Kultura
49 prikaza

Biti starinski znači biti revolucionaran ili leksikon likova iz hrvatske književnosti Krešimira Nemeca

Marko Lukunić/PIXSELL
Akademik Krešimir Nemec svojim je leksikonom, dakle, svjesno odabrao zastarjelost. Taj termin ovdje nipošto ne znači kristolovsko utjecanje konzervativnim ideologijam

Vjerujemo li jednom od teorijskih proroka u XX. stoljeću Rolandu Barthesu tada je govoriti o liku u romanu i književnosti općenito gotovo nesvrhovito. Veli ovaj uživatelj u čitanju da je u današnjem romanu lik nešto zastarjelo. Vladimir Biti, štoviše, tvrdi da je interes za lik i u književnosti i književnoj znanosti u prošlome stoljeću opao. Poziva se i na Freuda koji je i samog čovjeka, onoga stvarnog, lišio moći da sam autonomno gospodari sobom. Uostalom, freudizam nas je definitivno lišio slobode, ili ju je barem znatno reducirao, svevši ljudsko biće na igru često nepojamnih, nerijetko i nedohvatnih sila. Čovjek, kako onaj u izvanumjetničkoj stvarnosti, tako i onaj koji je njen dio, bilo u drami, pripovijesti, romanu, kao da je izišao iz mode. Sve kao da je došlo svome kraju – ako je ovo kraj povijesti, to je, bez obzira kako to smislio Fukuyama, kraj čovjekove povijesti, jer ona ne postoji izvan njega i njegova svijeta. Čovjek je, dakle, nešto prošlo, zastarjelo, umalo pa bivše. Akademik Krešimir Nemec svojim je leksikonom, dakle, svjesno odabrao zastarjelost. Taj termin ovdje nipošto ne znači kristolovsko utjecanje konzervativnim ideologijama. Dok je neokonzervativizam u društvenom kontekstu svojevrsna konzervativna utopija, u duhovnom i inetelektualnom okruženju u kojemu živimo i koje određuje naš pogled na čovještvo, biti starinski znači biti revolucionaran. Afirmirati književni lik stoga znači imati povjerenja u čovjeka u dobu koje na sav glas govori o posthumanizmu, transhumanizmu, te inim izmima a da se pritom gotovo politički nekorektnim cijeni jedan jedini izam – humanizam. I nije to tek od jučer.

 | Author:

Otkako je psihoanaliza dovela u pitanje integritet osobe, umjetnost vizualnog razorila je jedinstveno viđenje pojavnosti, glazba postaje razbijanje suzvučja, a književnost se, ne želeći valjda zaostati u općem maratonu destrukcije, mazohistički od čovjeka i čovječnosti okrenula formalističkoj onaniji. Srećom, Nemec nam pokazuje da još postoje autentična svjedočanstva integriteta i digniteta ljudske osobe. Ne samo ludilo, toreovski govoreći, nego i čovjek eto uzvraća udarac. Normalan, cjelovit, suvisao čovjek. No, i ludilo ima integritet. Prikazati čovjeka u svim njegovim dimenzijama, građanski normalnim, pobunjeničkim, pa i abnormalnim, znači afirmirati čovještvo usuprot dobu zabavljenu tek stupnjem raščovječenja. U svojoj preciznim jezikom ispisanoj antologijskoj knjizi obradio je Nemec likove iz djela 42 spisateljice i spisatelja. Uspio je ono što i nije jednostavno: jasnim, prirodnim iskazom, reducirajući metajezik na nužnu mjeru književnoznanstvenog profesionalizma, predočiti presjek prikaza ljudi od najstarijih djela hrvatske književnosti do suvremene hrvatske pisane riječi. Snaga ove pozamašne knjige dosega je projekata tipa Auerbachova "Mimesisa" kojoj je slična i po čitkosti i privlačnosti iznad uske profesionalne recepcije. Ona stoji između literarnog poigravanja tipa "Tko se boji lika još" Julijane Matanović i davna Priestleyeva prikaza engleskih komičnih karaktera. Problem Matanovićke jest što je u engleskom području ono "između" ispunjeno mnoštvom stručnih knjiga raznih profila i razina pisanja o književnim likovima i likovima u književnosti, ali i u tome što je Pristley podjednako zabavan i književnoznanstveno kompetentan. Kod nas to "između" na dostojan način ispunja knjiga Krešimira Nemeca, ujedno i jedini naš relevantan prinos ovom području književnoga znalstva.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.