Mediji ga nazivaju klasičnim glazbenikom s karizmom rock zvijezde, Madonna o njemu govori kao o "Bradu Pittu violine", a Sting smatra kako je David Garrett jedina osoba na kugli zemaljskoj kojoj polazi za rukom s jednakom strašću i preciznošću izvoditi i Vivaldijeva djela, ali i najveće hitove bendova poput AC/DC, Nirvane, Metallice... Prirodno je, stoga, zapitati se tko je osoba iza imena i što iza nje ostaje kad se svjetla pozornice ugase.
Možda biste i očekivali spektakularan odgovor, no spektakla nema jer ovaj samozatajni Nijemac uz smiješak skromno kaže kako i na pozornici i izvan nje ostaje samo David Garret, sin Nijemca i Amerikanke, rođen u Aachenu kao David Christian Bongartz. Premda mnogi njegovu virtuoznost na violini uspoređuju s vještinama koje je Jimi Hendrix pokazao svirajući gitaru, Garrett kroz smijeh kaže kako je on "klubu 27" izmaknuo za 11, ali njegova mu se, četvrt stoljeća duga, karijera opasno približava.
Violinu, ipak, ne namjerava objesiti o klin, jer David i njegov instrument zajedno su doživjeli i proživjeli mnogo toga. Pa i buntovne adolescentske godine.
"Dovesti neku svoju vještinu do profesionalne razine uvijek zahtijeva mnogo žrtve, kako u sportu ili glazbi, tako i u umjetnosti. Talent je jedno, ali težak rad je nešto posve drugo, pa sam tako i ja morao uložiti mnogo vremena jer violinom se morate početi baviti u jako ranoj dobi. Jesam li ikad hito odustati? Ne doista iako u tinejdžerskoj dobi želite odustati od mnogih stvari, a ja sam u tom smislu bio posve normalan tinejdžer i bilo je dana kad nisam htio vježbati."
Nasreću, pubertetske mušice nadvladane su ljubavlju prema glazbi pa se glazbeno čudo od djeteta prometnulo u svjetsku glazbenu zvijezdu. S violinom se prvi put susreo u dobi od četiri godine, kad je otac instrument donio njegovu starijem bratu. Pokazalo se kako pravi talent leži u malom Davidu koji je ubrzo naučio svirati, a s pet je godina pobijedio na svojem prvom natjecanju.
Zbog svega toga je već kao sedmogodišnjak primljen na poznatu Glazbenu akademiju u Lübecku, a kao desetogodišnjak debitirao je s Hamburškom filharmonijom. Priča se i kako je, kad mu je bilo samo 11 godina, svoju prvu Stradivariusovu violinu dobio na dar od tadašnjeg njemačkog predsjednika Richarda von Weizsäckera osobno, no David Garret otkriva kako to nije sasvim točno.
"Svirao sam u Vili Hamershmidt, tadašnjoj predsjedničkoj rezidenciji, ali violinu nisam dobio te večeri, nego nekoliko tjedana kasnije. Tad mi je rečeno kako je sam predsjednik bio pokretač te ideje. Bilo je to neprocjenjivo, u tako mladoj dobi držati tako dragocjen instrument", prisjeća se Garrett, koji je dvije godine kasnije, u dobi od samo 13 godina, potpisao ugovor s diskografskom kućom Deutsche Gramophon i za njih snimio albume na kojima izvodi djela Mozarta, Čajkovskog i Paganinija.
Sa 16 je već postao solist Berlinskog simfonijskog radijskog orkestra, a sa 17 godina Aachen zamjenjuje Londonom kako bi školovanje nastavio na prestižnom Royal College of Music, no to je poglavlje u njegovu životu završeno jedva godinu dana po svojem otvaranju. Što se dogodilo?
"Iako često čujem kako je moj odlazak s Royal College of Music bio prvi znak ustajanja protiv posve klasičnog pristupa glazbi, posve se suprotna stvar dogodila. Nisam dobivao dovoljno informacija i predavanja nisu bila ono što sam očekivao pa sam ih počeo preskakati", otkriva Garrett koji je, u jednom razgovoru prije nekoliko godina, otkrio kako njegovu statusu na londonskoj akademiji nije pomoglo ni to što se, unatoč izbjegavanju predavanja, nekoliko puta neovlašteno uvukao u zgradu kako bi vježbao.
Ono što mu nije pošlo za rukom u Londonu, uspio je u New Yorku.
"Predavanja na Juliardu su me doista zanimala, do te mjere da sam se osjetio i znatiželjnim i izazvanim te sam odlučio pokušati", objašnjava svoju odluku da, s netom navršenih 18 godina, Europu zamijeni Amerikom na posvemašnje neodobravanje svojih roditelja koji su odbili financirati njegovo daljnje školovanje.
Garrett je stoga prihvaćao mnoge studentske poslove, a najdulje se zadržao u ulozi modela. Manekenskim se angažmanima, prisjeća se, najviše radovao jer su bili najbolje plaćeni. No trud se isplatio jer Juliard je u njemu pobudio interes za onime po čemu je i danas poznat - crossover glazbi.
"Sve me je nadahnjivalo, ljudi s kojima sam živio, okruženje, ozračje... Sviđalo mi se što se u Juliardu nije poučavala samo glazba, postojali su i ljudi iz plesne ili dramske sekcije. Raznovrsni oblici umjetnosti su se ondje mogli vidjeti i mislim da je to proširilo moje vidike, zbog toga sam se počeo družiti s njima i proizvoditi glazbu u kojoj ćemo se svi pronaći."
Taj je prijelaz među glazbenim vrstama i žanrovima označio i prijelaz u njegovoj karijeri pa je na sljedećim albumima, umjesto bravuroznih izvedbi klasičnih djela, klasiku spojio s najvećim pop i rock hitovima današnjice. Time je, nesumnjivo, klasičnu glazbu približio mlađoj publici. Je li mu to i bio cilj?
"Naravno, to je svakako bila moja namjera. I svaki nastup koji odsviram ocjenjujem uspješnim kad u publici ugledam toliko mnogo mladih, sjajnih ljudi koji vjerojatno nikad ne bi čuli djela Beethovena, Brahmsa, Čajkovskog, Sibeliusa i mnogih drugih sjajnih klasičnih skladatelja da nije bilo mene i mojih crossover izvedbi", siguran je ovaj "vražji violinist".
Taj je nadimak, s jedne strane, zaradio dvostrukim postavljanjem Guinnessova rekorda u brzom sviranju violine pa se tako trenutačno može pohvaliti kako je "Bumbarov let" odsvirao za nevjerojatnih 65,26 sekundi. S druge strane, "Vražji violinist" je naziv britanskog filma iz 2013. u kojemu je Garrett utjelovio jednog od svojih najvećih uzora, Niccolu Paganinija. Bilo je to, kaže, neponovljivo, jedinstveno iskustvo, no više od same glume zahvalan je na prilici da osmisli glazbu za tako važan film.
Jer Paganini je, po njegovu sudu, najveći upravo stoga što je promijenio perspektivu i pogled na neke aspekte izvođenja kaslične glazbe. To se, otkriva, i sam nada postići.
"Osim približavanja klasične glazbe, bitna mi je i komunikacija s publikom. Preko glazbe se želim i povezati s publikom te im pružiti priliku da poslušaju glazbu kakvu prije vjerojatno nisu imali prilike čuti. Dakle, mogu reći i da s publikom komuniciram kroz glazbu, ali i da tu istu glazbu prenosim publici. Želim im prenijeti nešto novo i uzbudljivo. Ne mislim da klasična glazba i suvremeni hitovi sadrže nešto skriveno što se na površinu izvlači mojom izvedbom, ali mislim da im ona daje neke nove elemente i otvara nove perspektive. Ne bi mi bilo zanimljivo napraviti obradu koja zvuči isto kao original. Zato me uvijek razveseli kad uspijem razviti vlastiti pristup prema određenom djelu."
A kako izgleda kad se različiti pristupi Davida Garretta nađu na okupu, zagrebačka će publika moći čuti ove subote, 13. listopada, kad violinist, u sklopu svoje turneje "Explosive!" posjećuje i Zagreb. Nije mu ovo, kaže, prvi posjet Hrvatskoj, kao solist je već svirao u Dubrovniku, a nekoliko je puta u Zagrebu nastupao i s orkestrom, no posebno ga veseli predstavljanje crossovera.
"Pripremio sam i nekoliko iznenađenja, no ona to ne bi bila kad bih o njima govorio", kaže uz zagonetan osmijeh odlučivši, za kraj, prenijeti poruku koju je naučio od svojih učitelja, velikih violinista Ide Haendel i Ithzaka Perlmana: "Budite svoji, sami donosite odluke i ne činite nešto samo zato što svi drugi to čine".
