. Ja sam se izvlačio neko vrijeme, držao sam se 'izvjesno iznazad', jer me je njemački oberst često viđao s gitarom u krugu Splićana kako zvonimo naše lipe pisme. Bio je slab na muziku…
Ivo Tijardović
Novi oberst Bauer nije padao na gitaru, a dao sam sve od sebe kad me prvi put slušao. Iz prve me otpremi na talijanski front sa 120 Splićana i ostalih Dalmatinaca. Svršili su, Mare, bali! Ali prava komedija tek sada počinje, jer voditi 120 vojnika, većinom Splićana i Dalmatinaca, u rat za spas cara Franje Josipa I., a pod mojim autoritativnim rukovodstvom, to i nije moglo biti nego komedija. I bila je…"
"Sve smo se više približavali Gorici, našem krajnjem cilju. U koloni opet zavladao umor i zlovolja. Zugsführer (vodnik) Mate Aljinović, moj stellvertreter (zamjenik), a koji je bio na kraju kolone, pristupi mi sav zadihan i jedva izgovarajući upita:
'Šjor Teardović, a ka' ćemo stat, asti gospu, samo marširamo i marširamo...?'
'Pa mene pitate, šjor Mate?' – odgovorim nezainteresirano.
'Asti gospu, a koga ću vengo vas?'
'A zašto mene?'
'Jerbo ste vi, ajmo reć, komandant, asti gospu!'
'Ja komandant?'
'A da ko vengo vi? Oli smo mi ovod cukuni, pa ništa ne razumimo!'
'Ne razumite boga Jokina! Mene su, šjor Mate, mekli tudeški za komandanta.'
'Mekli tudeški?'
'E, boni. Ka da je to moja voja! I ka da san ja komen reka da oću zapovidat s vojskom! Ma ne bi ja bija ni u vojsku, šjor Mate, da su mene pitali! Asti gospu, moj šjor Mate!'
'Aaaan, razumi san.' (zaviče:) 'Dosta, judi, halt, frmajte! Sedite lipo ovod na travu, izvadite cvibok, pancetu, salam, oli kotegin, jite lipo i
odmorite se! Tega očeva i materina! Jeste li me razumili! (a onda meni) Je li dobro, šjor Teardović?'
'A je, boni, šjor Mate, 'ka je dobro van i meni je.'
Sjeli ljudi, izvalili se, pojeli i napili se, mnogi i zaspali, vrijeme se otopilo u općem nehaju, vojska definitivno shvatila da nema stege ni kontrole…
Stigosmo nadomak Gorice. Za to vrijeme moj se odred potpuno razulario. Vojnici su odlazili u obližnje mjesto u gostionice kad su i kako su htjeli. Jutra su provodili u jednoj zajtrkovalnici uz trešete i briškulu, a ručali su i večerali u jednoj obližnjoj gostilnici. Opazio sam da u toj gostilnici svi moji naručuju za ručak i večeru samo piletinu. Ma vrag odnio i piletinu, ne može se svaki dan jesti piletina! Onda sam shvatio u čemu je stvar, pile se slovenski zove 'piška', a kad su Splićani otkrili tu jezičnu ljepotu, onda su samo pile naručivali: 'Micka, prosim lepo porciju piške... samo da bude vruća!' Smišni su moji Splićani: da bi uživali u Micke 'prositi vruću porciju' – tri dana su jeli piletinu! …
Pješačili smo u potpunom neredu. Ja nisam nikoga kontrolirao, a ni zugsführer šjor Mate. Vojnici su shvatili da su prepušteni sami sebi i vlastitom snalaženju. Iz daljine je dopiralo muklo gruvanje topova… Gorički most prešli smo puzajući. Iskrsne odjednom preda major Hayer, sivih ribljih očiju. Ukočim se, pozdravim ga, predam službene papire i počnem prebrojavati: 'Erstes Rottenpaar, zweites, drittes... zweiundvierzigstes...' i dalje prazno. Ponovim brojanje, ali na žalost nije bilo nego 85 vojnika. Trideset i pet ih nestalo...
'A di su drugi?', pitan šjor Matu.
'A ča ja znan, ka' da san ji ja vodi' za ular!' – odriže kratko šjor Mate.
Hayer sad zakrvavi očima i stane urlati:
'Sie ein solcher Kadett-aspirant... Sie ... dalmatinischer Fachino, Trottel, sofort in Schutzengraben!' (Vi, takav jedan kadett-aspirant … vi, dalmatinski fakin, glupan, smjesta u prvu liniju!)
I tu sam se rastao od mojih Splićana i ostalih Dalmatinaca. Dobro sam i prošao. Preuzme me novi zugsführer i odmah provede kroz neke rovove, kroz najopasniji dio fronta… Tu negdje u blizini, malo kasnije, izgubio sam svoja dva prisna prijatelja, Franu Jadrlinića i Berislava Tommasea, brata mog školskog druga. Frane samo što je izvirio iz rova, pogodio ga je metak u čelo. Bere je bio u izvidnici – i njega naciljali u čelo. Snajperi. Teško oružje ne spominjem. Ubacivali granate u rovove. Masovne bitke, ofenzive, juriši s bajunetama ... to nas tek čeka. Divota!
Tvrd i grubi ritam topova i accelerando brzometka prate me danju i noću u tom blatnjavom rovu pred Goricom. Otupljuje me ta muzika, udaljava i dovodi u neko stanje polusvijesti. Izlaze mi pred oči slike iz mladosti i djetinjstva. Opet sam, evo, s mojim školskim drugovima: Gotovcima, Širiščevićem, Matošićem, Demarchijem, Paljetkom i drugima... Lijepo li smo i bezbrižno živjeli! Kupali se, vozili bicikle, ludovali... Znali smo muzicirati puni zanosa i ljepote... Pa šetnje gradom među lijepim splitskim djevojkama...
Bježat ću... U prvoj prigodi koja se ukaže. Prebjeći i domoći se Srpske vojske pa kao dobrovoljac oslobađati svoju zemlju. To jedino ima smisla. Čekao sam..."
Tamnica puna vlage
Slijedio je dramatični bijeg, dugo ratno zarobljeništvo, logor Veneria Reale kod Torina. "Tu smo počeli organizirati sve Hrvate za odlazak u dobrovoljce Kraljevske srpske vojske." U međuvremenu osniva mali orkestar, piše muzičku ratnu komedijicu. Između mnogih zgoda koje živo opisuje, izaberimo ovu:
"Jedan mađarski podoficir koji je bio zaposlen u kuhinji, favorizirao je kod dijeljenja hrane svoje i Nijemce, a nas je zapostavljao i davao nam manje. Otmi vojniku hranu i pasu kost, ista je stvar. Mađar se ponašao bahato, vrijeđao nas je redom: Hrvate, Čehe i jedinog Poljaka imenom Szufla. Taj Szufla bio je niska rasta i imao je noge na 'o'. Mađar je uvijek nešto podrugljivo kričao i pokazivao na Szufline 'o' noge. Išlo je to neko vrijeme, a onda jedne večeri dočekaju naši sa Szuflom toga Mađara i neke njegove, pa ih u jednom tamnom hodniku ispremlate, a bilo je i nekoliko lakših ozljeda nožem. Mađari nas tuže Komandi i za nas Slavene nastala je sada teška situacija. Sutradan se pojavi maggiore dei Reali Carabinieri (karabinijerski major) sa svoja dva niža oficira i poviče iz sveg grla:
'Adunata, tutti Dalmati!' (Svi Dalmatinci, zbor!)
Kad smo izašli i poredali se na terasi major upita mađarskog podoficira, koji je bio povezane ruke:
'Chi Vi ha picchiato, dica pure!' (Tko vas je isprebijao, recite!)
Mađar počne redom:
'Tijardović, Dalleore, Piasevoli…' itd.
Niži oficir je zapisivao imena. Kad je otišao Mađar, počne oštrije ispitivanje. Redom:
'Come vi chiamate?' (Kako se zovete?)
'Dalleore Stjepko, Stefano.'
'Di che provincia e di che citta?' (Iz koje pokrajine i grada?)
'Del '95'… Croato.'
'Siamo li! Avete capito, Croato!' (Tu smo! Razumijete li, Hrvat!) Pobjesni i obrati se svom mlađem oficiru: 'Scrivetelo, Dalmazia, Ragusa, nome napoletanissimo… e Croato?!... Incredibile!!' (Zapišite ga, Dalmacija, Dubrovnik, ime posve napuljsko, a Hrvat?! Nevjerojatno!)
Priđe sljedećem:
'E Voi, come Vi chiamate?'
'Piasevoli Aleksandar, Alessandro.'
'Oho, perbacco!... Avanti, la provincia, la citta, la classe e la nazionalita?' (Oho, vidi vraga! … Naprijed, pokrajina, grad, klasa, narodnost?)
'Dalmazia, Zara, '95', anche Croato.' (Dalmacija, Zadar, 1895, također Hrvat).
'Un nome venezianissimo, anche Croato! Scrivetelo pure!' (Posve venecijansko ime i opet Hrvat! Upišite i ovoga!)
Major je već urlao. A kad su uslijedila daljnja imena, Pierotti, Casanegra, Franceschi, Rossi, Dalbello i još nekoliko nas Dalmatinaca studenata, sada sve oficira a redom Hrvata, major poludi totalno. Pukim slučajem desilo se, eto, da smo se na okupu našli baš s talijanskim prezimenima koja su većinom, tko zna kada, unijeli pisari u matične knjige, a izveli ih iz naših domaćih ili naprosto izmislili. Na koncu dođe major carabiniera i do mene, pa me kao posljednjeg upita:
'E Voi, come Vi chiamate?'
'Tijardović Ivo.'
'Finalmente un 'ich' slava, Madonna Santissima!' (Napokon jedan slavenski 'ić' Presveta Djevice!) – odahne major, ali još više poludi kad najednom ustanovi da ja od svih 'Talijana' govorim najbolje talijanski. Sada je bio izvan sebe:
'Dunque, tutti nati in Dalmazia, nelle citta dalmate italianissime, Zara, Spalato, Sebenico, Almissa, Cattaro, con cognomi napoletanissimi, venezianissimi, ultraitaliani… e tutti… tutti… Croati puri!!! E Quest' ultimo coll' 'ich' slava dice ancora da Spalato! Siete delle spie e dei traditori italiani tramutati in Croati! (prema dvojici mlađih oficira) Schiaffateli tutti quanti in gattabuia! Non si scherza mica con noi!' (Dakle, svi su rođeni u Dalmaciji, u gradovima dalmatinskima i posve talijanskima, Zadru, Splitu, Šibeniku, Omišu, Kotoru, s prezimenima posve napuljskima, posve njemačkima – a svi… svi su… čisti Hrvati! A ovaj posljednji sa slavenskim 'ić' još kaže da je 'da Spalato'! Vi ste špijuni i Talijani izdajice prerušeni u Hrvate! S nama nema šale. Strpajte ih sve u tamnicu!)'.
Tijardović u zarobljeništvu
I zbilja, bacili su nas odmah pod zemlju, u neku tamnicu punu vlage. Jedino svjetlo dolazilo je iz malog otvora visoko do samog kamenog svoda. Tu smo ostali nekoliko tjedana na samoj četvrtini vojničkog kruha i litri vode dnevno, a spavali smo na golom kamenu. Usred zime. Neobrijani i neošišani, na nama se sve lijepilo od prljavštine, pretvorili smo se u samu kost i kožu, prave aveti. Izlaza nam nije bilo. Sanjali smo o toplom pokrivaču, sanjali smo o hrani toliko intenzivno, a to se dešavalo osobito noću, da su neki halucinirali.
Poviše nas bila je kantina i tu se slavio Božić. Pjevalo se na raznim jezicima božićne pjesme u nostalgičnim i tugaljivim ugođajima. Vojnici su bili daleko od toplih domova i svojih ukućana, sami, otuđeni, izgubljeni… Pjevali su…
Odjednom mlaz tekućine poteče sa svoda po nama. Nešto tamno i prozirno… Pierotti se prvi snađe i poviče 'Vino!', zaurla 'Vino!!' I bilo je. Raspala se, valjda ili prevrnula neka bačva gore u kantini, proliveno vino našlo je prolaz kroz napuklo kamenje stare tvrđave i teklo kao dar prema nama. Zgrabili smo brzo naše gavette, punili ih i ispijali, a onda opet posudom pod mlaz i tako nekoliko puta. Okrijepili smo se – i opili. Na kraju smo se potukli i iznemogli zaspali…
Izmučene i slomljene izvuku nas jednog dana pred Vojni sud. Nismo znali za što nas optužuju. Sudu je predsjedavao viši karabinijerski oficir. Tužilac se okomio na mene mašući jednom dopisnicom:
'Ecco qui la Vostra cartolina, indirizzata ai Vostri genitori a Spalato. Sentiamola:
'Carissimi genitori, fra qualche giorno non mi trovero piu in Italia, incontrero l'amico Joco Antunović…'' (Evo ovdje vaše dopisnice, naslovljene vašim roditeljima u Splitu. Poslušajmo: 'Dragi roditelji, za koji dan neću se više nalaziti u Italiji, srest ću prijatelja Jocu Antunovića'). A onda mi se obrati prijeteći: 'Perche volevate fuggire dall' Italia, dove, e poi, chi e codesto Joco Antunović?' (izgovori: Joko Antunovik!) (Zašto ste htjeli bježati iz Italije i kamo, a zatim, tko je taj Joco Antunović?)
Mi smo morali svojima u Austriji pisati na talijanskom, to je bila jedina mogućnost da ih obavijestimo o sebi. U ovom slučaju ja sam pisao svojima da ću do nekoliko dana napustiti Italiju i da ću se susresti s Jocom Antunovićem koji je bio poznat cijeloj Dalmaciji kao heroj-dobrovoljac Kraljevske srpske vojske još od balkanskog rata. Na taj sam način htio javiti svojima da ću uskoro i ja u dobrovoljce pa da se ne zabrinu kad im iz Italije prestanem pisati. Međutim, Vojni sud je čitavu stvar shvatio kao neku našu pobunu s namjerom da pobjegnemo.
Tužitelju odgovorim spremno:
'Pa koji bi to zarobljenik bio toliko glup da dopisnicom koja se ovdje obavezno cenzurira, javi svojima u Austriji da će bježati?'
Članovi Vojnog suda prasnuli su u grohotan smijeh.
Tužilac uzdrman nervozno prihvati:
'E cosa potreste dirmi: Dalleore, Piasevoli, Pieroti… una schiera di Dalmati, li chiamate Croati?!' (A što biste mogli kazati na ovo: Dalleore… itd… čitav niz Dalmatinaca, vi ih zovete Hrvatima?!)
Odgovorim spremno:
'A Cavoura, vođu Risorgimenta i ujedinitelja Italije – Vi smatrate Francuzom? A Schanzera, Vašeg ministra financija, rođenog Rimljanina, Vi smatrate Nijemcem ili možda Austrijancem?'
I nabrojim još nekoliko tuđih prezimena pravih Talijana, kao i neke toponime stranog podrijetla jer sam o tome mnogo razmišljao u onoj prokletoj jami. Tužitelj problijedi, a članovi Vijeća nijemo se gledaše. Predsjednik se snađe i uputi nam još nekoliko formalnih pitanja, a onda nas otpusti. Vratili smo se u svoje sobe i više nas nisu saslušavali.
Capitano Angelo Miolato, naš komandant u Forte Tenaglia, poslije ovoga odmah me uzme u kancelariju za administrativca. Nisam znao da li se nije trpio s Vijećem koje je sudilo zarobljenike njegova logora ili mu se svidio način na koji smo situaciju riješili u svoju korist. U svakom slučaju, postupao je prema meni sasvim prijateljski. Dao mi je da vodim administrativnu brigu o zarobljenicima, a malo zatim već sam se brinuo i o popisima talijanskih vojnika-stražara, magazionera i na koncu, oficira. Čak sam im i isplate obračunavao. Za nagradu hranio sam se u oficirskoj menzi, jedini zarobljenik među njima. O-ho! Krenulo je dobro! A kao najljepše, u menzi se nalazio i pianino na kojem sam svirao za svoju dušu i za oficire koji su me rado slušali."
Vrativši se nakon četverogodišnjeg ratovanja u Split, Tijardović je još u uniformi srpskog oficira sa Solunske fronte. Međutim, bio je među rijetkima koji nisu u javnosti dijelili entuzijazam dolaskom srpske vojske. On bilježi: "U Splitu i Dalmaciji redale su se brojne priredbe i akademije u čast 'oslobodilaca'. Oduševljenje je bilo toliko da je bilo nemoguće drugačije, pa i najblaže, izjašnjavati se o 'oslobodiocima'. Nikom nije smetalo da među njima nema ni jednog Hrvata, dobrovoljca iz Soluna, iako su tamo upravo Hrvati bili najbrojniji".
" … Uskoro je zavladao ultrabalkanski velikosrpski režim, neki novinari i pisci počeli su pisati samo ekavštinom iako je nisu znali. Za nas solunske dobrovoljce koji smo se vratili u svoja rodna mjesta, a s velikim iskustvom, bilo je to veliko razočarenje. Jednom zgodom u društvu izrazio sam mišljenje da treba biti oprezan s vladajućim Srbijancima, posebno s Pašićem, i njihovim pričama o oslobađanju braće i o velikoj zajedničkoj državi. Odmah se počelo govoriti da sam se 'politički pokvario' i da sa mnom nešto nije u redu. Morali smo se povući i ne izlaziti u društvo da ne izlanemo nešto. I sâm sam bio u dilemi nije li to samo privremeno stanje, neposredno poratno, pa kad se stvar malo smiri i staloži, izbit će potreba bratske zajedničke izgradnje sada nam prilično velike države. Pa i strah prema pretenzijama Italije, Austrije i Mađarske na naše teritorije zbunjivao me."
Kolebanje između glazbe i crtanja
Zbunjen, kako sam kaže, povukao se i predao svojoj glazbi, crtao i slikao. "Kod mene je bilo još uvijek kolebanja između glazbe i crtanja. Pet godina biti 'ratnik' austro-ugarski, zarobljenik i jugoslavenski dobrovoljac, dekoncentriralo me je. Ocu sam rekao da ću poslije ferija otputovati u Beč na studije glazbe, na konzervatorij. Kad je to čuo otac je eksplodirao. U to doba iz Dalmacije ići u daleki Beč na studij glazbe, te 'problematične' profesije, bilo je više nego riskantno. Za mog oca bila je to prava katastrofa. Biti komik bilo je za njega pravo ludilo. U glavi mog oca jedine profesije bile su doktor, profesor, trgovac, inženjer već manje. Ipak sam se nekako sporazumio s njime da ću studirati arhitekturu na Technische Hochschule u Beču. Ta ga je moja odluka smirila, odlučio je, uz nekoliko stotina dolara, poslati me na taj studij."
Mladog splitskog studenta Beč fascinira kulturom: "Na svijetu je prvi između prvih gradova glazbe, i to svih rodova. Dvije opere u njemu, Staatsoper i Volksoper (Državna opera i Pučka opera), nekoliko operetnih kazališta i koncertnih dvorana. Grad je to slatkiša, sachertorte i indijanera, krapfena, schlaga i puddinga. Likovna akademija i Kunstgeweberschule (Škola primijenjenih umjetnosti), izložbe slika, sjajnih plakata po crtežu i po koloritu. Ljubaznih, nadasve, ljudi i k tome bio je to tada i najveći češki grad. Eto pravog grada za mene."
Da bi zadovoljio oca, mladi Tijardović upisuje arhitektonski studij na Tehničkom fakultetu samo "kao pokriće", jer ga na svakom koraku opsjeda i mami glazba. Stalno je u opretnim i opernim kazalištima i na koncertima u Stadtparku. U to vrijeme česti gosti Beča bili su Puccini, Mascagni, Leoncavallo i drugi koji su, na poziv izdavača i intendanata, dolazili na premijere ili praizvedbe svojih djela. Dolazili su i majstori operete, Lehár, Kálmán, Fall i mnogi drugi kojima se divio i koji su kraće ili dulje boravili u Beču. I Jakov Gotovac, s kojim u Beču nastavlja prijateljevanje iz najranijeg djetinjstva, studira pravo, a zanima ga, kao i njega, samo glazba. Obojica rade za glazbenu ediciju Dalmatinca Obuljena Édition Slave kao redaktori i korektori, dok Tijardović koristi i svoj likovni talent dizajnirajući naslovnice za notna izdanja. To je njegov prvi prodor u glazbu i bijeli svijet, o čemu strogi otac u Splitu tad nije ništa znao. Novopečeni likovnjak počeo je dobivati i narudžbe naklade Čaklović iz Zagreba, za koju je radio dopisnice s akvareliranim motivima.
"Kad sam treće godine studija otputovao na ferije u Split", vraća se u Memoarima političkim temama, "našao sam situaciju posve izmijenjenu. Dio nacionalne omladine organizirao se je u Orjunu, mnogi bez čvrstog uvjerenja. Neki od njih pretvorili su se u denuncijante, batinaše pa i kriminalce. Orjuna je bila velikosrpska fašistička organizacija organizirana na čisto fašistički, talijanski način. Uniforme su im bile crne, nešto između talijanskih i četničkih, a šubara četnička. Mislili su da će tako izgledati "herojskije" i "bojovnije", a bili su ustvari prava karnevalska povorka i lakrdijanje kojoj su se ozbiljni ljudi smijali, što je kod njih izazivalo bijes. Imali su i neke svoje insignije i zastave. Glavni im je zadatak bio da vrijeđaju i 'nipodaštavaju' (novi glagol!, znači: podcjenjuju) sve što je hrvatsko i da pišu i govore, i to ne samo službeno, ekavski. Kad svuku uniformu mogli su pomalo govoriti i splitski, bodulski i zagorski. Ovo sve skupa ne znači da među orjunašima nije bilo i nešto idealista, poštenjaka koje su velikosrbijanci nemilice iskorištavali. Poznato je da je cijela Hrvatska prije razočaranja jugoslavenski mislila. Hrvati su znali vrlo dobro da je jugoslavenska misao nikla na njihovu tlu i da je bila zamišljena pošteno, idealno. Ta idila bila je prava naša sentimentalna bolest …"
Život Ive Tijardovića u fotografijama
Nakon ljetnog odmora i kupanja na Bačvicama, Zenti i Trsteniku, vrativši se u Beč, dao se na još intenzivniji posao za zagrebačku Ediciju Čaklović i Édition Slave u Beču, a Mozarthaus mu je bio naručio nekoliko modnih plesova za prosinačke i siječanjske dane kad su se u tom dućanu naveliko tražile muzičke novosti. Nije se mogao potužiti na prihode sve dok do njegovog oca u Split nisu stigla saznanja da uopće ne studira arhitekturu već se bavi samo glazbom. Bijesan nije mu više htio slati ni centa, a kamoli dolare. Tijardović je, međutim, odlučio ostati u Beču, makar je to značilo da mora naći nove poslove kako bi se preživjelo u skupom gradu. Bili su tu ilustrirani humoristički časopis Faun, nakon toga i Wiener Mode i Kinophot. Srećom, dovoljno je zarađivao da nastavi sa studijem glazbe.
O maestru kao crtaču, novinskom dopisniku i ilustratoru, karikaturistu, dizajneru plakata i razglednica, malo se i usput pisalo, jednako kao i o njegovom kasnijem radu u teatru kao scenografa i kostimografa. Tome je pridonosio i sam Tijardović jer u daljnjem životu nije posvećivao toliko pažnje svom slikarskom djelovanju koliko skladateljskom stvaralaštvu. Međutim, očito je u oštroj bečkoj konkurenciji uspijevao odskakati i kvalitetom i talentom. Više od sto i osamdeset obojenih crteža, novinskih ilustracija, grafika i razglednica iz arhiva Sveučilišne knjižnice u Splitu, fundusa Moderne galerije u Zagrebu, Instituta za teatrologiju HAZU i privatnih zbirki, koji će se prije desetak godina naći u monografiji "Nepoznati Tijardović", posvjedočit će, međutim, koliko je bio veliki propust naše sredine što je njegov likovni opus do sada potpuno neistražen, kako je uočio Frano Dulibić u svojoj knjizi o povijesti karikature u Hrvatskoj između dva svjetska rata.
"Tijardovićev je doprinos nezaobilazan i do sada – zanemaren", smatra Dulibić.
