Kultura
53 prikaza

Briljantan roman B. M. Wehlacka o odrastanju iznikao iz bijede postratnog Berlina

privatni album
U romanu 'Šlatenšames' koji u isto vrijeme razara brutalnošću, ali i donosi čitatelju nepojmljivu ljepotu, ne treba tražiti rat ili nekog davnog dječaka koji je pješačio s Baltika u Berlin, nego sebe: manjkavog, zbunjenog, neodraslog. Takvi uglavnom i dolazimo. Ovu impresivnu i zgusnutu kroniku života u postnacističkoj Njemačkoj kod nas je objavio Disput, izdavač probrane i visokokvalitetne beletristike

Slike razrušenog, spaljenog i apokaliptičnog Berlina nakon Drugog svjetskog rata danas djeluju nestvarno. Teško je zamisliti da je nečija mjesečna plaća, ako je imao posao, iznosila otprilike 200 maraka, a da je jedan kruh koštao između 50 i 80 maraka. O tom bijednom, opustošenom Berlinu punom bombardiranih zgrada, polomljenih tramvajskih tračnica, ruskih vojnika i stanovnika koji hvataju konce svojih prošlih života, piše Benno Meyer-Wehlack (1928. - 2014.). Riječ je o autoru koji je u Njemačkoj poznat po svojim radiodramama, televizijskim i filmskim scenarijima, esejima i kratkim pričama, romanom „Ernestina odlazi“ i odnedavno romanom „Šlatenšames ili Berlin na moru“. Autor, inače suprug naše velike pjesnikinje Irene Vrkljan (1930. - 2021.), radnju romana je smjestio između 1945. i 1947. godine, napisao ga je 25 godina nakon završetka rata, da bi roman svjetlo dana ugledao tek 2015., godinu dana nakon autorove smrti. Ovu impresivnu i zgusnutu kroniku života u postnacističkoj Njemačkoj kod nas je objavio Disput, izdavač probrane i visokokvalitetne beletristike. Iako teško pamtljivo, ime romana ostaje urezano u čovjeka jednom kad ga svlada. „Šlatenšames“ je na jidišu osoba koja je negdje zadužena za sve, takozvani potrčko. Autor, koji je nedjeljiva osoba od protagonista, u ulogu šlatenšamesa ulazi po povratku u Berlin. Apatični mladić se nakon bijega iz nacističkog logora za radno obaveznu mladež na Baltiku pješice upućuje u Berlin. Kao odbjegli vojnik putuje kroz sela i gradove, susreće ruske vojnike, ulazi u napuštene kuće i uzima hranu, odbacuje uniformu i hoda opustošenim krajolikom kao netko tko samo hoda iz jednog sela u drugo. Dječak je uvjeren da ga nitko neće zaustaviti, da mu je iscrpljeno, umorno i gladno tijelo zapravo zaodjenuto plaštom nevidljivosti. 

 | Author:

Kad se vrati u Berlin, tamo ne zatječe roditelje. „Rolf više ne misli na njih. Njega vodi nit sreće. Samo bi mu smetali, oni iz nestale prošlosti, sa svojom pomoći, zaštitom, razumijevanjem.“ Odbacivanjem starog života i ljudi iz njega, Rolf postaje druga osoba. Vrijeme koje mu je na raspolaganju provodi u kazalištu Tribüne, gdje je završio igrom slučaja, tako što je jednom čovjeku pomogao iznositi šutu iz zgrade. Ne imajući se čemu drugome okrenuti, ne mogavši pronaći unutarnji mir i ne uspjevši se istinski povezati s ljudima koji ga okružuju, cijeli se daje kazalištu. U ovom romanu kratkih i poetičnih rečenica koji bi se bez zadrške mogao nazvati proznim draguljem, atmosfera je oslikana distanciranim pripovijedanjem o putešestvijama glavnog junaka, čiji život dobiva puninu tek u susretu s drugima, u okolnostima koje mu nisu naklonjene. Protagonist je samotnjak kojeg autor ponekad naziva Sjenom, blijedim oblikom života, bespolcem koji će s nekim čovjekom izmijeniti malo ljudske topline u zamjenu za koru kruha, iako mu nije do zbližavanja. Problemski fokus autora nije na osudi nacizma (dotiče ga se uzgredno), na emotivnom rastrojstvu glavnog lika ili na fizičkom i psihološkom jadu stanovnika Berlina. Bez moraliziranja i nostalgije, uvodeći dječaka u život, autor ispisuje dojmljiv i tih roman o defetizmu, odrastanju, prihvaćanju vlastitog identiteta. Čak i kad autor kaže „Ne misli na djeda u Szczecinu, ne pita: je li još živ? Zaboravio ga je“, čak ni tada ne postoji motiv za osudu ili produbljivanje te misli. Ne nakon logora, ne nakon gladi. Iz svakog rata, a pogotovo iz razarajućeg 2. svjetskog, svi su izišli malo drugačiji, malo ludi, malo manje svjesni sebe i drugih. U romanu „Šlatenšames“ koji u isto vrijeme razara brutalnošću, ali i donosi čitatelju nepojmljivu ljepotu, ne treba tražiti rat ili nekog davnog dječaka koji je pješačio s Baltika u Berlin, nego sebe: manjkavog, zbunjenog, neodraslog. Takvi uglavnom i dolazimo. 

 | Author: Irena Vrkljan i Benno Meyer-Wehlack/Privatni album Irena Vrkljan i Benno Meyer-Wehlack/Privatni album

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.