Prve dvije stvari koje prosječnom gledatelju padnu na pamet kada netko spomene Seana Conneryja jesu James Bond i Škot.
Kad je Hrvatska priznata kao neovisna država, Connery je izjavio:
“Ako može Hrvatska, može i Škotska.“
Kao vatreni pobornik škotske neovisnosti, britanski plemić sir Sean Connery živi izvan svoje domovine jer se zarekao da će se u Škotsku vratiti tek onda kad bude slobodna zemlja.
A upravo je 25. kolovoza navršio 85 godina i već dvanaest godina ne glumi. Glumu je napustio, Škotsku nikad, a u njoj ne živi. Zanimljiv čovjek.
Conneryju je možda pravi škotski podanik, no u svijetu glume jedan je od kraljeva, a njegova vladavina počinje s Jamesom Bondom. Connery je proslavio Flemingova tajnog agenta bolje nego što bi to mogao ijedan drugi glumac, a taj je agent zauzvrat proslavio njega.
Bio je to savršeni spoj glumca i uloge. I dandanas, još je nedostignut standard špijunskog viteštva na filmu, karizmatičan sveti Juraj zapadne civilizacije koji se bori protiv zmajeva totalitarizma i terorizma, te usput osvaja najljepše žene i vozi najbolje automobile.
Bondova prava sudbina, međutim, nije špijunaža, politika nego sasvim poseban, vrlo rijedak na filmu, spoj opasnosti i slobode.
Bond je definicija opasnosti i, također, utjelovljenje ljudske slobode, sve do slobode da nekažnjeno ubija.
Ključna odrednica je opasan život, a opasan život može voditi samo opasan čovjek.
Predugo smo posljednjih petnaestak godina gledali Conneryja kao prosijeda patrijarha i zaboravili da se proslavio ulogom tajnog agenta s pogledom divlje zvijeri.
Nije uzalud Alfred Hitchcock dao ulogu poslovnog i seksualnog predatora Marka Rutlanda u trileru “Marnie“ Seanu Conneryju.
Želio je da njegova naslovna junakinja film provede pod sjenom prijetećeg grabežljivca koji štiti junakinju i brine se o njoj poput galantna viteza, a izgleda kao zvijer koja se jedva suzdržava da je ne poždere.
Hitchcock se poslije žalio da je za tu ulogu trebao uzeti glumca koji je profinjen i pravi gospodin, nekoga poput Laurencea Oliviera, no Olivier bi u toj ulozi, u usporedbi s Conneryjem, izgledao poput junakinjine tetke iz provincije.
Znao je Hitch koga uzima i što dobiva s Conneryjem, ali se pravio lud. Hitch je u trileru “Marnie“ želio karizmatsku zvijer, ali i galantna viteza, a to je Conneryjeva druga jaka strana.
Poput jednog od svojih karizmatskih prethodnika, Clarka Gablea, ni Connery nije mogao glumiti negativca.
Bio je opasan, grub, ubijao je i šamarao žene na ekranu, ali nikada nije, koliko se sjećam, bio zao i glumio negativca.
On je, jednostavno, bio junak u kojega se bilo tko u filmu mogao pouzdati, čak i kad je bio varalica, šarlatan i potpuno djetinjast i neodgovoran, kao u ulozi tobožnjeg nasljednika Aleksandra Velikog u filmu “Čovjek koji je htio biti kralj“ Johna Hustona.
Izgled opasnog čovjeka davao mu je slobodu da bude dobar, a da pritom ne bude “dobričina“, da glumi velikodušne junake koji nisu “dudeki“, te da bude dobročinitelj, a da pritom ne prestane biti tvrd, neugodan, nezainteresiran i zanimljiv. Kao bivši vozač kamiona i raznosač mlijeka, svojem je glumačkom poslu pristupao kao “poslu“ i tvrdio da je donio inteligentnu odluku kad je umjesto profesije nogometaša odabrao glumu jer glumci “dulje traju“.
Iako je najpoznatiji kao Bond, Connery je u četiri desetljeća glumačke karijere, osim špijunskih smokinga, nosio razne uniforme, glumio prave i lažne kraljeve, vitezove, odmetnike, redovnike, arheologe, pisce, rudare, lopove, pjesnike, proroke, arapske vladare, vojnike, zapovjednike podmornica, policajce, znanstvenike i zmajeve.
Svoje najbolje uloge, one u filmovima “Robin i Marian“ Richarda Lestera, “Vjetar i lav“ Johna Miliusa i u Hustonovu “Čovjeku koji je htio biti kralj“ snimio je sredinom sedamdesetih, kad je još bio dovoljno mlad da bude opasan, kako za muškarce tako i za žene, a već dovoljno prosijed i star da se, poput duhovita mudraca, smije svojim slabostima.
Bio je jedan od vladara ekrana u pravom smislu riječi i otkad je prije dvanaest godina ostavio film i otišao na Bahame igrati golf, glumačko filmsko prijestolje je prazno.
