Brojni su umjetnici, od Pabla Picasa i Oskara Kokoschke, pa do Vasilija Kandinskog i Jeana Cocteaua, u svojim djelima koristili lutke kao motiv. Međutim, Hans Bellmer je jedinstven po tome što je cijeli svoj umjetnički opus posvetio isključivo lutkama. U počecima svog umjetničkog djelovanja bio je pod utjecajem dadaista, a to je presudno utjecalo na njegov stil. Fotografira lutke u raznim pozama, a prikazuje ih i kao raskomadane ženske figure, suprotstavljajući se na taj način kultu tijela u nacističkoj ikonografiji. Bellmer je preko lutaka, prizorima nasilja, nastojao stvoriti nelagodu kod gledatelja. Ovaj segment njegova djela izvršio je veliki utjecaj na film, pogotovu na horor žanr, gdje su nasilje i lutke neraskidivo povezani. Danas se na portalima koji pišu o filmu mogu naći tekstovi o najpoznatijim lutkama iz horor filmova, od “slavnog” Chuckyja, lutke u kojoj se nastanio zloduh serijskog ubojice, koja se prvi put pojavljuje u filmu “Dječja igra” (1988.) američkog redatelja Toma Hollanda, pa do, u novije doba, Annabelle iz istoimenog horor filma Johna R. Leonettija iz 2014. godine. Ipak, najsugestivnija scena koju sam vidio na filmu, a koja neodoljivo podsjeća na Bellmerov rad, scena je iz jedne epizode austrijske kriminalističke serije “Inspektor Rex”. Inspektor u toj epizodi traga za serijskim ubojicom žena te ga istraga dovede u radnju u kojoj posvećeni vlasnik trgovine lutkama, za kojega se kasnije ispostavi da je ubojica, prodaje i popravlja dječje lutke. Ubojica je opsjednut ženama i lutkama te pokušava natjerati žrtve, prije nego što ih ubije, da se ponašaju poput lutaka. Cijela radnja puna je polica na kojima se nalaze oštećene lutke ili dijelovi lutaka, nogu, ruku, glava... Lik psihopata uvjerljivo je glumio tad gotovo nepoznati Christoph Waltz, jedan od najvećih glumaca današnjice. (Riječ je o šestoj epizodi, “Der Puppenmörder”, iz treće sezone, koja je prvi put emitirana u studenom 1996. godine.)
Nakon što je diplomirao 1921. godine, Bellmer odlazi u Kassel kako bi radio u rudniku ugljena. Tamo je došao u doticaj s djelima Lenjina i Marxa te piscima poput Zole, Flauberta, Baudelairea, Poea i Wildea, upoznao se s berlinskim dadaizmom, otkrivajući djela Ernsta, Grosza, Tzare... To formativno razdoblje obilježit će ga do kraja života. Između 1922. i 1924. otac ga je upisao na Berlinsku tehničku visoku školu na studij inženjerstva. Bellmer se u Berlinu upoznao s Groszom i Heartfieldom te počeo raditi kao tipograf i knjigoveža za izdavačku kuću Malik-Verlag, nakon čega je otvorio malu reklamnu tvrtku koju je vodio sve do 1934. godine. Dolaskom Hitlera na vlast prekinuo je svaki utilitarni posao te je sa suprugom Margaretom i bratom Fritzom započeo rad na velikoj mehaničkoj lutki izrađenoj od drveta, gipsa, ljepila, metalnih šipki, matica i vijaka, nazvanoj “Lutka” (“Die Puppe”). Bellmer je snimio niz fotografija “Lutke” u raznim pozama i fazama izrade, od kojih je deset objavljeno 1934. s popratnim tekstom. Na taj njegov najpoznatiji životni projekt veliki je utjecaj izvršilo čitanje objavljenih pisama Oskara Kokoschke (“Der Fetisch”, 1925.). Godinu dana kasnije Bellmer je o svom trošku objavio “Lutku” na francuskom, knjigu s deset fotografija koje dokumentiraju faze izrade lutke. Slike su izazvale pomutnju među nadrealistima, koji su prepoznali njezinu subverzivnu prirodu, a francuski pjesnik Paul Eluard odlučio je objaviti 18 fotografija lutke u prosincu 1934. u nadrealističkom časopisu Minotaure. Godine 1935. Bellmer je konstruirao drugu, fleksibilniju lutku, koju je fotografirao u raznim provokativnim scenarijima koji uključuju činove komadanja.
Ove transformacije tijela lutke ponudile su alternativu slici idealnog tijela i psihe populariziranoj u njemačkoj fašističkoj propagandi 1930-ih.
Bellmerov projekt lutaka također je navodno bio kataliziran nizom događaja u osobnom životu. Hans Bellmer, prema mnogim kritičarima, vlastitu umjetničku kreativnost povezuje s neposlušnošću iz djetinjstva i ogorčenošću prema strogom i neduhovitom očinskom autoritetu. Možda je to jedan od razloga za gotovo univerzalno, neupitno prihvaćanje u literaturi Bellmerove promocije njegove umjetnosti kao borbe protiv očinske figure, policije i, u konačnici, fašizma i države. (Bellmerov otac bio je uvjereni nacist, s kojim je Bellmer 1933. prekinuo sve veze.) Događaji u njegovu životu također uključuju susret s lijepom rođakinjom tinejdžericom 1932. godine u koju je bio zaljubljen, prisustvovanje izvedbi “Hoffmannovih priča” (1880.) Jacquesa Offenbacha u kojoj se junak tragično zaljubljuje u neobično realistični automat, nakon čega počini samoubojstvo. Nakon ovih događaja počeo je konstruirati prve lutke. U svojim djelima Bellmer je eksplicitno seksualizirao lutku kao mladu djevojku. Lutke su uključivale princip “kuglastog zgloba”, koji je inspiriran parom zglobnih drvenih lutaka iz 16. stoljeća koje se čuvaju u Muzeju “Kaiser Friedrich”, koji se nalazi u povijesnom centru Berlina. Izraelski slikar Jonathan Hirschfeld tvrdio je da je Bellmer pokrenuo svoj projekt lutaka kako bi se suprotstavio fašizmu nacističke stranke izjavljujući da neće raditi nikakav posao koji bi podržao novu njemačku državu. Predstavljene mutiranim oblicima i nekonvencionalnim pozama, njegove lutke bile su, tvrdi Hirschfeld, posebno usmjerene na kult savršenog tijela koji je bio važan dio nacističke ikonografije.
Bellmer je svoju prvu lutku izradio u Berlinu 1933. godine, koja nije ostala sačuvana. Ipak se može opisati zahvaljujući Bellmerovim fotografijama. Bila je visoka oko 56 centimetara i sastojala se od modeliranog torza napravljenog od lanenih vlakana, ljepila i gipsa, glave nalik maski od istoga materijala sa staklenim očima i dugom, zapuštenom perikom i par nogu izrađenih od metli ili šipki za tiple. Jedna od tih nogu završavala je drvenim stopalom nalik na toljagu, a drugi je bio zatvoren u prirodniju gipsanu školjku, spojenu u koljenu i gležnju. Kako je projekt napredovao, Bellmer je napravio drugi set šupljih gipsanih nogu, s drvenim kugličnim zglobovima za bokove i koljena lutke. Bellmer je sačuvao jednu drvenu ruku, koja se pojavljuje među asortimanom dijelova lutaka koje je umjetnik dokumentirao na fotografiji bez naslova iz 1934., kao i na nekoliko fotografija kasnijih radova. Bellmerova anonimna knjiga iz 1934., “Lutka”, producirana je i objavljena privatno u Njemačkoj, sadrži 10 crno-bijelih fotografija Bellmerove prve lutke raspoređenih u seriju “živih slika”. Njegove fotografije ostale su gotovo nepoznate u Njemačkoj, a na kraju je njegov rad proglašen “degeneriranim” od strane Nacističke stranke, zbog čega je bio prisiljen pobjeći iz Njemačke u Francusku 1938. godine, gdje su njegov rad pozdravili nadrealisti oko Andrea Bretona. Tijekom Drugog svjetskog rata pomagao je francuskom pokretu otpora, izrađujući lažne putovnice. Od rujna 1939. do svibnja 1940. bio je zatvoren u zatvoru Camp des Milles u Aix-en-Provenceu, u bivšoj tvornici u južnoj Francuskoj, gdje je s njim bio zatočen niz intelektualaca koji su nastavili stvarati i u logoru. Među njima je bio i Max Ernst, jedna od vodećih figura nadrealizma, kojega je Bellmer portretirao s licem sačinjenim od logorskih cigli. Bellmer je, također, portretirao tom prilikom i brojne druge zatočenike. U ovom logoru postojao je i improvizirani teatar zvan Katakombe. Maxa Ernsta iz logora je spasila njegova buduća supruga, kolekcionarka Peggy Guggenheim, nakon čega je on garantirao i za Bellmera. No nisu se svi logoraši izvukli. Karl Bodek, čiji se mural može još pronaći u ostacima logora Les Milles, umro je na putu za Auschwitz. Pogubljena je i umjetnica Jane Levy, čiji su crteži rekonstrukcija svakodnevice u logoru.
Nakon rata Bellmer je ostatak života proveo u Parizu. Odrekao se njemačkog državljanstva i odustao od izrade lutaka. Posvetio se erotskim crtežima, bakropisima i seksualno eksplicitnim fotografijama. Godine 1954. upoznao je Unicu Zürn, koja mu je postala suputnica do samoubojstva 1970. godine. Nastavio je raditi i u 1960-ima. O vlastitom radu Bellmer je izjavio: “Ono što je ovdje na kocki je potpuno novo jedinstvo oblika, značenja i osjećaja: jezik-slike koje se ne mogu jednostavno zamisliti ili napisati... Oni čine nove, višestruke objekte, nalik poliplanovima napravljenim od zrcala. (...) Kao da je nelogično opuštanje, kao da je smijeh dopušten samo dok se razmišlja, kao da su pogreška i slučajnost dokaz vječnosti”. Umro je u veljači 1975. od raka mokraćnih kanala. Bellmerova djela danas se mogu naći u prestižnim međunarodnim zbirkama: Muzej moderne umjetnosti (MoMA), New York, Metropolitanski muzej umjetnosti, New York, Umjetnički institut u Chicagu, Nacionalna galerija umjetnosti, Washington D.C., Menilova zbirka, Houston, Muzej moderne umjetnosti San Francisca (SFMoMA), Muzej umjetnosti okruga Los Angeles (LACMA), Tate zbirka, London...
Umjetnost Hansa Bellmera, često u obliku lutaka koje je nazivao jezičnim slikama, smatrana je oblikom osobne terapije, u kojoj je autor objektivizirao nasilne odnose, istraživao svoje fantazije te projicirao suštinu svoje želje za ženama i predmetima. Bellmer je vjerovao da umjetnost može potaknuti želju kod gledatelja i igrao se sa svojim predmetima kako bi istražio kako umjetna figura djevojke može stvoriti autentičnu strast, želju ili fantaziju. Dijelio je nadrealističku fascinaciju spisima markiza de Sadea, zloglasnog francuskog pisca poznatog po opscenim, pornografskim pričama. Seks, moć i podsvjesna želja bili su srž Bellmerova rada. Ovi kasni crteži tehnički su briljantni i lijepo izvedeni, ali sadržaj je svejedno vrlo uznemirujući. Čini se da njegovi raniji eksperimenti u reformi tijela ovdje dostižu vrhunac, tijelo kao takvo samo je niz otvora za penetraciju. Dolazi do potpune depersonalizacije otvora i kao takav rad djeluje hladno, a ne erotski. Bellmerovo mračno istraživanje seksualnosti dovelo je do optužbi za pedofiliju i dehumanizaciju žena. Nadrealistička kiparica Meret Oppenheim - i sama poznata po igranju sa seksom i identitetom - rekla je u jednom intervjuu da osjeća da se Bellmer prema ženama odnosio bez poštovanja, dok je feministički pokret s negodovanjem gledao na Bellmerovu objektivizaciju žena. Bez obzira na sve optužbe, Bellmer ostaje jedan od najutjecajnijih i najozloglašenijih umjetnika 20. stoljeća, što je svojevrsni paradoks: kako su njegove kontroverzne kreacije izazivale različite, često suprotstavljene reakcije, njegova reputacija i utjecaj su rasli.
