Kultura
6177 prikaza

'Balkan je pun lokalnih moćnika bliskih vlasti poput Krležinog Domaćinskog'

igor matl
Jedan od najistaknutijih srpskih redatelja mlađe generacije Marko Misirača rođen je u Makedoniji 1985. godine, školovao se u Srbiji, gdje je u Beogradu diplomirao kazališnu i radio režiju
Na 13. Festivalu Miroslava Krleže gostuje u subotu predstava ‘Na rubu pameti - Jedne pijane novembarske noći 1918.’, koju je u Knjaževsko-srpskom teatru u Kragujevcu režirao Marko Misirača, jedan od najistaknutijih srpskih kazališnih redatelja mlađe srednje generacije. Važan je i po tome što je prvi režirao tekstove našeg dramatičara Mate Matišića u Srbiji - “Ničiji sin” izveden je u produkciji Beogradskog dramskog pozorišta, a to uprizorenje vidjela je i zagrebačka publika na 43. Danima satire Fadila Hadžića. Misirača je uz to i autor monografije ‘Slavko Štimac: Tihi heroj ekrana’, koja je objavljena u izdanju Udruženja filmskih glumaca Srbije, te je surađivao kao asistent režije na nekoliko filmova, primjerice na ‘Turneji’ Gorana Markovića.

Rođen je u Makedoniji 1985. godine, školovao se u Srbiji, gdje je u Beogradu diplomirao kazališnu i radio režiju, a režirao je u kazalištima širom BiH i Srbije, ponajviše tekstove dramatičara i pisaca, kao što su Goran Vojnović, Mate Matišić, Darko Cvijetić, Nenad Veličković, Skender Kulenović i drugi, u kojima su autori istraživali ratne i postratne traume. Njegove predstave imale su veliki odjek, primjerice, glumce iz Krležine “Na rubu pameti” na gostovanju u Ateljeu 212 u Beogradu publika je čak pet puta zvala na scenu, a s festivala u Prijedoru vratili su se s pet nagrada, između ostaloga i za režiju, dok je publika tu dramu ocijenila s prosječnom ocjenom 4,83.

Express: Što vas je najviše motiviralo da osmislite predstavu “Na rubu pameti - Jedne pijane novembarske noći 1918.” u Knjaževsko-srpskom teatru u Kragujevcu? Je li jedan od razloga bio i taj što je Krleža spominjao kragujevačko kazalište u “Dnevnicima” ili ste naprosto htjeli približiti Krležu srpskim gledateljima?

Kako sam godinama bio vezan za kragujevački teatar u ulozi kućnog reditelja, učinilo mi se da sam dovoljno upoznao ansambl kao i oni mene te su se time stvorili međusobno povjerenje i prostor za posebnu vrstu kreativnosti i timskog rada. To su bili preduslovi za rad na jednom ovako zahtjevnom poduhvatu. Krleža jeste bio 1960-ih i 70-ih često igran na ovoj sceni, pominjao je ovaj ansambl i njihove uspješne turneje s “Glembajevima” u svojim “Dnevnicima”, ali prije svega ponosan sam što smo vratili na scenu vjerojatno najumniju književnu i teatarsku ličnost jednog doba na pozorišnu scenu južno od Beograda, posle više od tri decenije. Krleža se na repertoarima beogradskih i vojvođanskih pozorišta povremeno javljao proteklih godina, uglavnom s “Glembajevima” (postavka Egona Savina u SNP-u u Novom Sadu i Jagoša Markovića u Ateljeu 212), međutim naša predstava je prva postavka nekog njegova djela u pozorištima južno od Beograda, prije svega sjajna prilika da se glumci “ponesu” s njegovim specifičnim jezikom, njegovom kompleksnom rečenicom, načinom mišljenja.

Express: S obzirom na to da je predstava nastala na temelju Krležina kapitalnog romana “Na rubu pameti”, zatim segmenata drame Ive i Tene Štivičić “Pijana noć 1918.” i Štivičićeva scenarija serije “Putovanje u Vučjak”, možete li nam reći koji su bili najizazovniji zahvati u dramatizaciji i uprizorenju predstave? Dakle, koja je bila ideja objedinjavanja ta tri različita, a opet bliska teksta, u kojima on progovara o ljudskoj gluposti, nezajažljvosti, malograđanštini i licemjerstvu? I kakva je poveznica s današnjim vremenom?

Osnovna ideja bila je priča o Doktoru iz romana “Na rubu pameti” i njegovu sukobu s kompletnom galerijom malograđana, idiota i licemjera koji olako staju na stranu Domaćinskog i preko noći se odriču istine, prijateljstva, povjerenja... Gotovo nestvarno zvuče misli i rečenice iz romana napisanog krajem 1930-ih godina, uoči dolaska fašizma na ove prostore, i kao u ogledalu odjekuju u ovom vremenu. Lokalnih moćnika bliskih vlasti poput Domaćinskog je, nažalost, puna Srbija, a vidimo, nažalost, da je tako i u drugim bivšim jugoslovenskim republikama. Nespremnost da se, uslijed vladavine straha, terora i komformizma, podigne glava iz pijeska i izrazi svoj stav, bez bojazni od posljedica, nudile su ovaj roman za scenu i mnogo ranije, pa je prosto nevjerojatno da se pozorišne kuće češće ne hvataju u koštac s Krležinim polemičkim tekstovima i komadima. Materijali iz “Pijane noći” i “Vučjaka” su se nametnuli kao zanimljiv okvir, “ram” unutar kojega se dešava Doktorova odiseja. Krleža i Doktor su alter ego jedan drugom, mladi Krleža iz 1918. godine “bježi” u fikciju i postaje Doktor, da bi se povremeno “vraćao” u faktografiju. Učinilo mi se da je važno tim “dokumentima” o Krleži, između ostalog i intrigantnoj priči o njegovu prijavljivanju u srpsku vojsku u Prvom svjetskom ratu, približiti pozorišnoj publici u Srbiji koliko je zapravo Krleža i “naš” i koliko, osim što govori jezikom koji svi razumijemo, govori i o stvarima i idejama koje su nam bliske i aktualne. Sigurno je da ne postoji značajnija literarna ličnost koja nominalno ne pripada srpskoj kulturi, kao što je nekad pripadala onoj zajedničkoj, jugoslovenskoj, a da je više i važnije, dijalektički, govorila i o “srpskim” temama.

Express: Roman “Na rubu pameti” prati srednjovječnog intelektualca i uglednog građanina, Doktora, koji se pobuni protiv društvenog poretka, tj. protiv malograđanske elite i društva zasnovanog na gluposti i licemjerju. No završava optužen i osuđen na margini društva. U liku Doktora možemo prepoznati Krležu i njegov sukob s Kvaternikom, nakon kojeg je završio u zatvoru. Čak možemo reći da je Krleža u tom romanu anticipirao sve ono što mu se kasnije dogodilo. Jeste li se u predstavi dotaknuli i sudbine samoga Krleže, koji se tijekom Drugog svjetskog rata, kako se navodi u programskoj knjižici, skrivao u sanatoriju, ne želeći prihvatiti Pavelićevu ponudu da se uključi u javni život NDH, ali ni pozive da se pridruži partizanima?

Sama faktografija u predstavi, tj. lična Krležina drama koja prati paralelu onoga što se događa Doktoru u romanu “Na rubu pameti” zapravo nam je poslužila kao zgodan okvir koji publiku uvodi u bogatstvo Krležina svijeta i njegova načina razmišljanja. Nije nam bila namjera da inzistiramo na bukvalnoj kronologiji njegova djelovanja u Partiji i perioda u NDH, nego da kontrastiramo vječiti sudar i sukob intelektualca, pjesnika, literata, sa sistemom, s državnim aparatom, s vječitom potrebom moćnika na vlasti i onima koji su bliski vlasti, da kontroliraju i instrumentaliziraju umjetnike, jer dubinski osjećaju njihovu pravu moć i utjecaj. To je nešto što se posebno očituje u ovom vremenu, kad su u Srbiji i regiji brojni umjetnici zbog slobodnog izražavanja svojih ideoloških stavova stavljeni na stup srama i stigmatizirani.

Express: Predstava je doživjela uspjeh. Je li razlog u tome što je publika u Krležinu tekstu prepoznala metaforu o deformitetu našega društva? Koliko je danas naše društvo uistinu bolesno u smislu da su glavni pokretači novac i moć? I kako Krležina misao korespondira s našim vremenom?

Vječito “hamletovsko” pitanje koje Krleža postavlja u čuvenoj sceni u zatvoru, u sukobu mladog anarhista i Doktora, zapravo je ključno pitanje ovoga doba: da li je aktivizam djelovati riječima, “verbalnim injurijama”, ili preuzeti stvar u svoje ruke i činiti ono isto što rade i svi “Domaćinski” onog i ovog doba, kako to Doktor na kraju zaključuje. Odgovora na nivou neke teze nema, to pitanje ostaje otvoreno da ga svaki gledalac sâm sebi postavi i dâ odgovor. Na kraju, koliko god sizifovski uzaludan djelovao napor umjetnika, mislećeg čovjeka kao što je Doktor, sama činjenica da smo, ovde moram da budem malo neskroman, uspjeli da ovu i ovakvu predstavu napravimo u srcu Šumadije, da se kragujevački glumci superiorno nose s Krležinim karakterima i jezikom, da gostujemo i osvajamo nagrade na festivalima u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, govori nam da napori nisu uzaludni i da nismo “džaba krečili”.

Express: Tijekim rada dramaturginja predstave Vida Davidović izjavila je da danas postoji potreba za povratkom krležijanskog načina mišljenja - ciničnog, ali nepokolebljivog, argumentiranog, ali nedihotomičnog, te da ste željeli približiti gledateljima dijalektičnost krležijanskih načela, lišenih malograđanštine i pretencioznosti. Ima li čovjek danas, u vrijeme korporativnog kapitalizma i prekarnog rada, sposobnost dijalektičnog mišljenja?

Iako djeluje da je teatar u ogromnoj mjeri izgubio bitku s masovnim medijima, kao i u vrijeme kad su se pojavljivali film, radio, pa TV, da je doba platformi zauvijek izmijenilo sliku kulturnog života i konzumiranja kulturnih sadržaja, s druge strane smo svjedoci procvata regionalne književnosti i sve popularnijih autora iz čitave regije koji se čitaju i čija se djela postavljaju na scene. Pozorište kao živi medij, kao pravo mjesto dijaloga i susreta, pa samim tim i dijalektičnog mišljenja ima šansu da bude življe nego ikad. Interesantno je da su, pogotovo nakon COVID pandemije i bremena ratova koji nas ponovo okružuju, pozorišta sve punija i da je zainteresiranost publike sve veća. U tom smislu sam optimist i vjerujem da će nesreće koje su nas zadesile posljednjih godina teatar vratiti još više u žižu interesa, i to ne isključivo zabavljački, nego onaj koji je zapitan i otvoren za dijalog i razmjenu mišljenja.

Express: Rođeni ste u Prilepu u Makedoniji u obitelji vojnog oficira, odrastali ste u Dubici gdje ste završili gimnaziju, a kao profesionalni redatelj “bezdomnik, stranac svih zemalja nastalih od komada bivše domovine”, kako vas je nazvao Darko Cvijetić, radite u mnogim gradovima regije, od Beograda do Prijedora, Kragujevca i Banje Luke. U tim sredinama postavljali ste, između ostalih, tekstove koji govore o ratnim i postratnim traumama. Što vas je usmjerilo prema takvim temama? Jesu li to vaše kazališne preferencije?

Čini mi se da su me u teatru nekako teme same pronalazile, nije to nikad bio neki promišljeni plan. Prosto su se komadi i tekstovi suvremenih autora koji propituju ratnu i poratnu stvarnost, naslijeđe bivše države i pokušaje da nađemo odgovore zašto nam je danas ovako nametali u mom, ako smijem da tako to nazovem, redateljskom rukopisu. Sigurno je da to ima veze i s mojim porijeklom koje ste spomenuli, ja nekako i dalje osjećam da je sve to moja “dežela” i zajednički kulturni prostor, da svi dijelimo mnogo toga i lošeg i dobrog iz prošlosti i sadašnjosti, pa su samim tim predstave koje sam radio po djelima Gorana Vojnovića, Mate Matišića, Darka Cvijetića, Nenada Veličkovića ali i Krleže, Skendera Kulenovića i drugih, imale odjek i u drugim sredinama.

Express: Crnohumorni psihološki triler Mate Matišića “Ničiji sin” pokušali ste postaviti u Zvezdara teatru i Ateljeu 212, ali su se pregovori izjalovili. Na kraju ste ga postavili u Beogradskom dramskom pozorištu, a u Banjoj Luci i njegov tekst “Sinovi umiru prvi”, dakle prvi i zadnji dio njegove “Posmrtne trilogije” u kojoj on beskompromisno secira postratno društvo. Znači li to da srpsko društvo nije spremno za Matišićev hard-core humor? Zašto je vama blizak?

Mate Matišić je sigurno najživlji i najautentičniji dramski pisac ovih prostora. Njegova crnohumorna poetika i ingeniozan način kako spaja i prepliće tragično, groteskno i humorno, na najljepši način baštineći tradiciju koju su prije njega zacrtali Ivo Brešan i Dušan Kovačević, osvojila me je od prvih čitanja. I posebno sam ponosan što sam neke njegove komade prvi doveo na bosanskohercegovačke i srpske pozorišne scene. Bojazan oko postavki njegovih komada očigledno je reputacija koja Matu prati i u matičnoj Hrvatskoj, nije bolje prolazio u svoje doba ni sâm Krleža, ali srećom posljednjih godina njegovi komadi su zaživjeli i na drugim scenama u Podgorici, Somboru, Novom Sadu, Mostaru... Tako da mi se čini da njegovo vrijeme na scenama srpskih teatara tek dolazi. Razlog za činjenicu da se pozorišta teško odlučuju da stave neki njegov komad na repertoar vjerojatno leži i u činjenici da je izuzetno zahtjevan i izazovan njegov dramaturški postupak koji je stalno “na ivici noža”, između tragičnog i komičnog, te je redatelj s glumačkim ansamblom tu na najvećoj slatkoj muci: kako da ne sklizne ni u jednu krajnost, a da dosljedno sprovede njegovu autentičnu poetiku.

Express: I predstava “Jugoslavija, moja otadžbina”, nastala prema romanu Gorana Vojnovića, u kojem autor govori o raspadanju bivše zemlje, donoseći slike iz njezine svakodnevice, odbijena je u Banjoj Luci, ali je ipak izvedena u Pozorištu Prijedor. Kakve osjećaje izaziva u vama sjećanje na Jugoslaviju i što za vas predstavlja ideja te države? I je li danas pojam Jugoslavije zanimljiv zbog njezine utopijske dimenzije?

Kao što sam već rekao, jugoslavensko naslijeđe je nešto s čime tek, s ove distance od gotovo tri decenije, treba da se umjetnički ponesemo i pokušamo da artikuliramo uzroke njenog raspada i onoga što je ona nama predstavljala. Sama činjenica da je predstava po Vojnovićevu romanu propitivala to naslijeđe i postratnu stvarnost i dovodila u pitanje neke kanone izazvala je problem tadašnjoj upravi Narodnog pozorišta Republike Srpske. Srećom, Pozorište Prijedor, Gledališče Koper i Fondacija Friedrich Ebert za BiH imali su sluha da je važno da se ta predstava dovede do premijere te se i danas na radost ansambla i publike igra na kartu više.

Express: Radite i gostujete sa svojim predstavama u Srbiji i BIH, evo, trenutačno pripremate u Narodnom pozorištu u Sarajevu predstavu “Konačari” prema istoimenom romanu Nenada Veličkovića. Možete li na temelju tih različitih iskustava i susreta s različitim ljudima usporediti kazališne situacije i općenito odnos prema kulturi u tim sredinama? Koja je najliberalnija, koja najviše izdvaja za kulturu?

Stjecajem okolnosti, posljednjih nekoliko predstava koje sam radio pri institucionalnim pozorišnim kućama uglavnom su bile dodatno sufinancirane sa strane, tako je predstava “Na rubu pameti” kragujevačkog teatra koprodukcija s Hrvatskim kulturnim centrom Beograd, tu dugujem veliku zahvalnost ovoj agilnoj organizaciji i gospodinu Aleksandru Alaču, također glumcu Beogradskog dramskog pozorišta. Već spomenuta “Jugoslavija” nastala je kao koprodukcija dvije pozorišne kuće i Fondacije Friedrich Ebert za BiH, a i “Konačari” su dobili značajnu materijalnu podršku ove Fondacije, ta predstava nastaje kao koprodukcija sarajevskog Narodnog pozorišta i Fondacije. Tu posebno moram da spomenem i da se zahvalim gospođi Tanji Topić iz Banje Luke koja ima svijest o važnosti da se ovakve teme u teatru podrže i da se pomogne njihova realizacija. Iz ovoga, nažalost, slijedi moj ne baš povoljan odgovor na vaše pitanje: u institucijama nisu baš prohodni ambiciozni i veliki poduhvati na goruće i osjetljive teme, dobrim dijelom ne samo zbog bojazni i straha od takvih tema, nego i zbog nedovoljnih materijalnih sredstava u budžetima pozorišnih kuća. Ali, srećom, umjetnici pronalaze načine da, sredstvima iz alternativnih produkcija, realiziraju projekte. Još jedan takav svijetao primjer je predstava spomenutog Darka Cvijetića “Što na podu spavaš” - zahtjevan projekt četiri producenta iz Srbije, BiH i Hrvatske. Ono što je u ovakvim poduhvatima dodatan poen, koliko god bili organizacijski teški za realizaciju, jeste da takve predstave otvaraju mogućnost da gostuju i učestvuju na više festivala u regiji jer su to teme koje se svih nas na ovim prostorima tiču.

Express: Neki autori i redatelji pokušavaju kroz svoje predstave ili filmove progovarati o traumama iz prošlosti, agitirati za određene strane što se ponekad svodi na manipuliranje činjenica, ali i otvarati pitanja o kontroverznim temama o kojima se u javnosti uglavnom šuti. Što nam kazalište može ponuditi na tom planu?

Pozorište može i treba da otvara goruća pitanja, da bude mjesto susreta i dijaloga i to je, po meni, više nego dovoljno. Nisam pretjerano veliki ljubitelj pozorišta “s tezom”, onoga pozorišta koje je didaktično i koje “šalje poruke” i podučava. Mislim da publiku ne treba da podcjenjujemo, nego da joj osvjetljavamo različite aspekte određenih tema. Najdivnija iskustva su kad jednu istu predstavu igramo u različitim sredinama i vidimo kako publika i stručna javnost reagiraju na drugačije stvari u odnosu na sredinu gdje je, recimo, predstava nastala. S Matišićevim “Sinovima”, koji su nastali u Banjoj Luci, kao i sa spomenutom “Jugoslavijom” ili kragujevačkim Krležom, imali smo sjajna iskustva kad smo ih igrali u drugim prostorima te osjetili kako predstava pulsira i kako publika reagira na potpuno drugim mjestima nego što smo inicijalno očekivali. To je moć i snaga živog teatra, teatra koji se dešava sad i ovdje.

Express: Kakva je sad situacija na kulturnoj sceni Srbije?

Kulturna scena u Srbiji trenutno je, nažalost, uz časne izuzetke, prilično apatična i dezorijentirana. Čini se da nikad ranije u ovoj mjeri nije politički utjecaj bio važan u strukturama kulturnih institucija. Alternativni izvori kreiranja pozorišne scene su prostori pune slobode. Ponosan sam što sam dio ljetne scene Teatrijum koju je, pri Rektoratu univerziteta, osnovala grupa građana na čelu s Tihomirom Stanićem i već četvrtu godinu pruža prostor mladim stvaraocima i onima koji nemaju prostor za igranje predstava, tokom jula i avgusta na sceni na otvorenom.

Express: Završit ćemo s dilemom pred kojom se našao Doktor - buniti se protiv sistema ili se pomiriti sa svime i zašutjeti, koja je aktualnija nego ikad. Što učiniti i kako se postaviti s obzirom na politički reality-show u kojem živimo, jačanje desnice u Europi, rat u Ukrajini i Palestini, izbjeglice koji pokušavaju preploviti Mediteran i domoći se Europe? Buniti se ili se prepustiti sudbini?

U trci sa sumanutom stvarnošću pozorište ne treba da se plaši da će “izgubiti bitku”: čini mi se da, ukoliko dobro postavite temeljna pitanja u svojoj predstavi, da će ona samo dobijati nove dimenzije u odnosu na stvarnost oko nas. Dok smo spremali Krležu, rat u Ukrajini je tek počeo, pa je rečenica koju Doktor/Krleža na kraju izgovara (“Ubijalo se jučer, ubija se danas, ubijaće se sutra... Čovjek ne može dovjeka davati sebe u klanicu. Ja sam u to siguran. Dolazi vrijeme kad će ljudi na čelu ljudskih kolona ipak izvesti stvari tako da se ljudi konačno nađu na jednom sastanku sa toplim stiskom prijateljske ruke.”) postala i postaje sve aktualnija. Njegov i naš zajednički krik protiv sveopćeg ludila, koliko god zvučao kao utopija, potreban nam je i daje nam vjeru u to da neće vječno “sve biti trulo u državi Danskoj”. Da u to ne vjerujemo, ne bismo se bavili teatrom.

 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.