Boris Dežulović: Ili je nemir ili je strast. Ima tog ovdje isuviše

Nemir je u čoveku. Glasovi. Događaji. Boje. Dolaze pojave i prolaze kroz čoveka u velikom gibanju, bruje zbivanja kao zvonjava. Čovek je uznemiren trajno. I postoji duboko negde u nama slika, zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu. Ta slika tiha je kao svitanje na moru kada je sve sivo i kada se ne čuje ništa nego gde gde klokotanje vode. To je vreme šutnje, kada se čovek pere od nemira i roni u tišini."

Tako je Miroslav Krleža pisao u pjesmi u prozi pod naslovom "Nemir", objavljenoj prije točno stotinu godina, ljeta 1925., u šestom broju zagrebačke Književne republike, časopisa koji je sam pokrenuo i podnaslovom ga označio kao "mesečnik za sve kulturne probleme". I onda u tih sedamdeset šest riječi sažeo rečene "sve kulturne probleme".

Pa ih jednom, sedamdeset sedmom riječju nazvao: "Nemir".

Jer nema većeg među "svim kulturnim problemima", nemaju zapravo umjetnost i književnost nijednog drugog problema osim tog Krležinog nemira.

Ili onoga Ive Andrića, koji istih tih stogodišnjih poslijeratnih godina u splitskom egzilu piše svoju drugu zbirku, da je nazove "Nemiri": "Sad vidim da je jedan te isti nemir što ga unosim na svako mjesto i u svaki oblik života, neminovno, kao što se unosi u svoje lice i svoj govor. Tako biva, da se ljudi rode i cio život drhte od nevidljiva i nepoznata udarca."

Leksikografski zavod

Niti, eto, književnost izvan nemira ima drugog problema, razloga i smisla, niti jezik kojim je Krleža i Andrić pišu ima od "nemira" ljepše riječi, njenog praizvora i prapočetka. Svaka je negacija u tom jeziku čvrsta i jednoznačna - i nesreća, i nemoć, i nemilost, i nepravda, i nevjera, i neznanje, i neistina, i neprijatelj, i nečovjek - i svaka znači opreku vlastitoj osnovi. Svaka osim "nemira".

To je zato što naš jezik poznaje dvije vrste nemira. Oni vanjski, nevidljivi i nepoznati udarci, glasovi, događanja i

pojave, i oni unutarnji, kad sva ta zbivanja prolaze kroz čovjeka i bruje kao zvonjava, da ovaj - trajno uznemiren - cijeli život drhti.

Ima tako naš jezik i dramatične "političke nemire" i prijelomne "društvene nemire", i bučne "ulične nemire" i krvave "građanske nemire", ali ima i onaj čovjekov duboki i tihi privatni nemir. Prvi su isključivo u množini - ne postoji nešto tako kao "ulični" ili "građanski nemir" - dok je drugi u samotnoj jednini i ne postoji izvan nje: unutarnji nemir jedne duše, onaj Andrićev jedan te isti nemir.

Taj nemir nije opreka miru, ne na način na koji je to strašna riječ "rat". Kad bi bilo tako, onda bi se i roman našeg opravdano odsutnog počasnog gosta Lászla Krasznahorkaija zvao "Nemir i nemir". Pa bi se drugačije zvao i onaj "nemir što se nastanio u životu" Krasznahorkaijeva junaka kad je pročitao jednu knjigu, da bi "od tog trenutka stvari vidio na drugačiji način": "Stvari su se promijenile, i svijet mu je putem tih stvari počeo pokazivati svoj najstrašniji sadržaj, svoju – u najstrašnijem mogućem smislu uzetu – oslobođenost".

Taj nemir, čovjekov nemir, nema opreku, to je jedina negacija u našem jeziku bez svoje suprotnosti. Čovjekovu nemiru ne postoji mir. Jer on je, podsjeća Krleža, uznemiren trajno, i taj svoj nemir - dodaje Andrić - unosi na svako mjesto i u svaki oblik života. Iz tog je, najzad, nemira svaka umjetnost, iz njega je svaka književnost, u tom se nemiru pokazuje i najstrašniji sadržaj svijeta i njegovi svi kulturni problemi.

MOJE STVARI (43) Književnost i kultura 'Dok traje rat ne želim da stabla stradavaju zbog mojih knjiga'

Njihov nemir neodvojiv je stoga od nemira onoga vremena i strašnog sadržaja tadašnjeg svijeta, koji su suvremenici nazivali "poslijeratnim", a mi danas "međuratnim". Danas - okruglo, a ravno stoljeće kasnije - opet živimo u vremenima što ga suvremenici nazivaju "poslijeratnim": vremenima vanjskih, uličnih i građanskih nemira. "Predah između ratova", kako pjeva jedan naš predratni pjesnik, znate tu njegovu pjesmu, "olovni

kovčezi nošeni maticom/ kriju šarena odličja.../ ili je nemir ili je strast".

I naši nemiri i naše strasti uznemirujuće su tako slični Krležinim i Andrićevim: isti su glasovi, događaji i boje i isti nevidljivi i nepoznati udarci, jednako drhtimo i jednako te pojave prolaze kroz nas u velikom gibanju.

Ako pak za nas nemirom uznemirene ne postoji mir, što postoji? Postoji sloboda. Sloboda svijeta i sloboda od svijeta, ona njegova u najstrašnijem mogućem smislu uzeta – oslobođenost. I postoji njegova slika, kako nas onda podsjeća naš suvremenik iz 1925., "duboko negde u nama, zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana", "slika tiha kao svitanje na moru kada je sve sivo i kada se ne čuje ništa": "Vreme šutnje, kada se čovek pere od nemira i roni u tišini."

Sajam knjiga, eto, nije tako ništa drugo doli izložba tih duboko u nama potopljenih ikona. Jer Sajam su glasovi, boje, događaji, pojave i sav najstrašniji sadržaj svijeta, ali istovremeno i vreme šutnje, kada se čovek pere od nemira i roni u tišini.

Ili je nemir, ili je strast.

Iz tog nemira i te strasti eto na koncu, stotinu godina kasnije, i nas u Puli, na tridesetom i prvom susretu uznemirenih duša. Dobrodošli stoga u još jedno tiho, sivo svitanje na moru, zaronite u tu tišinu.

Kako bi to pak u prilikama poput ove rekao jedan naš prijatelj nobelovac, majstor kratke rečenice: "Ünnepélyesen megnyitom a Pulai Könyvvásár!" - "Proglašavam Sajam u knjiga u Puli otvorenim!"