U Grazu je 19. svibnja ove godine preminuo Dževad Karahasan, poznati bosanskohercegovački književnik, dramatičar i esejist. Već u ovom kratkom, šturom uvodu upadamo u jednu dilemu koja se obavezno veže za pisce rođene u Bosni i Hercegovini, što je neka vrsta anakronog nasljeđa iz bivše države. Radi se o pripadnosti tih pisaca ovdašnjim nacionalnim kanonima, pri čemu su pisci rođeni u Bosni i Hercegovini bili na neki način svojatani od dva dominantna književna korpusa: hrvatskog i srpskog. Bezbroj sam puta i sam odgovarao na slična pitanja. Vjerujem da u prvih petnaestak godina svoje književne karijere nisam dao intervju u kojem obavezno nije postojalo slično pitanje: čijoj književnosti pripadam. Možda najbolji odgovor kojeg sam se domislio bio je onaj kako su slična pitanja pomalo "nogometna", kako je književnost i s njim povezana identitetska odrednica nešto mnogo kompleksnije, nešto što nije isključiva kategorija, gdje možete istodobno, za razliku od nogometa, biti i hrvatski (ili srpski) i bosanskohercegovački pisac, jer je identitet podjednako neodvojiv i od mjesta rođenja i nacionalne ili religijske pripadnosti. Sa sličnim pitanjima se susretao i Dževad Karahasan, i to čak i 25 godina nakon rata. U opširnom intervjuu koji je dao za novosadski portal Autonomija jedno od pitanja je glasilo: "Ako otvorimo tri verzije Wikipedije, vidjet ćemo da vas srpska verzija naziva bošnjačkim književnikom, hrvatska bosanskohercegovačkim, a bosanska jugoslavenskim i bosanskohercegovačkim. Šta je Dževad Karahasan?" Karahasanov odgovor treba prenijeti u cijelosti jer se on dotiče onog najvažnijeg vezanog za ovaj kompleks, barem iz ovdašnje, bosanskohercegovačke perspektive, kompleks prepun paradoksa koji su prvenstveno rezultat autistične distinkcije stvorene između srpskog i hrvatskoga književnoga kruga: "Dževad Karahasan je pisac. A ako bih baš morao reći i birati između ove tri varijante… Ja sam se intelektualno formirao u Jugoslaviji. Moj doživljaj poezije, lirike, odredio je Vladislav Petković Dis koliko i Mak Dizdar, Tin Ujević koliko i Skender Kulenović. Moj pojam romana odredili su Miroslav Krleža, Miloš Crnjanski, koliko i Ivo Andrić, Meša Selimović, Svetozar Ćorović. Ja sam nezamisliv izvan jugoslavenskoga konteksta... bosanskog takođe, jer to je to."
Karahasan je rođen u Duvnu 1953. godine, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Studij komparativne književnosti i teatrologije završio je na sarajevskom Filozofskom fakultetu, a doktorirao je u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu. Karahasanovo rodno Duvno preimenovano je tijekom devedesetih u Tomislavgrad, što predstavlja jedan bosanskohercegovački fenomen preko kojeg je moguće napisati i svojevrsnu alternativnu povijest ratne i poratne zemlje iz koje bi se sigurno dalo iščitati i to u kolikoj je mjeri suvremena Bosna i Hercegovina nastala kao rezultat neke vrste nasilnoga "krivog srastanja", što je u velikoj mjeri zaslužno za njezinu današnju kroničnu disfunkcionalnost. I sam živim u jednom sličnome mjestu (Gornji Vakuf - Uskoplje), čiji je naziv rezultat ratnih događanja. Prijeratna općina Gornji Vakuf odlukom visokog predstavnika iz 2000-ih preimenovana je u Gornji Vakuf - Uskoplje. Iako su oba ova toponima povijesno nasljeđe i jednih i drugih, i Bošnjaka i Hrvata, u stvarnosti je jedan toponim "bošnjački" (Gornji Vakuf), a drugi "hrvatski" (Uskoplje). Ovaj fenomen zapravo govori o dubokim podjelama u društvu koje su ostale kao nasljeđe rata. Pogotovo je to vidljivo na području dejtonske Republike Srpske, gdje su već tijekom rata izmijenjeni svi "nepoćudni" nazivi mjesta, što se prvenstveno odnosilo na pridjev "bosanski" u nazivima nekih gradova i mjesta, kao što su Bosanski Šamac, Bosanski Brod, Bosanski Novi, koji su danas, svi redom, ostali bez prvog dijela svog naziva. Također, promijenjeni su nazivi nekih mjesta koji su sadržavali turcizme, čemu je odoljela jedino Foča. Dobar primjer su dva "Vakufa": Donji Vakuf, koji je veći dio rata, dok su ga pod okupacijom držale srpske jedinice, bio preimenovan u Srbobran, i Skender Vakuf, koji je preimenovan u Kneževo, što je i ostalo. U spomenutom intervjuu Karahasan je, što se u njegovu slučaju, vjerujem, ponavljalo i prije, odgovarao i na sličnu dilemu: Tomislavgrad ili Duvno? "Jedna djevojka me bijesno pitala šta ja imam protiv Tomislava i zašto mi smeta Tomislavgrad? Kažem: 'Ne smeta mi, sine, nimalo!'. (...) U moje vrijeme u srednjem vijeku jedno od najtežih pitanja bilo je može li bog mijenjati prošlost. Ako je može promijeniti, dolazimo do strašnog zaključka da njegova volja nije nužnost, jer nužnost se ne mijenja. Ako je ne može promijeniti, dolazimo do jednako strašnog zaključka da on nije svemoćan. I kažem joj: 'Vama, očigledno, polazi za rukom ono što bogu nije polazilo. Ja sam rođen u Duvnu, jer kad sam ja rođen – to je bilo Duvno, i šta ću ja'. A vi biste sada da naknadno promijenite i da ja budem rođen u Tomislavgradu. Što se mene tiče – bujrum (izvolite, op.a.)".
Živeći godinama na relaciji Sarajevo - Graz, Karahasan je često u svojim intervjuima uspoređivao ta dva svijeta: poratnu Bosnu i Hercegovinu i Zapad. Prije nekoliko godina, u intervjuu koji je dao za Express, Karahasan je progovorio o kapitalizmu iz te vlastite, podvojene perspektive: "Mene najviše pogađa barbariziranje svijeta, koje nužno ide uz neoliberalni kapitalizam ili 'kapitalizam skakavaca' - skakavci ne mogu zavladati svijetom jer pojedu sve, baš sve na što naiđu, pa na kraju i oni umru od gladi. Taj kapitalizam poznaje samo jednu, financijsku vrijednost, a svaki pogled na svijet koji priznaje samo jednu vrijednost je totalitaran."
Moj prvi susret s djelom Dževada Karahasana bio je roman "Istočni diwan", koji je objavila sarajevska Svjetlost 1989. godine, i koji i danas slovi kao Karahasanovo najvažnije djelo. Radi se o jednom od najvažnijih postmodernistički romana nastalih u Bosni i Hercegovini, koji govori o sufijskom učenjaku Al-Halladžu iz 8. stoljeća, u kojemu je Karahasan rekonstruirao Bagdad iz tog vremena. Al-Halladž se smatra najtragičnijom figurom među islamskim misticima. Optužen je od sunitskih prvaka za herezu, a od šijitskih za kršenje "discipline tajne", te je 913. godine pogubljen u Bagdadu. Mnogi orijentalisti su Al-Halladžinu smrt uspoređivali s onom Sokratovom. Radi se, čak i iz današnje perspektive, o moderno koncipiranom romanu koji je neka vrsta žanrovskog hibrida koji u sebi spaja elemente trilera, ljubavnog i političkog romana, a može ga se promatrati i kao kulturološki novopovijesni roman. Roman prvenstveno govori o mističkoj dimenziji perzijske i arapsko-islamske kulture, a ujedno predstavlja neku vrstu mosta između dvije udaljene kulture, one istočne i zapadne. Pored "Istočnog diwana", često se kao vrhunac stvaralaštva ovog iznimno plodnog pisca spominjao i njegov "Dnevnik selidbe", memoarska proza u kojoj Karahasan piše i o opsadi Sarajeva.
Bez obzira na to što je Karahasan bio iznimno plodan pisac i što su njegova djela dobila mnoge književne nagrade, prvenstveno u zemljama njemačkoga govornog područja, gdje je slovio kao cijenjen i važan europski pisac, iako su njegova djela prevedena na petnaestak stranih jezika, u Bosni i Hercegovini, zemlji nesklonoj pisanoj riječi, fatalno okrenutoj vlastitim političkim, ideološkim i nacionalnim mrtvouzicama, o Karahasanovim knjigama se pisalo rijetko i sporadično. Njegovo ime najviše se spominjalo vezano za dvije polemike u kojima je ovaj pisac sudjelovao. Povod za prvu polemiku bio je intervju koji je Karahasan dao za Frankfurter Allgemeine Zeitung 2008. godine, povodom uhićenja Radovana Karadžića, u kojemu je Karahasan izrekao i sljedeće: "U tom kontekstu moram spomenuti jednu anegdotu: u prosincu 1991. raspravljalo se u bosanskom Parlamentu o referendumu za nezavisnost. Nakon sati i sati debate, Karadžić je, skoro očajan, molio da se od referenduma odustane. I dan danas mi u ušima odzvanja njegov plačan glas, preklinjući ton kojim je upozoravao da bi jedna takva odluka mogla uništiti bosanski narod. Nakon njegova hapšenja ponovo mi je pao na pamet taj prizor. Netko tko planira genocid ne govori takve stvari, ne govori tim tonom. Karadžića je povijest u slijepom bijesu pregazila i zatrpala. Nisam za to da ga se sad stilizira i prikazuje kao monstruma." Nakon što je intervju objavljen u sarajevskim Danima, Karahasan je optuživan kao Karadžićev apologet. Bez obzira na to što je jedan sličan i pomalo patetičan Karadžićev prikaz, kakav je Karahasan dao u tom intervjuu, poprilično promašen, iz ovih rečenica se da iščitati i nešto drugo, što rat u Bosni i Hercegovini dovodi na jednu opću, univerzalnu razinu, lišenu njegova intimnog, osobnog doživljaja, što je na ovim prostorima rijetkost: Karahasan je u tom intervjuu Karadžića smjestio u kontekst "banalnosti zla" Hannah Arendt, što mu je, čini mi se, bila i primarna namjera.
Druga polemika, ona iz 2014. godine, u kojoj je Karahasan govorio iz pozicije predsjednika bosanskohercegovačkog Društva pisaca, u kojoj je branio neke budalaste, populističke teze Abdulaha Sidrana koje su ponajprije bile rezultat bolesnog ega ovog pisca, koji je u velikoj mjeri obilježio njegovu biografiju. Sidran je tvrdio da je početkom rata svaki novopečeni član Društva pisaca morao u njegovu stanu potpisati Povelju u kojoj je stajalo kako se "nad nama i našom zemljom događa agresija i da pišemo jezikom bosanskim", želeći na taj način, valjda, difamirati nebošnjačke članove ovog udruženja. Od Karahasana je traženo da se ogradi od ove Sidranove izjave, što je on odbio napraviti, zbog čega su Ivan Lovrenović, Enver Kazaz, Atif Kujundžić i Goran Simić istupili iz Društva pisaca.
Smrću pisaca poput Dževada Karahasana kao da pomalo sahranjujemo jednu književnu epohu, čiji su oni bili neizostavan dio, epohu koja iz današnje perspektive djeluje pomalo kao doba u kojem su živjeli posljednji književni dinosauri: poput Miroslava Krleže, Ive Andrića, Danila Kiša, Branka Ćopića i mnogih, mnogih drugih.
