Bio je pisac iz epohe posljednjih književnih dinosaura

U Grazu je 19. svibnja ove godine preminuo Dževad Karahasan, poznati bosanskohercegovački književnik, dramatičar i esejist. Već u ovom kratkom, šturom uvodu upadamo u jednu dilemu koja se obavezno veže za pisce rođene u Bosni i Hercegovini, što je neka vrsta anakronog nasljeđa iz bivše države. Radi se o pripadnosti tih pisaca ovdašnjim nacionalnim kanonima, pri čemu su pisci rođeni u Bosni i Hercegovini bili na neki način svojatani od dva dominantna književna korpusa: hrvatskog i srpskog. Bezbroj sam puta i sam odgovarao na slična pitanja. Vjerujem da u prvih petnaestak godina svoje književne karijere nisam dao intervju u kojem obavezno nije postojalo slično pitanje: čijoj književnosti pripadam. Možda najbolji odgovor kojeg sam se domislio bio je onaj kako su slična pitanja pomalo "nogometna", kako je književnost i s njim povezana identitetska odrednica nešto mnogo kompleksnije, nešto što nije isključiva kategorija, gdje možete istodobno, za razliku od nogometa, biti i hrvatski (ili srpski) i bosanskohercegovački pisac, jer je identitet podjednako neodvojiv i od mjesta rođenja i nacionalne ili religijske pripadnosti. Sa sličnim pitanjima se susretao i Dževad Karahasan, i to čak i 25 godina nakon rata. U opširnom intervjuu koji je dao za novosadski portal Autonomija jedno od pitanja je glasilo: "Ako otvorimo tri verzije Wikipedije, vidjet ćemo da vas srpska verzija naziva bošnjačkim književnikom, hrvatska bosanskohercegovačkim, a bosanska jugoslavenskim i bosanskohercegovačkim. Šta je Dževad Karahasan?" Karahasanov odgovor treba prenijeti u cijelosti jer se on dotiče onog najvažnijeg vezanog za ovaj kompleks, barem iz ovdašnje, bosanskohercegovačke perspektive, kompleks prepun paradoksa koji su prvenstveno rezultat autistične distinkcije stvorene između srpskog i hrvatskoga književnoga kruga: "Dževad Karahasan je pisac. A ako bih baš morao reći i birati između ove tri varijante… Ja sam se intelektualno formirao u Jugoslaviji. Moj doživljaj poezije, lirike, odredio je Vladislav Petković Dis koliko i Mak Dizdar, Tin Ujević koliko i Skender Kulenović. Moj pojam romana odredili su Miroslav Krleža, Miloš Crnjanski, koliko i Ivo Andrić, Meša Selimović, Svetozar Ćorović. Ja sam nezamisliv izvan jugoslavenskoga konteksta... bosanskog takođe, jer to je to."