Kultura
453 prikaza

Bagerom na Matvejevićevu kuću u rodnome Mostaru, uoči 90. godišnjice rođenja

1/8
Da se Predrag Matvejević kojim slučajem rodio u nekom drugom gradu, možda i negdje u Hrvatskoj, teško je zamisliti da bi bilo drugačije

To da je tretman kulturnog nasljeđa na ovim prostorima (radi se dakako o većem dijelu bivše Jugoslavije, ono što kolokvijalno i samorazumljivo nazivamo Balkanom) manjkav ili gotovo nepostojeći, odavno je poznato i ne treba nas više iznenađivati. Ono što i dalje zapanjuje, nepostojanje je uvida u potencijal pametnog upravljanja nasljeđem, ako nigdje drugdje, onda barem u turističkoj sferi, tu postoji živa komunikacija, mada često u krivom smjeru. Uspjeli smo kapitalizirati sve, osim onog najznačajnijeg - kulturnog kapitala. A on postoji, kako u prostoru, tako i u ljudima koji su stvarali u njemu i time ga oblikovali.

Kakav bi status imao Predrag Matvejević da se prije 90 godina rodio u nekoj drugoj državi - možda čak i negdje drugdje na Mediteranu - teško je zamisliti. Ali rodio se u Mostaru, u Bosni i Hercegovini, u onom dijelu koji će 1990-ih razgraničenjem pripasti zapadnom, većinski hrvatskom dijelu. Tek zamalo, jer kuća gdje je u prizemlju živjela njegova obitelj nalazi se na zapadnoj strani Bulevara, nekadašnje formalne linije razgraničenja, danas simboličke. Iako više nije u funkciji granice, ulica zadržava dvojnost, pa ono što je nekome Bulevar narodne revolucije, nekom drugom nosi naziv Hrvatskih branitelja, i to je u osnovi najmanji problem. Među stanovnicima uvriježeni naziv Bulevar, neovisno hoćemo li mu pripisati političko-povijesnu konotaciju, nosi u sebi doista višestruko značenje.

 | Author: Centar za mir i multietničku suradnju Mostar Centar za mir i multietničku suradnju Mostar

Radi se o glavnoj gradskoj prometnici, koja prati uzdužnu strukturu gradskog tkiva i dovodi iz prigradskih naselja u samo središte te na sebe veže poprečne prometne pravce - jednako realno i metaforički, nekadašnja granica drži grad na okupu. Najtočnija povijesna konotacija bila bi zapravo ona na razdoblje Austro-Ugarske, odnosno početak 20. stoljeća, kad je uspostavljanjem ove prometnice određen daljnji razvoj Mostara i urbanizacija dotad agrarnog područja s ruralnim karakterom te su postavljeni uvjeti za stvaranje grada u punom smislu. Uz tu cestu, čije je oblikovanje započeto upravo tad, a nastavljeno u drugoj polovici prošlog stoljeća, smještale su se građevine koje su namjenom i arhitekturom uvjetovale urbanitet. Uz obrazovne (gimnazija, osnovne škole, sjemenište), gospodarske (Prva hrvatska tiskara Mostar), kulturne (HKD Napredak), zdravstvene (Dom zdravlja), sakralne i vojne namjene, na Bulevaru i u ulicama uz njega, kroz 20. stoljeće gradi se i mnogo stambenih zgrada. U jednoj od njih, adresom doduše na Liska ulici, ali okrenutoj prema Bulevaru, odrastao je i Predrag Matvejević. Upravo je ta kuća srušena u srpnju ove godine, ni tri mjeseca prije 90. godišnjice rođenja značajnog književnika i znanstvenika.

 | Author: Mirko Božić Lokacija srušene kuće Mirko Božić

Da se Predrag Matvejević kojim slučajem rodio u nekom drugom gradu, možda i negdje u Hrvatskoj, teško je zamisliti da bi bilo drugačije. Činjenica je da najprevođenijeg književnika već spomenutih “ovih prostora” (prema neslužbenim podacima koji prevladavaju u medijima, njegov “Mediteranski brevijar” preveden je na 23 jezika, a negdje se mogu pronaći podaci o 30 izdanja samo te knjige) i dalje nema u nastavnom kurikulumu, a nema ga pretjerano više ni u javnom diskursu. Nema ni ulice, trga ili parka koji nose njegovo ime, ni u Hrvatskoj ni u rodnom gradu, iako je nedavna promjena nekolicine ustaških naziva ulica u rodnome mu Mostaru bila idealna prilika za ispravljanje toga. Pa iako je odnos prema Matvejeviću i njegovoj ostavštini gotovo nepostojeći, toliko da su i o obilježavanju godišnjice rođenja izvijestile tek jedne hrvatske novine, inicijativa i razumijevanje postoje među nekolicinom kulturnih radnika.

Potencijal kako Matvejevićeva imena, tako i lokacije same kuće, prepoznala je radna skupina za Europsku prijestolnicu 2024. godine. Postojao je prijedlog da se izradi projekt Mediteranske kuće, gdje bi se nalazili njegova osobna biblioteka i arhiv te, između ostalog, i prostor za književnu rezidenciju, gdje bi rezidenti dobili status gradskog pisca, kao što je to slučaj, primjerice, u Grazu. Matvejevićeva biblioteka donedavno je bila u posjedu obitelji, a u međuvremenu je dijelom poklonjena Državnom arhivu u Zagrebu, što i dalje nije ograničavajući faktor za osnivanje instituta s imenom istaknutog književnika. Zašto inicijativa ne ide dalje od ideje?

 | Author: Davor Puklavec/PIXSELL Davor Puklavec/PIXSELL

Povjesničar i publicist Dragan Markovina govori kako sa strane gradske vlasti ne postoji nikakav interes za Matvejevića, pa tako ni za nedavno srušenu kuću. Zemljište koje je bilo u privatnom vlasništvu Grad nikad nije otkupio, iako su u nekoliko navrata tvrdili kako su pokušali, no cijena koju je prethodni vlasnik Vencel Čović tražio bila im je navodno prevelika. Novi vlasnik, čiji identitet nije poznat, naposljetku je odlučio srušiti kuću. Kuća je još od rata stajala sa znatnim oštećenjima i oslabljenom konstrukcijom, zbog čega bi svaka prenamjena, neovisno od strane koga i u koju svrhu, tražila velika ulaganja u obnovu. A rušenje i gradnja “iz nule” tako su jednostavni.

Važno je napomenuti kako se ne radi o rodnoj kući književnika, što je često pogrešno navedeno u medijima. Ta zaista rodna kuća nalazi se nedaleko od ove u kojoj je odrastao, u mahali Cernica. Ona je također u privatnom vlasništvu, no u njoj i dalje žive ljudi, čime nema dvojbe oko toga koja bi se lokacija mogla razmatrati za otkup od strane Grada u svrhu javne namjene. Postojala je namjera da se na stvarnu rodnu kuću postavi spomen-ploča, no vlasnici su se tome usprotivili.

Pitanje konkretne lokacije javne ustanove naposljetku je manje bitno. Veće je pitanje tretmana Matvejevićeva djela u cijelosti. No teško se oteti pomisli kako je godinama prazna, ruševna kuća na parceli u središtu grada, nedaleko od Iblerova modernističkog Doma zdravlja iz 1930. godine na gradotvornom Bulevaru, mogla zaživjeti u obliku javnog prostora koji bi komplimentirao također kozmopolitsku ideju. Ipak, kuća je srušena, bez nastojanja od strane gradske vlasti da se to spriječi.

 | Author: Dragan Markovina Pogled na Bulevar sa sjevera Dragan Markovina

Na pitanje je li se taj scenarij mogao izbjeći, Markovina odgovara da je odgovor Grada o prevelikoj cijeni samo dobar izgovor, jer gradskoj vlasti čuvanje baštine ionako nikad nije bila namjera.

”Bilo koja cijena nije puno za ono što bi Mostar dobio s eventualnim institutom s njegovim imenom. Ali ta ili neka slična ideja nije zaživjela iz razloga što je svaki takav pokušaj razgovora s Matvejevićevom obitelji ili Gradom ignorirao odnose moći i društveno-političku situaciju u gradu, svaki put zaobilazeći nekog od relevantnih aktera. A to nije trebalo raditi, što god tko mislio o bilo kome, jer se jedino suradnjom svih nešto slično moglo napraviti”, tvrdi Markovina.

O značaju same lokacije razgovarali smo s arhitekticom i aktivisticom te redovnom profesoricom na Univerzitetu “Džemala Bijedića”, dr. Majom Roso Popovac, jednom od autora projekta obnove Starog mosta.

”Govorimo o građevini iz austrougarskog perioda. Sama godina izgradnje nije poznata, no blizina zgrade Napretka iz 1904. ili 1905. godine te kasnijeg Iblerova Doma zdravlja smješta ovu kuću na početak 20. stoljeća i upućuje na važnost same lokacije. To je građevina tipična za taj period. Kasnijim intervencijama u okruženju, uglavnom rušenjem pa izgradnjom stambenih građevina, kuća ostaje izvan tog novog konteksta. Stajala je usamljena u toj kakofoniji različitih i većinom ne pretjerano uspješnih ostvarenja.”

 | Author: Mirko Božić Rodna kuća, mahala Cernica Mirko Božić

Ne iznenađuje je ni nepostojanje interesa za očuvanje povijesnog karaktera Bulevara i užeg središta grada jer, kako kaže, to je, nažalost, uobičajena praksa.

”Sasvim je dovoljno pogledati što se događa s građevinama oko lokacije upravo te kuće. Čak i na fasadi Iblerova Doma zdravlja - bojenje u ružičastu i takve nijanse, koje nemaju veze s modernizmom. Građevine se obnavljaju stihijski, ako ikako, i to sve rjeđe. Nakon obnove Starog mosta, ne postoje investicije koje bi to podupirale. I sama Stara jezgra, koja je UNESCO-ov spomenik, žrtva je političke situacije i izuzetno loš primjer upravljanja spomenicima kulture.”

Upozorava na primjer također srušenog hotela Ruža autora Zlatka Ugljena, na čijem se mjestu sad gradi hotel Marriott, potpuno neprimjeren i veličinom i oblikovanjem za lokaciju u Staroj jezgri.

Ključnim problemom izdvaja činjenicu da nitko od stručnjaka nije u poziciji odlučivanja, a oni koji jesu, nemaju znanje o tome kakav bi pristup kulturnom nasljeđu trebalo imati.

Kći Predraga Matvejevića, Suzana Matvejević, kaže kako sporna kuća u Mostaru nikad nije bila u vlasništvu njihove obitelji i demantira tvrdnje da ju je “obitelj prodala privatnom investitoru”, koje su se mogle pročitati u nekim medijima.
Stoga naglašava da udovica i nasljednici zapravo i nisu mogli ništa učiniti oko rješavanja imovinsko-pravnih odnosa, jer su roditelji njezina oca, u vrijeme kad je živio u toj kući, zapravo bili u najmu.

Predrag Matvejević | Author: Grgur Zucko (PIXSELL) Grgur Zucko (PIXSELL)

”Kad mi je Goran Matović pristupio s idejom za osnivanjem kulturnog centra s njegovim imenom, naravno da sam je podržala. No to bi bilo teško izvedivo bez neke veće strane investicije, kakva bi bila moguća u okviru projekta Europske prijestolnice kulture, što je i bila inicijalna namjera”, objašnjava nam te dodaje kako ni ona osobno ni njezina obitelj nemaju financijske mogućnosti da djeluju na toj razini.

”Nasljeđe koje sam dobila od oca zaista nije materijalno, nego kulturno, što je i važnije. Zahvaljujući tome, između ostalog, danas imam ipak mogućnosti na neki način djelovati i možda u budućnosti uložiti i u neki prostor memorijalnog karaktera. Meni bi osobno svakako bilo lakše da je to u Zagrebu. Puno bolje poznajem Zagreb, iako više ne živim tamo. Ali imam tu ‘svoje ljude’, koje bih mogla u svakom trenutku nazvati ako bi štogod trebalo. Razmišljam o pokretanju takvog projekta, no još je rano o tome govoriti.”

U odgovor Grada Mostara kako je cijena bila prevelika da bi se zemljište otkupilo od novog vlasnika nije htjela ulaziti, kao ni komentirati političku situaciju u rodnom gradu njezina oca, koju smatra vjerojatnim razlogom zašto je njegova druga žena naposljetku odlučila dio njegove biblioteke pokloniti Državnom arhivu u Zagrebu.

”Vjerujem da je smatrala kako će tu građa biti sigurnija nego u Mostaru”, zaključuje Suzana Matvejević te dodaje kako ne razumije u potpunosti njezinu odluku da se arhivirana građa zatvori za javnost na 20 godina. “Moguće da se radi o neslaganju s aktualnom vlasti u Hrvatskoj, odnosno mogućem tretmanu pohranjene biblioteke, s obzirom na njegove stavove.”

Ipak, dio Matvejevićeve osobne biblioteke je i dalje u vlasništvu obitelji, kao i osvojene nagrade, te postoji nada da će se jednoga dana naći u nekom prostoru s njegovim imenom - idealno bi bilo da postoji takva knjižnica, govori Suzana Matvejević, gdje bi se uz ostalu literaturu našao i mali dio s njegovom osobnom ostavštinom.

Predrag Matvejević | Author: Grgur Zucko (PIXSELL) Grgur Zucko (PIXSELL)

Književnik Marko Tomaš također naglašava važnost osnivanja javne institucije s njegovim imenom, no ne samo zbog njegova literarnog značaja - i sam ističe da se radi o jednom od najznačajnijih pisaca i intelektualaca s ovih prostora - nego i zbog Matvejevićeva aktivističkog djelovanja.

”Nekakva krovna kuća kulturnog aktivizma s njegovim imenom bila bi važna stvar za Mostar i Hercegovinu, jer bi na neki način ova sredina vratila sama sebe kad bi uspjela vratiti Matvejevića u kolektivnu memoriju”, govori Tomaš prisjećajući se i razdoblja kad se, kako kaže, činilo da taj čovjek nikad nije postojao.

”Takav je bio odnos sredine spram lika i djela. Povremeno bi se pojavio u medijima, uglavnom zbog određenih dnevnopolitičkih stavova, dok je njegovo djelo ostajalo u pozadini.”

Kako objašnjava, stvari su se počele mijenjati tek nakon Matvejevićeve smrti, ali i tad je riječ isključivo o privatnim inicijativama. Nema institucionalnog pristupa u pokušajima da se Predrag Matvejević “vrati u Mostar”, skupa sa svojim djelom.

Da se radi o lokaciji s velikim potencijalom za gradsku kulturnu scenu, kao i mogućoj ulozi takve alternativne institucije u zalječenju aktualnih nedostataka, potvrđuje nam i Maja Roso Popovac.

”Mostar je nekad bio sinonim za kulturu, a danas je većina kulturnih sadržaja smještena u nekim priručnim, neadekvatnim prostorima, fragmentirana u odnosu na grad.”

Prepoznaje i moguće zapreke po pitanju predmetne parcele - osim imovinsko-pravnih odnosa - pogotovo blizinu nove zgrade Hitne pomoći i izazov prometnog rješenja s obzirom na njihove potrebe.

”No ništa to nije problem koji dobra arhitektura ne može riješiti.”

Ostaje pitanje isplativosti investicije i uloženih sredstava, za što ni ne treba ulaziti duboko da bi bilo jasno kako su ograničavajući faktor. Profesorica Roso Popovac navodi primjer Muzeja u Bilbau, gdje je intervencija svjetski poznatog arhitekta Franka Gehryja od ribarskog mjesta stvorila jednu od ključnih destinacija suvremene umjetnosti.

”Mostar ima golemi potencijal, to se vidi posebno zadnjih godina na kulturnoj i umjetničkoj sceni. Mogao bi imati vodeću ulogu u regiji. Upravo jedan hommage ljudima kao što je Predrag Matvejević, koji je sigurno ovdje najveće ime - pogotovo za nas koji dolazimo iz akademske zajednice, a ovaj nas je grad iznjedrio. Na osnovu njegova imena, Grad je mogao dobiti jedan novi kulturni prostor koji bi bio namijenjen suvremenom pristupu različitim vrstama umjetnosti.”

S jedne strane stoje financije, s druge puno opasnije ograničenje - mentalitet i spremnost društva na prihvaćanje suvremenog pristupa.

Književnik Mirko Božić sudjelovao je, kao i Marko Tomaš, kao član upravnog odbora za EPK 2024. godine. Iako je poticao inicijativu za osnivanjem centra s Matvejevićevim imenom, upozorava također na potencijalnu političku manipulaciju, i s jedne i s druge strane.

”Treba naglasiti to da Matvejević kao književni fenomen uopće ne zanima one koji ga napadaju, a usudio bih se reći i dio njegovih pobornika, jer je idealan argument u političkom diskursu.”

Predrag Matvejević | Author: Grgur Zucko (PIXSELL) Grgur Zucko (PIXSELL)

Ono što dio javnosti smatra aktivizmom, drugom je dijelu i dalje neprihvatljivo. Razgovarali smo s predstavnicima Gradskog odbora Hrvatske republikanske stranke. Stajališta su da je Matvejević imao nesumnjivo respektabilnu karijeru i međunarodni ugled. “Ali ne može se pobjeći i od toga da je imao nedvosmisleno jednostrane stavove o Domovinskom ratu”, stoji dalje u odgovoru: “Njegovi tekstovi i izjave o HVO-u, ignoriranje, ali i u određenoj mjeri i negiranje zločina počinjenih nad Hrvatima u BiH stvari su preko kojih se ne može prijeći, ako se poštuju ista ona humanistička načela za koja se, deklarativno, zalagao i Matvejević”.’

Od vodeće stranke u gradu nismo uspjeli dobiti komentar. Predsjedništvo mostarskog HDZ-a odgovorilo nam je tek da su zaprimili naš upit i da nam ne mogu reći ništa više od toga.

Kada+ je riječ o institucijama, Dragan Markovina je uvjeren da su upravo oni zakazali u pokretanju, ne samo ovog, nego i drugih kulturnih projekata.

”Izuzimam nevladinu organizaciju Centar za mir i Univerzitet Džemala Bijedića, koji je prognan u istočni dio grada i koji mu je dodijelio počasni doktorat. Oni su to pak to radili ponajprije iz zahvalnosti zbog njegova antiratnog stava i zbog toga što je jasno imenovao one koji su srušili Stari most i Mostar. Sve što vrijedi za odnos prema Matvejeviću, vrijedi i za odnos prema Bogdanovićevu Partizanskom groblju.”

Uspoređuje nemar za Matvejevićevu kuću i cijelo njegovo nasljeđe s namjernom i nasilnom devastacijom Partizanskog groblja, oba događaja u kratkom razmaku.

No postoji nada da će se taj stav promijeniti, barem u kulturnim krugovima. A na njima i je da budu katalizatori promjena i u društvu. Tako Markovina daje pozitivan primjer tribine povodom 90. godišnjice Matvejevićeva rođenja, koja se održava isključivo zahvaljujući privatnoj inicijativi Darija Terzića iz Centra za kulturu. Redatelj Ivica Buljan doveo je na tribinu intendanta i cijeli ansambl Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru, gdje upravo priprema premijeru predstave o pjesniku Aleksi Šantiću, prema tekstu Marka Tomaša.

”Tu su još bili brojni profesori sa spomenutog univerziteta, ali i bivši mostarski muftija, kao i bivši predsjednik Matice hrvatske. Drugim riječima, došao je čitav Mostar, što je i iznenađujuće, ali je i poruka da se stvari mijenjaju”, zaključuje Markovina.

Godišnjica rođenja obilježava se i u Zagrebu, dodjelom Nagrade Predrag Matvejević, koju je osnovala njegova kći Suzana, a ovogodišnji dobitnik je književnik Elvedin Nezirović.

Postaviti vječno pitanje može li se odvojiti autor od djela u ovom je slučaju suvišno. Točnije bi bilo zapitati se može li postojati javni diskurs koji će u središte dovesti upravo umjetnost - a to da je ovdje potisnuta ne može se poreći - ostavljajući to pravo za preispitivanje stava svakome u njegovoj osobnoj sferi, ako ima potrebu.

Matvejevićevo je stvaralaštvo zaista jednakovrijedno i u Zagrebu i u Mostaru, bilo gdje i na bilo kojem od mnogobrojnih jezika na koje je prevođen. No uloga koju bi prihvaćanje i revitalizacija imali za još izrazito podijeljenu sredinu je neosporna.

A ta revitalizacija bi značila, govori nam Mirko Božić, povratak onome što je doista važno - njegovoj književnoj ostavštini i njenom kulturnom potencijalu, ulozi u kontekstu književne i umjetničke scene u gradu. Scene koja, pogotovo unazad nekoliko godina, nije zanemariva.

Ima u tome i nešto do toga grada očito, u kojemu se 7. listopada 1932. rodio i Predrag Matvejević. Kakvo bi bilo njegovo stvaralaštvo da se rodio u nekom drugom gradu ne možemo znati. Iz ovog je grada zadužio i puno veći prostor od ovih naših, na kojima ga i dalje velikim dijelom nema.

Nakon odrastanja neposredno uz Bulevar, studirao je francuski jezik i književnost u Sarajevu, potom u Zagrebu, gdje je i proveo veliki dio života, a živio je i u Parizu, gdje je doktorirao na Sorbonni. U Pariz se vratio zbog političke situacije uslijed ratnih zbivanja devedesetih da bi predavao slavenske književnosti. Predavao je i na sveučilištu La Sapienza u Rimu. Naposljetku se vratio u Zagreb, gdje je i preminuo 2017. godine. Njegova ostavština, ona koja izaziva toliki prijepor, s jedne strane su djela u sferi ujedno esejistike i fikcije, lirskog i proznog, stil rafiniran i u znanstvenom diskursu. S druge strane, tu je otpor glavnoj struji, potpuna odsutnost sklonosti za prilagođavanjem vladajućoj politici i njezinu diskursu, već naprotiv, jasan protest - do te mjere da je bio spreman prihvatiti apsurdnu presudu iz 2005., odnosno 2009. godine, kojom ga se teretilo za klevetu. I tad su se za njega zauzeli neki drugi, ne njegova sredina. Da je i sam bio barem malo “tuđi”, možda bismo ga ranije imali potrebu prisvajati.

Marko Tomaš na kraju razgovora zaključuje: “Svi mu redom najveći spomenik dižemo ako se posvetimo čitanju njegova djela. Sve drugo dovodi do korištenja čovjekova imena u političke svrhe. To je potrebno, ali nije nužno. Nužno je čitati Predraga Matvejevića”.

Dodala bih - nužno je čitati, da bi se u budućnosti izbjegla politizacija ičega važnog.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.