Bitka na Sutjesci 82 godine kasnije osvanula u koloru

Knjiga Šimuna Cimermana “Bitka na Sutjesci, pakao u raju” rasprodana je za samo mjesec dana! Publici nije smetala ni cijena od 59 eura, što danas nije malo, pa se upravo tiska novo izdanje. Knjiga je posvećena Vjeri Andrijić Ivanišević, borkinji Prve dalmatinske brigade, posljednjoj heroini Sutjeske, koju danas Ivan Turudić i njegov DORH maltretiraju pozivima na informativne razgovore... Cimerman je knjigu nedavno uručio i predsjedniku Milanoviću.

“Ljudi zamišljaju da se bitka na Sutjesci odvijala u uskom klancu rijeke”, kaže Cimerman, pa objašnjava: “Ali nije bilo tako. Riječ je o prostoru koji zahvaća nekih 8000 četvornih kilometara. Ona se mogla zvati i Bitka na Drini, Tari ili Pivi, jer se zapravo vodila na tom ogromnom području”. Uz knjigu, Cimerman je tiskao i veliku, preglednu mapu s preciznim prikazom vojnih operacija, pozicija jedinica, omjera snaga i slično.

Njemačke snage brojile su 127 tisuća vojnika, plus 300 aviona - usporedbe radi, na Ukrajinu je, u invaziju punog opsega, krenulo oko 160.000 vojnika dok je broj angažiranih aviona bio znatno manji. U operaciji su korišteni elitni gorski zdrugovi, odmorni i dobro uvježbani. Nasuprot njih bilo je 22 tisuće vojnika, umornih, gladnih i podrapanih, a među njima čak 4000 ranjenika. Impresivan je detalj da se Josip Broz tijekom cijele bitke, koja se vodila od 15. svibnja do 15. lipnja, nije obrijao samo na dan kad je ranjen.

Bitka na Sutjesci planirana je s ciljem uništenja partizanskih snaga u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ali autor se nije ograničio samo na prikaz operacije - ispisao je cijeli kontekst od početka rata do Operacije Schwarz.

“Nakon što Njemačka od saveznika podnosi poraze u Sjevernoj Africi i počinje s povlačenjem, otvara se mogućnost savezničkog iskrcavanja i na jadranskoj obali. Nijemci i Talijani prisiljeni su ukloniti partizansku opasnost u zaleđu jadranske obale i početkom 1943. pokreću operaciju ogromnih razmjera poznatu pod imenom Operacija Weiss ili Bitka na Neretvi, s ciljem potpunog uništenja partizana. No ta operacija nije bila dostatna. Već tijekom svibnja 1943. Nijemci pokreću novu, još veću operaciju pod nazivom Operacija Schwarz - Bitku na Sutjesci, s ciljem da dokrajče već iscrpljene partizanske snage na čelu s Titom. Bitka na Sutjesci bila je epskih razmjera, a odvijala se punih mjesec dana na golemom prostoru jednog od najljepših i najdivljijih područja europskog kontinenta na kojemu se danas nalazi nekoliko nacionalnih parkova, i provela je partizansku grupaciju u predvorje pakla, a njezin ishod odredio je smjer povijesti ovih prostora, a i šire”, čitamo u knjizi.

“Pitam se što bi bilo da je u toj bitki Tito ubijen ili zarobljen. Bi li povijest krenula drugim pravcem?”, kaže autor.

E sad, otkud Šimun na Sutjesci? Teško da danas postoji Hrvat koji bolje poznaje područje tog parka, koji doista izgleda kao zemaljski raj. Šimun Cimerman, svestrani sportaš, pomalo je čudan svat. Od 1991. do 1995. igrao je vaterpolo u Mladosti iz Zagreba. Četiri puta bio je prvak Hrvatske i europski doprvak. Od 1995. do 1998. sa sveučilišnom vaterpolo momčadi USC bio je tri puta doprvak Sjedinjenih Američkih Država.

Iste godine počeo se baviti ekstremnim sportovima pa je kao član prvog hrvatskog pustolovnog tima sudjelovao na Discovery Eco Challenge Maroko, 700 kilometara dugoj utrci preživljavanja, a 1999. godine na istoj utrci u Patagoniji.

Tri godine kasnije sudjeluje u njemačkom timu na 1000 kilometara dugoj pustolovnoj utrci Raid Gauloises Vijetnam, koja je bila najduža u povijesti, a 2007. godine sudjeluje na najtežoj utrci južne Amerike, Desafio de los Andes, u Čileu i Argentini. Godine 2000. počinje organizirati pustolovne, treking i trail utrke u Hrvatskoj, čiji je ujedno i začetnik. U 25 godina rada organizirao je više od 150 različitih outdoor utrka i događanja na više od 40 različitih lokacija u Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, a na području Sutjeske zna svaki kamen. A fascinacija Sutjeskom započela je u djetinjstvu.

“Ne mogu poreći, moji su se zaista trudili da me usmjere na pravi put, pa sam već u drugom osnovne krenuo na katolički vjeronauk, nedjeljom ujutro u crkvu sv. Franje Ksaverskoga, tek par minuta hoda od naše kuće u Zagrebu. No sedmogodišnjem je klincu puno privlačnija ideja od dosadnjikavog vjeronauka bila gledanje partizanskih filmova koji su se u isto vrijeme, tih nedjeljnih jutara, na Drugom programu (od ukupno dva TV programa u to doba) prikazivali u sklopu emisija ‘U istom stroju’ i ‘Dozvolite da se obratimo’, namijenjeni pitomcima Jugoslavenske narodne armije. Pomisao da ću propustiti ‘partizanski film’ zato što moram ići na dosadni vjeronauk bila mi je nezamisliva. Tako bih svaku nedjelju niz vrt krenuo na vjeronauk, ali do njega nikad ne bih stigao: putem sam imao dovoljno ‘jataka’ iz škole koji bi me ugostili za gledanje nekog partizanskog filma...”

Šimun je na kraju ipak primljen na prvu pričest, bio je red, a i da ne sramote kuću. No u partizanskim filmovima nije ga fascinirala ideologija, nego - šume i planine.

U to doba, kaže, nije bilo National Geographica. Oduševila ga je početna scena “Bitke na Sutjesci”, kad kamera iz aviona prikazuje prostranstva Sutjeske, Zelengore, Maglića i Durmitora. Šimun tad nije znao kako se te planine zovu, ali ga je njima privuklo i to što je odrastao pod Sljemenom, gdje su se djeca stalno igrala partizana i Nijemaca. U trećem razredu je na vjeronauku za svoj crtež, vjerskog sadržaja, dobio nagradno putovanje u neko svetište u Odri, blizu Zagreba.

“Međutim, u isto vrijeme u ‘regularnoj’ školi moj crtež na temu ‘Narodnooslobodilačka borba’ također je pobijedio, čime sam dobio nagradno putovanje s drugom djecom - ni više ni manje nego na - Sutjesku!”

Roditelji ga, međutim, nisu htjeli pustiti na Tjentište - što je on kasnije obilno nadoknadio - a on onda, iz prosvjeda, nije htio ni na crkvenu ekskurziju. No onda, jednog Uskrsa... Vjeronauka tog jutra nije bilo, a on je upalio omiljeni nedjeljni program na kojemu se ukazala “Sutjeska”. “Wow! Obučen svečano za nedjeljnu misu gledao sam film koji je došao baš do scene kad Bata Živojinović na leđima nosi ranjenoga Borisa Dvornika, kad je u sobu ušao moj otac Đuro i potpuno pobjesnio: ‘Na ovakav Sveti dan ti ćeš meni gledati ‘Sutjesku’!?’ i gotovo razbio televizor.

Ne moram vam pričati koliko su polupani lončići tom osmogodišnjaku bili u glavi u kojoj se događao mini građansko-ideološki rat: u školi smijemo gledati ‘partizanske filmove’, dapače, bilo je to obavezno, a doma je to - zabranjeno?! Očito, istina je ležala u onom neizrečenom.”

To “neizrečeno” Šimun Cimerman pokušao je izreći u ovoj knjizi, koja po nekim elementima predstavlja jedinstveni nakladnički i autorski pothvat. On je, naime, niz fotografija dao kolorirati, pa su likovi koje znamo samo s crno-bijelih fotografija najedanput oživjeli.

Legendarni portret Save Kovačevića, kojega smo doživljavali kao čovjeka iz pradavnih vremena, sad iskrsava kao naš suvremenik.
Prizor njemačkih tenkova na Trgu bana Jelačića također je “prodisao” - sve su zgrade iste, samo su tenk i vojnik začudni.

Takvih je fotografija mnogo, no trud autorskog tima se isplatio. Na raskošnom kunstdruku ovo djeluje kao Tehnicolor na velikom platnu nekoć.

U bitki su poginula 7543 partizana (6946 muškaraca i 597 žena). Nijedna Titova divizija nije zabilježila manje od 30 posto poginulih, a 7. banijska je imala čak 52,96 posto ubijenih boraca. Nasuprot njima poginulo je 514 vojnika iz sastava njemačkih i snaga NDH.

Međutim, sve su jedinice NOVJ uspjele izaći iz obruča njemačkih snaga i nastaviti ratovati, dok je britanska vojna misija razriješila Churchillovu dvojbu - tko na Balkanu ubija više Nijemaca, dotad favorizirani četnici, ili partizani, što je Titu donijelo odlučujuću političku prevagu.

“Prepričavajući povijesne događaje bez pristranosti, bez političkih konotacija i interpretacija, već držeći se čistih činjenica, i koristeći citate iz svjedočanstava sudionika, iz depeša i vojnih zapovijedi, autor je uspio u nevjerojatnom pothvatu - prenijeti i informaciju i atmosferu i izvanredno realni uvid u ono što se zaista odvijalo u nekoliko mjeseci te ključne 1943. godine.

Knjiga govori o tome kako je jednoj marginalnoj skupini pojedinaca pošlo za rukom organizirati gerilski ustanak, pridobiti velike mase ljudi različitih nacionalnih, vjerskih i političkih opredjeljenja te potpuni vojni poraz u bitki na Sutjesci pretvori u stratešku pobjedu što je u konačnici rezultiralo pobjedom nad Osovinskim silama i preuzimanjem vlasti u poslijeratnoj Jugoslaviji, čime su jugoslavenski partizani stekli status najučinkovitijega gerilskog pokreta u povijesti”, dobar je sažetak Cimermanova djela.