Sjećanje je opasna i varljiva stvar. Toliko opasna da mu ponekad nije preporučljivo vjerovati kad zauzimamo stav i krojimo istinu. Jer postoji mogućnost da sjećanje u koje smo sigurni nije istinito, da je protok vremena manipulirao njime ili da smo ga naprosto posudili od nekog drugog i prisvojili kao svoje. S time na umu valja čitati i najnoviju knjigu austrijskog pisca Petera Henischa „Pronađi mačku“. Knjigu koja je na naše tržište stigla u izdanju Leykama Internationala i prijevodu Andyja Jelčića sam autor naziva nečime poput autobiografije, kao da se ni sam ne može opredijeliti pripadaju li njegova varljiva sjećanja domeni memoarske ili fikcijske proze.
Kasne su četrdesete, rat je završio, a dječak od četiri ili pet godina sjedi pored prozora i promatra ulicu. Ovo je prvo autorovo sjećanje samog sebe, a važnu ulogu u njemu ima i mačka koja s njim promatra ulicu. Dječak Peter i mačka Murli nisu svjesni da je svijet prošao kroz turbulentno i destruktivno razdoblje rata, ali na ulici s prozora vide posljedice toga: muškarce na štakama s jednom praznom nogavicom, slijepce s tamnim naočalama, suhonjave starce koji skupljaju dronjke i kosti. Nešto poput potrošačkoga društva, govori nam autor, tada se nije moglo ni zamisliti, upotrijebiti su se mogle čak i kosti više puta prokuhavane za juhu. Dok autor oprezno i polagano slaže mozaik obiteljske povijesti, pred čitateljem se otvara slika poratnoga Beča. Onog u kojem su u gostionice konjske zaprege dovozile pivo u bačvama, u kojem se u svakoj ulici nalazilo kino i onog u kojem se nakon rata topao zimski kaput mogao zamijeniti za stan.
Peter Henisch rođen je u Beču 1943. godine i sin je Waltera Henischa, novinskog i umjetničkog fotografa. Autorov otac je tijekom tridesetih i četrdesetih radio kao ratni izvjestitelj, da bi nakon rata svoje fotografije krenuo nuditi novinama svih orijentacija, naposljetku se opredijelivši za socijalističke. Za razliku od knjiga poput „Majušne žene“ i „Maleni očev lik“ u kojima se bavi očevom stranom obitelji, u knjizi „Pronađi mačku“ autor je orijentiran na brojnu majčinu obitelj koja je čehoslovačkih korijena. Tako upoznajemo baku koja je nevješta u pričanju priča, strogog djeda vlakovođu, ujaka Willija koji smatra da se svaka pjesma mora rimovati, inače nije pjesma i portret ujaka Rudija kojemu se nakon prisilnog odlaska u Staljingrad gubi svaki trag.
Peter Henisch pisac je zgusnute, elegantne proze koji svjetove svojih likova gradi pedantno. Autor oprezno stupa u prošlost, tapkajući u mraku poput slijepca i polaganim zamasima otima od zaborava sve što se može oteti. Njegova priča nema emotivni i dramski naboj, ali svaka rečenica nosi u sebi pritajenu melankoliju i tugu za izgubljenim vremenom. Vjerojatno bez krivnje autora koji o prošlom vremenu ne piše sa žaljenjem, nego zbog tendencije čovjeka da sve što je prošlo romantizira. Autor je svjestan da njegovo sjećanje na trenutke zvuči snoliko i nepouzdano te da svojim protagonistima ponekad podmeće riječi koje možda nisu rekli, no to nije toliko bitno. Autora više zanima tko je bio, tko je sada i tko će postati, nego je li nešto doista izgovorio ili je to samo umislio.
I baš kao što je Louis Wain opsesivno slikao mačke, tako Henisch o njima piše. S puno nježnosti, gledajući na njih kao na mudre i pronicljive životinje koje svijet promatraju s podsmijehom, iz prikrajka, poput starih umornih gospođa. Baš kao i ljudima iz svoje prošlosti, Henisch i njima daje posebno mjesto. Čuva ih od zaborava poput najdragocjenijih obiteljskih fotografija.
