Godine 1998. Boris Akunin objavio je svoj literarni prvijenac, detektivski roman smješten u imperijalnu Rusiju druge polovice 19. stoljeća. Roman "Azazel" nije baš istog trenutka postao bestseler, no usmenom predajom polako se počela širiti fama o njemu i njegovu autoru. U sljedećih nekoliko godina roman je u Rusiji prodan u nekoliko milijuna primjeraka, preveden je na najveće svjetske jezike, a njegov glavni junak, Erast Fandorin, proglašen je ruskim odgovorom na Sherlocka Holmesa. U međuvremenu se otkrilo da se iza pseudonima Boris Akunin krije ruski japanolog, prevoditelj i esejist gruzijskog podrijetla Grigor Čhartišvili (1956.) koji je, ohrabren književnim uspjehom, odlučio napustiti svoj akademski posao urednika u stručnom časopisu i posvetiti se samo pisanju. I tome se posvetio - temeljito. Nakon što je prije samo malo više od dva desetljeća, u dobi od 42 godine, debitirao kao autor književne fikcije, Akunin je od tada do danas - udahnite duboko - objavio ukupno 16 romana iz ciklusa o Fandorinu, tri romana o amaterskoj detektivki sestri Pelagiji, četiri romana o Fandorinovu unuku Nicholasu, pet romana posvećenih različitim žanrovima, deset zbirki špijunskih priča iz Prvog svjetskog rata, devet knjiga koje nisu povezane niti s jednim ciklusom, opsežnu publicističku "Povijest ruske države" u devet svezaka, koju je popratio djelima fikcije povezanima s pojedinim razdobljima ruske povijesti, dva publicistička djela o samoubojstvima i grobljima, još četiri samostalna romana te po tri romana pisana pod drugim i trećim pseudonimom, A. O. Brusnikin i Anna Borisova. Ovaj popis možda i nije konačan jer je Akunin, dok ovo pišemo, vjerojatno objavio još poneku knjigu. Uglavnom, kvantiteta Akuninova pisanja nije utjecala na njegovu kvalitetu, barem ako je suditi prema njegovu međunarodnom uspjehu i prema nekolicini njegovih knjiga iz ciklusa o Fandorinu koje su dosad prevedene na hrvatski. Akuninov "hrvatski opus" nedavno je odlučio proširiti zagrebački izdavač VBZ objavljivanjem prvog romana iz ciklusa o sestri Pelagiji, "Pelagija i bijeli buldog", u prijevodu Igora Buljana. Tim smo povodom porazgovarali s ovim autorom, koji od 2014. nije bio u Rusiji, gdje je poznat i kao oštar kritičar režima Vladimira Putina. Akunin trenutno živi u svom domu u Londonu, no često putuje u Francusku i Španjolsku, gdje posjeduje kuće za odmor. I neprestano piše.
BestBook: U hrvatskom prijevodu nedavno je objavljen vaš prvi roman o sestri Pelagiji, a dosad je ukupno objavljeno tek nekoliko romana iz ciklusa o Erastu Fandorinu, koji vas je proslavio u svijetu. Zašto ste odlučili radnju tih detektivskih romana smjestiti na kraj 19. i početak 20. stoljeća? Je li riječ o nekoj nostalgiji za carskom Rusijom?
Za carskom Rusijom? Definitivno ne. To je bila autokracija u kojoj je većina ljudi bila siromašna, slabo obrazovana i ponižena. Ali sasvim sigurno postoji nostalgija za epohom Tolstoja, Dostojevskog, Čehova - epohom u kojoj je ruska književnost bila velika. Dakle, moje cikluse detektivskih romana o Fandorinu i sestri Pelagiji mogli bismo smatrati hommageom velikim ruskim književnim klasicima.
BestBook: Fandorina su zapadni kritičari proglasili ruskim odgovorom na Sherlocka Holmesa. U svojim se detektivskim romanima često referirate upravo na ruske klasike. Jeste li imali neke uzore među piscima detektivskih romana? Kako pišete: imate li prije početka pisanja u glavi dovršenu fabulu romana? Znate li unaprijed tko je ubojica?
Većina detektivskih romana slijedi jedan od tri predloška: "atmosferski" stil Arthura Conana Doylea, zatim stil "iznenadni obrat na kraju" Agathe Christie ili američki "hard-boiled" stil kriminalističkih romana u kojima nema sentimentalnosti. Najviše volim taj prvi, Conan Doyleov predložak. Rasplet vas ne iznenadi kao što je to slučaj kod dobrih starih Agathinih završnih udaraca, ali likovi su ljudskiji i, kad je netko ubijen, osjećate sažaljenje. I to je mnogo ugodnije štivo za čitanje od brutalnih potraga za kriminalcima u stilu Raymonda Chandlera. Kad pišem detektivski roman, znam radnju i kraj od samog početka. Riječ je o vrlo preciznom, strukturiranom žanru, a ne o "Uliksu" ili "Ratu i miru", gdje su Joyce ili Tolstoj mogli ići kamo god požele. Mi, autori krimića, vrlo smo ozbiljni ljudi.
BestBook: Osim beletristike, pišete povijesna djela, među kojima se ističe višesveščani projekt "Povijest ruske države". To opsežno djelo počeli ste objavljivati kronološkim redoslijedom 2013. godine. Do kojeg ste povijesnog razdoblja dosad stigli? Odlučili ste tu povijest zaključiti s 1917. godinom. Zašto?
Upravo sam završio cijelu seriju objavljivanjem završnog, devetog sveska - o vladavini posljednjeg ruskog cara. Tako je ova duga odiseja završila. Nisam spreman pisati povijest 20. stoljeća jer smatram da ne bih mogao ostati objektivan, neemotivan. Previše mrzim Staljina. Ne možete napisati dobru povijesnu knjigu ako ste podložni emocijama.
BestBook: Usporedo s objavljivanjem svezaka o povijesti Rusije, također ste objavljivali djela fikcije koja se odnose na pojedine knjige iz tog ciklusa, odnosno pojedina povijesna razdoblja koja u njima pokrivate. Možete li za hrvatske čitatelje pojasniti taj svoj neuobičajeni pristup? Što ste htjeli postići tim projektom? Općenito govoreći, uspijevaju li Rusi izbjeći romantiziranje vlastite povijesti?
Nisam bio siguran da bi puno čitatelja zanimao niz tako detaljno ispripovijedanih povijesnih činjenica. Koliko ima ljudi koje zanima što se dogodilo u, recimo, 13. stoljeću?!? Zato je ideja bila čitatelja koji ništa ne sluti navesti na čitanje pustolovnog romana smještenog u 13. stoljeće u nadi da će "žrtva" nakon toga poželjeti saznati koje su stvarne činjenice, otići u knjižaru i kupiti skupi svezak publicističkog povijesnog djela. I ta je taktika upalila. A što sam želio time postići? Bio je to vrlo sebičan cilj. Želio sam razumjeti svoju vlastitu zemlju vraćajući se njenim korijenima. Zašto, dovraga, Rusija ponavlja, stoljeće za stoljećem, iste pogreške? Što tu ne valja? Možda ću, pomislio sam, ako pronađem odgovor, znati kako poboljšati stvari u budućnosti. To je bio plan. I to je također uspjelo. Sada, deset godina kasnije, mislim da znam. Naravno, ne slažu se svi moji čitatelji s mojim objašnjenjem. Ne mislim da je objektivnost jača strana Rusa. Definitivno ne. Većina popularnih povijesnih djela prilično je emotivna i zanimljiva. Zato je moja distancirana, hladna, nedomoljubna "Povijest ruske države" mnogima odbojna i dosadna. Ali prodaja je bila nevjerojatno dobra. Vjerujem da je do sada prodano blizu dva milijuna primjeraka. To je više nego što smo izdavač i ja očekivali. A čini se da će se još dugo nastaviti prodavati, s obzirom na popriličan broj Rusa još zbunjenih vlastitom zemljom.
BestBook: Rođeni ste u Gruziji. Otac vam je gruzijskog, majka židovskog podrijetla. Odrasli ste u Moskvi, a već godinama živite na Zapadu. Koliko vam je važno vaše etničko podrijetlo? Osjećate li se kao Rus?
Kulturološki sam Rus. Što bih drugo i mogao biti, budući da pišem tekstove na ruskom jeziku? Mislim da nemam etnički osjećaj. Kad se pogledam u ogledalo, vidim sebe a ne neki list na nekom etno stablu. Naravno, Moskva, kao i mnoge druge prijestolnice, drugi megalopolisi, ne dopušta vam da previše osjećate svoju etničku pripadnost - to je ogroman melting pot. Imam gruzijsko prezime koje je nemoguće izgovoriti - Čhartišvili, što je jedan od razloga zbog kojih sam morao uzeti pseudonim. Ali ne znam gruzijski jezik i kao odrasla osoba posjetio sam Gruziju samo jedanput, na nekoliko dana, prije pet godina. Jako mi se svidjela ta mala zemlja. I vrlo mi je drago što mi se ta zemlja svidjela.
BestBook: Danas živite u Londonu, a od 2014. niste bili u Rusiji. Zašto ste otišli iz zemlje? Vjerojatno ne zbog londonske klime. Smatrate li se političkim izbjeglicom?
Godine 2014. postalo mi je jasno da Rusija ide prema doživotnoj diktaturi. Ne želim biti podanik niti stanovnik takvog režima. Ne bih se nazvao političkim izbjeglicom, to zvuči previše dramatično. Recimo da sam se povukao s privremeno okupiranog teritorija, ali Rusija je mnogo šira i dublja od Putinlanda, nema zemljopisne granice.
BestBook: Kad već spominjete Putinland, poznati ste i kao kritičar režima Vladimira Putina. On je jednom rekao da ste protiv Rusije jer ste Gruzijac. Živite u Britaniji, gdje je bilo više slučajeva atentata na protivnike ruskog režima koje su navodno počinili pripadnici ruske tajne službe. Jeste li se ikad u Londonu osjećali nesigurno?
Ne. Osjećam se sjajno u Londonu. Stoljećima je London bio Meka za iseljenike, od kojih su mnogi Rusi. Upravo sam objavio zbirku eseja i novela o svojim prethodnicima, prilično urnebesnu. Zove se "Rus u Engleskoj".
BestBook: Najnoviji razvoj krize u Ukrajini pokazuje da je Putin odlučan u svojoj politici obnove ruskog utjecaja na području bivšeg SSSR-a, odnosno na području nekadašnjeg ruskog imperija. Može li ta politika uspjeti i ima li ona neko racionalno opravdanje?
Racionalno opravdanje je periodična potreba za jačanjem potpore javnosti. Nakon aneksije Krima ta potpora porasla je na čak 84 posto, a sad je pala na sumnjivih 60 posto. Međutim, za širenje geopolitičkog utjecaja potrebno vam je puno novca i energije, a Putinova država je mlitava korumpirana plutokracija. Ruska ekonomija je manja od kalifornijske i ogroman dio državnog prihoda kradu dužnosnici. Naravno, nastavit će pokušavati obnoviti carstvo, ali bez većeg učinka, mislim.
BestBook: Čini se da u Rusiji postoji sklonost podržavanju snažnog vođe i autoritarnog poretka. Je li to rezultat 70 godina komunizma ili je riječ o preostatku iz carističkih vremena? Hoće li Rusija ikad prihvatiti "zapadne" vrijednosti?
Sva ruska istraživanja pokazuju da, što je veći prihod i viši stupanj obrazovanja, to je niža potpora vladajućoj stranci. Isto vrijedi i za dobne skupine: većina starijih ljudi podržava režim, većina mladih ne podržava. Posve isto kao što je bilo u posljednjem razdoblju uoči raspada SSSR-a. Kraj će biti isti.
BestBook: Ipak, je li režim Vladimira Putina odgovoran i za neke dobre stvari? Bi li i s nekim drugim čelnikom Rusija bila ista? Prije godinu dana svjedočili smo masovnim prosvjedima diljem Rusije u znak podrške Alekseju Navaljnom. Prosvjedi su se u međuvremenu ispuhali bez, kako se čini, ikakve štete za Putinov režim. Kako bi mogla izgledati tranzicija nakon što jednog dana, a to će se neminovno na ovaj ili onaj način dogoditi, Putin ode s vlasti?
Svi korisni potezi - u ekonomiji i fiskalnoj politici - napravljeni su početkom 2000-ih. Premda mi se Putin ni tad nije sviđao. Osobno me taj čovjek ne zanima puno. Mislim da je on talac sustava koji pokušava očuvati. Logika ruske državnosti stoljećima je bila ista: držati ogromnu državu na okupu željeznim stiskom - inače bi se raspala. To je apsolutno točno. Ne možete držati, recimo, Vladivostok, Čečeniju i Sankt Peterburg na okupu osim ako ne potaknete strah i ne eliminirate svaku opoziciju. Dakle, ako nakon Putina struktura države ostane ista, demokracija neće funkcionirati. Novi vođa, bez obzira na to koliko je u početku demokratski, čak i Aleksej Navaljni, suočio bi se s teškim izborom: ili prestati biti vođa ili prestati biti demokrat. Da bi postala demokratska država, Rusija bi se morala reformirati u pravu federaciju autonomnih država – neku vrstu Sjedinjenih Država Euroazije. Tad bi Vladivostok, Čečenija i Sankt Peterburg mogli sami odlučiti koliko demokracije želi svatko od njih. Ovisno o civilizacijskoj razini i mentalitetu regije. Ako bi netko želio potpunu neovisnost - neka mu je sa srećom.
BestBook: U vrijeme raspada komunističkog imperija bili ste u svojim tridesetim godinama. Je li tranzicija od SSSR-a preko Jeljcina do Putina bila neizbježna? Je li Rusija imala šanse postati liberalna demokracija? Kolika je odgovornost Zapada što nije postala?
Kao što sam rekao, ono što se dogodilo bilo je, po mome mišljenju, prirodno, pa čak i neizbježno. Postojeća državna formula Rusije nespojiva je s bilo kakvim popuštanjem administrativne "vertikale" – to odmah rezultira separatizmom i podjelama. Država se počinje raspadati. Jeljcin nije bio spreman pustiti Čečeniju, pa je na vlast doveo nasljednika iz KGB-a, "jakog čovjeka". Zapad nije mogao i neće moći ništa učiniti po tom pitanju, to je unutarnja ruska paradigma. Moramo se mijenjati, trebamo se federalizirati, ne postoji drugi način da Rusija postane slobodna zemlja.
BestBook: U posljednjih dvadesetak godina napisali ste i objavili goleme količine tekstova. Kako to uspijevate? Pišete li brzo, jeste li iznimno disciplinirani? Radite li išta drugo osim što pišete?
Ne bih znao što bih drugo radio sa svojim vremenom kad ne bih pisao. Pisanje je moj način obrade života. Da bih shvatio ideju, osjećaj, dojam, moram ga uhvatiti kao leptira u svoju mrežu i pričvrstiti na papir. Da, brz sam i vrlo organiziran, profesionalac sam, što znači da vrlo dobro znam kako iskoristiti svoje resurse. Pišem možda dva sata na dan. Kad osjetim da se počinjem umarati, prestanem. Onda se opustim, napunim baterije do navečer. Odem nekamo, igram računalne igre, popijem piće s prijateljima, bilo što. I nikad ne pišem samo jednu knjigu u isto vrijeme, previše je monotono. Obično pišem tri knjige. Prebacujem se s jednog rukopisa na drugi svaka dva ili tri tjedna jer mi je potrebna promjena. I pišem na tri različita mjesta, u tri različite zemlje - Engleskoj, Francuskoj i Španjolskoj - tako da moram vrlo često putovati, prokleta pandemija. Učinio sam PCR industriju vrlo bogatom!
