Kultura
827 prikaza

Bude mi uvijek čudno kada za neko lice kao posebnost izdvojimo činjenicu da je gay

1/8
Sandra Šimunović/PIXSELL
Nama kao društvu generalno nedostaje empatija. Ona se može i mora vježbati

Prije dosta godina pokrenuo je udrugu 'Boli me' u kojoj se angažirao na promociji mentalnog zdravlje i mentalne higijene. Sudjelovao je i u projektu Olivera Frljića Europski ansambl, a trenutačno igra u šestipolsatnoj predstavi 'Anđeli u Americi' u Slovenskom mladinskom gledališču, koja je nastala prema kultnom Kushnerovom tekstu. Uz to, očekuje ga premijera novog autorskog projekta čuvenog mađarskog redatelja Árpáda Schillinga 'Anđeo od leda', koja će biti održana 24. travnja u ZKM-u te obilježavanje, nakon punih sedam godina igranja, jubilarne 100. izvedbe nagrađivane predstave 'Črna mati zemla'.

Kad se prije desetak godina pojavio na zagrebačkoj kazališnoj sceni odmah je dobio potvrdu svog raskošnog talenta: za ulogu u diplomskoj predstavi "Tartuffe" Krešimira Dolenčića dobio je Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca, a kasnije, kad su uzredale glavne uloge, od Hansa Castorpa u "Čarobnom brijegu" Janusza Kice, Matije u "Črnoj mati zemla" Dore Ruždjak Podolski i Davida u "Ono što nedostaje" Selme Spahić, bilo je jasno da je rođena nova glumačka zvijezda. No Adrian Pezdirc, član ZKM-a, daleko je od predodžbe zvijezde: skroman, ali pametan, senzibilan i elokventan, te zahvalan za sve što mu se dogodilo u karijeri, stalno propituje sebe i svijet koji ga okružuje, a uz to je i socijalni aktivist.

Express: Sudjelujete u predstavi "Anđeo od leda", autorskom projektu mađarskog redatelja Árpáda Schillinga, koji je poznat po inovativnosti, ali i po tome što se u predstavama bavi društveno relevantnim temama. Što je u fokusu njegovog istraživanja u ovoj predstavi?

Schilling u ovoj predstavi zapravo skenira društvene norme i statuse. Slavna politička TV novinarka, poznata po svojoj etičkoj beskompromisnosti, naglo prekida karijeru na vrhuncu i posvećuje se dobrotvornom radu u popravnom domu za djevojke, ne sluteći da je otvorila Pandorinu kutiju vlastitih trauma, a time uzburkala i traumatski talog cijele svoje obitelji… Pitanja pripadnosti, ali i odnosa ljudi na pozicijama moći prema manjinama jedna je od tema kojima se bavimo. Još smo u procesu rada koji je nevjerojatno strukturiran, a opet dovoljno opušten kako bi svatko od nas pronašao svoj doživljaj svijeta i kontekst koji zajedno sa redateljem gradimo. U predstavi sudjeluju i polaznice Učilišta ZeKaeM u dobi od 14 do 17, što mislim da još jednom pokazuje važnost koju Učilište ima u temeljima samog kazališta. Kao i u svim ostalim predstavama,Schilling to radi na suptilan, estetiziran način, ali zato neke najobičnije životne rečenice u tom novom kontekstu znače sasvim druge stvari. Inače, sa Schillingom je jako ugodno raditi, ostavlja nam jako puno prostora za interpretaciju, doživljaj i ponovno otkrivanje značenja. Mislim da će predstava, s obzirom na Schillingov status u Mađarskoj i njegovu političku angažiranost unutar Orbanovog režima, biti vrijedna pažnje društva koje se voli nazivati demokratskim.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Kakva je vaša uloga?

Ja sam kolega glavne junakinje koji preuzima njezino uredničko mjesto te nastavlja djelovati na njezinim načelima. S obzirom da je i on pripadnik jedne manjine, ona mu u jednom trenutku daje zaštitu i podršku.

Express: Schilling je u Mađarskoj stavljen na listu nepoželjnih zbog prozivki Orbana tako da je postao, kako je izjavio prilikom prve suradnje sa ZKM-om, prijetnja nacionalnoj sigurnosti. Čak je svojedobno imao zabranu rada u Mađarskoj. Kako objašnjavate to gušenje slobode na području kazališta i općenito kulture?

Zanimljivo je da konzervativne politike kulturi daju minimalno novca, a s druge strane itekako su svjesne da kultura može utjecati na formiranje općeg mišljenja u nekom društvu. Čudan je taj odnos konzervativnih društava prema kulturnjacima: s jedne strane se doživljavaju kao sisači državnog proračuna, a s druge strane se stopira njihovo slobodno i kreativno izražavanje te istraživanje pojedinih društvenih tema. Vjerojatno je riječ o strahu od drugačijeg i pluralizma bilo koje vrste.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: U Slovenskom mladinskom gledališču u Ljubljani igrate glavnu ulogu Priror Waltera u nagrađivanoj, kultnoj Kushnerovoj drami "Anđeli u Americi". Koliko je taj tekst o posljedicama AIDS-a iz osamdesetih, koji nikad nije izveden u Zagrebu, aktualan i danas s obzirom na promjene koje su se dogodile u odnosu prema AIDS-u?

Ta mi je predstava beskrajno važna na sto i jednom nivou, od trajanja, korištenja glumačkih alata pa do teme i uživam igrati u njoj. Sad smo imali tri izvedbe na kojima su bile generacijski potpuno različite publike. Kushnerovi Anđeli zaista spadaju u kanon američke suvremene drame, dijalozi su sjajni, a dramske situacije realistične i u tome bolne ali i zabavne koliko i magične. Mlađe generacije, čini mi se predstavu gledaju sa svojevrsnim odmakom koji im daje prostora da se zabave i nasmiju. Istodobno, generacija koja je u osamdesetima bila u svojim najboljim godinama, gledaju je sa strahopoštovanjem. Jednoj kolegici je nakon predstave pristupila potpuno frapirana gledateljica i rekla joj da je jako dirnuta jer je prepoznala na sceni neke sebi bliske ljude u situacijama, koje je i sama živjela. U tome je i najveća kvaliteta tog teksta i predstave. AIDS se zapravo koristi kao politička borba prema manjinama što je na kraju i bila, pogotovo u New Yorku, gdje se bolešću na neki način kontrolirala populacija i gdje se pustilo da stotine tisuća ljudi doslovno umre u stigmi, strahu i daleko od očiju javnosti. U razgovorima sa pripadnicima svoje generacije često se pitamo zar je moguće da smo mi prvi koji otvoreno govorimo o svojim identitetima, ljubavima, željama i potrebama? Ali zapravo i jesmo jer su ljudi koji su to mogli biti prije nas naprosto izbrisani. Zaprepastila me je fotografija LGBTQ zbora iz San Francisca, objavljena na Instagramu, ispod koje pisalo da je od njegovih 117 članova danas živo samo devet, dok su svi ostali umrli od posljedica AIDS-a. Čini mi se da se AIDS-om nije "iskontrolirala'' samo LGBTQ populacija nego i žene te svi oni koji nisu heteronormativni muškarci. Osamdesete su nakon procvata hippie pokreta u sedamdesetima bile razdoblje u kojem se činilo da Svijet zaista ide prema istinskoj jednakosti i slobodi a onda je ta bolest sve preokrenula, unazadila i ''Nas i njih''. I zato je predstava aktualna. Redateljicu Ninu Rajić Kranjc zanimao je, između ostaloga, pristup javnom zdravstvu, koje je u Americi već u osamdesetima bilo debelo privatizirano i nedostupno većini ljudi, a što se 30 godina kasnije prelijeva u Europu i možda još više u posttranzicijska društva. Ona je po mom mišljenju najveća kazališna redateljica generacije koja dolazi, nevjerojatno svjesna svijeta u kojem živi, i nadam se da će i hrvatska publika imati prilike upoznati njezin rad.

Express: Kako ste bili prihvaćeni u tom kazališnom projektu s obzirom da ste 'stranac' i da igrate na hrvatskom jeziku?

Zaista je velika čast što sam pozvan od strane voditelja SMG-a Gorana Ignjaca i Tibora Miheliča Syda da igram na svom jeziku takvu ulogu u tako materijalom bogatom komadu. Mislim da je to veća stvar od same teme.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Na sceni ste se pojavili prije desetak godina s diplomskom predstavom 'Tartuffe' Kreše Dolenčića i nakon toga ste odmah pozvani u ZKM. Zatim su uslijedili 'Čarobni brijeg' Janusza Kice, pa 'Črna mati zemla' Dore Ruždjak Podolski i 'Ono što nedostaje' Selme Spahić sve do zadnje sa Schillingom. Možete li povući luk i reći nam jeste li zadovoljni postignutim?

Nije bilo lako, ali usprkos svemu jako sam zahvalan i ponosan. Kroz stvari koje su mi dolazile puno sam toga propitivao. To ponekad nije bilo ni ugodno ni bezbolno, a često je vodilo i u osjećaj usamljenosti. Ali vjerujem da jedino takvo bavljenje bilo kojom vrstom umjetnosti ima smisla. Što sam više radio, više sam sumnjao, no ne bih ništa mijenjao, kroz svaku sam se od tih predstava suočavao sa sobom i, nadam se,rastao. Okružen sam kolegama s kojima mi je ugodno stvarati i to je možda najbitnije. Zadovoljan sam tu gdje jesam, iskreno, volio bih snimati više i istražiti i taj mediji. Nadam se da će se i za to stvoriti uvjeti.

Express: U nekoliko predstava, npr. u 'Ono što nedostaje' i 'Anđeli u Americi', utjelovili ste gay likove, dakle, pripadnike manjina, pa me zanima jesmo li se kao društvo odmakli od stereotipa i koliko prihvaćamo manjine, od etničkih, vjerskih i rasnih do LGBT zajednica?

Bude mi uvijek čudno kada za neko lice kao posebnost izdvojimo činjenicu da je gay, to samo znači da smo kao društvo još uvijek u polju nelagode i hrabrosti kad su te priče u mainstreamu. Ali čini mi se da smo napredovali, ali s druge strane ljudi su skloni stvaranju mišljenja na temelju degutantnih komentara na Internetu koji se onda prezentiraju kao generalno mišljenje. Internet je donio super stvari, ali i mega grozne stvari. Mislim da moramo poraditi na kritičkom mišljenju sustavno. Pisalo se nedavno o istraživanju koje kaže tome da su djevojke mlađe od 30 postale puno liberalnije i otvorenije u traženju svojih prava dok su njihovi vršnjaci otišli u totalno u drugom smjeru i postali iznimno konzervativni. Dolaze generacije koje obavezno moraju hodati s kritičkim mišljenjem pod ruku.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: S obzirom da često boravite u Sloveniji možete li nam reći je li slovensko društvo puno liberalnije i slobodoumnije od hrvatskog po pitanju manjina?

Slovensko društvo doista je liberalnije prema manjinama i njihovim pravima. Trenutačno je odnos prema migrantima i općenito stranim državljanima najaktualnije pitanje Europske unije i s time se bave gotovo sva europska društva. Porazno je da ljude gledamo isključivo kao radnu snagu, a ne kao ljude koji imaju svoje živote, svoje sudbine i svoja prava. Slovenske ekonomske prilike su nešto bolje. Primanja mojih kolega glumaca veća su nego u Hrvatskoj. No i oni imaju problem iseljavanja, trenutačno 250 tisuća Slovenaca nema obiteljskog liječnika jer im nedostaju zdravstveni djelatnici. Ali zato su puno jači u ekologiji. Slovenija je prva zemlja na svijetu koja je stavila izvore pitke vode u Ustav kao javno dobro, što znači da voda ne može biti komercijalizirana i da svaki stanovnik Slovenije ima pravo na pitku vodu. Jako volim Sloveniju, sviđa mi se njihova posloženost, koja može nama ''opuštenima'' ponekad biti iritantna, ali ja sam se uvijek osjećao dobrodošao.

Express: Kao član dvogodišnjeg projekta Europski ansambl Olivera Frljića igrali ste jednu od glavnih uloga u njegovoj predstavi 'Imaginarna Europa', koja postavlja i neugodna pitanja o Europi. S obzirom da imate iskustvo rada na europskim pozornicama, koje su prednosti, a koji nedostaci?

Najveća razlika je u budžetu, dakle, u izdvajanjima za kulturu, te u percepciji važnosti kulture, tj. integriranosti i cijenjenosti kulture u nekom društvu. Ljudi se kod nas pozivaju na to da su nam kazališta prazna, ali je činjenica da je Hrvatska zadnjih desetak godina otkako smo ušli u EU izgubila velik broj visokoobrazovanih stanovnika. Među njima su i moj brat koji živi u Bruxellesu i sestra liječnica koja živi u Berlinu. Ne treba generalizirati i reći da samo visokoobrazovani idu u kazalište, ali je činjenica da su ti koji su se odselili većim dijelom bili naša publika.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Kad se vraćate u Zagreb s umjetničkih rezidencija, gostovanja i festivala što prvo primjećujete? Što vas najviše ljuti? Koje su najveće razlike između Europe i Hrvatske?

Sa svakim odlaskom povratak kući je smisleniji. Ovo zvuči optimistično i možda totalno nerealno, ali Hrvatska ima sve predispozicije da ostvari prosperitet u širem europskom krugu. Sad pratimo kampanje za parlamentarne izbore i kreće kazalište obećanja i glasačke naivnosti koje me ljuti. Ja se kao umjetnik bavim i govorim o temama koje smatram društveno važnima kad god to mogu.

Express: Vi ste i socijalni aktivist, osnovali ste zajedno s redateljicom Juditom Gamulin i prof. filozofije Marinom Vitković udrugu 'BoliMe', s kojom ste pokrenuli brojne programe mentalne higijene, namijenjene mladima koji imaju sve više problema tijekom odrastanja. Što vas je najviše motiviralo da se aktivirate na promociji mentalnog zdravlja?

Tu temu nisam birao, ona me je našla spletom životnih okolnosti.Bilo nam je jasno da se društvo rapidno mijenja pod utjecajem tehnologije i načina života kojeg diktira liberalni kapitalizam i da će se samo gomilati problemi s kojima se mladi suočavaju. Također smo primijetili da bitne odluke o mladima donose ljudi koji su živjeli u potpuno drugim životnim okolnostima. Zato smo osnovali udrugu "BoliMe" kako bismo mladim ljudima, ali i svima onima koji promišljaju svoje življenje dali prostora i podrške za komunikaciju. Naš prvi video "Kad te boli, moraš reći", snimljen 2014. godine, buknuo je širom Hrvatske, pokazavši da postoji ogromna potreba za tom temom. Također smo provodili program emocionalnog opismenjavanja "Osjećam" u mnogo zagrebačkih srednjih škola od 2017. do 2019. godine, razne video kampanje i brojne druge suradnje i programe. Tijekom deset godina stvari su se jako promijenile. Došla je generacija koja jasnije i izravnije komunicira svoje probleme. Teme povezane uz mentalno zdravlje postale su prihvatljivije, postoji mnoštvo mjesta gdje se može potražiti podrška, ali i dalje nedostatno.Svakako da bi nadležne institucije morale učiniti više po pitanju dostupnosti podrške i pomoći. To je put koji vrijedi podržavati i gurati jer vodi zdravlju zajednice, a zajednice koje se bave mentalnim zdravljem profitiraju.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Kad usporedite današnju situaciju s onom prije desetak godina možemo li reći da je mentalno zdravlje ugroženije nego što je bilo nekad?

Problemi mentalnog zdravlja danas su vidljiviji, moguće zato što se podiže svjesnost, bolja je dijagnostika, više se istražuje, više se imenuje, tražimo pomoć, a, s druge strane, živimo u intenzivnim i nemilosrdnim vremenima, ranjivi smo, neotporni, beznadni.

Express: Koliko smo mi kao društvo osvijestili da nije zazorno javno govoriti o psihičkim poremećajima i mentalnim problemima, jesmo li skinuli stigmu s mentalnih bolesti?

Aleksandar Stanković napisao je knjigu o svojoj borbi s depresijom, Urša Raukar javno je progovorila o mentalnoj bolesti u svojoj obitelji, a Juraj Lerotić snimio je film 'Sigurno mjesto' o obiteljskoj tragediji, po meni najbolji hrvatski film, svi bi ga trebali pogledati. Društvo iz njihovih primjera može učiti, crpiti snagu. Nama kao društvu generalno nedostaje empatija. Ona se može i mora vježbati.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Express: Koja bi bila vaše poruka tim mladim ljudima, koji se osjećaju izgubljeno?

Ljudi često poistovjećuju svoja stanja sa sobom, postaju to stanje, istisnu sebe. Međutim, sva su stanja prolazna. Niti je trajna sreća niti je trajna tuga. Važno je pokušati pronaći osobu u svojoj blizini, to može biti profesorica u školi, susjed ili profesionalac, ali važno je da imaju osjećaj da ih je taj netko čuo, da se osjećaju sigurno. Kad s nekim drugim podijelite svoje stanje, u tome je početak rješenja.

 

 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.