Biti starinski znači biti revolucionaran ili leksikon likova iz hrvatske književnosti Krešimira Nemeca

Vjerujemo li jednom od teorijskih proroka u XX. stoljeću Rolandu Barthesu tada je govoriti o liku u romanu i književnosti općenito gotovo nesvrhovito. Veli ovaj uživatelj u čitanju da je u današnjem romanu lik nešto zastarjelo. Vladimir Biti, štoviše, tvrdi da je interes za lik i u književnosti i književnoj znanosti u prošlome stoljeću opao. Poziva se i na Freuda koji je i samog čovjeka, onoga stvarnog, lišio moći da sam autonomno gospodari sobom. Uostalom, freudizam nas je definitivno lišio slobode, ili ju je barem znatno reducirao, svevši ljudsko biće na igru često nepojamnih, nerijetko i nedohvatnih sila. Čovjek, kako onaj u izvanumjetničkoj stvarnosti, tako i onaj koji je njen dio, bilo u drami, pripovijesti, romanu, kao da je izišao iz mode. Sve kao da je došlo svome kraju – ako je ovo kraj povijesti, to je, bez obzira kako to smislio Fukuyama, kraj čovjekove povijesti, jer ona ne postoji izvan njega i njegova svijeta. Čovjek je, dakle, nešto prošlo, zastarjelo, umalo pa bivše. Akademik Krešimir Nemec svojim je leksikonom, dakle, svjesno odabrao zastarjelost. Taj termin ovdje nipošto ne znači kristolovsko utjecanje konzervativnim ideologijama. Dok je neokonzervativizam u društvenom kontekstu svojevrsna konzervativna utopija, u duhovnom i inetelektualnom okruženju u kojemu živimo i koje određuje naš pogled na čovještvo, biti starinski znači biti revolucionaran. Afirmirati književni lik stoga znači imati povjerenja u čovjeka u dobu koje na sav glas govori o posthumanizmu, transhumanizmu, te inim izmima a da se pritom gotovo politički nekorektnim cijeni jedan jedini izam – humanizam. I nije to tek od jučer.