Svakog od tih jutara, dočekivanih u Bugattiju, u Čengi, u Gongu, u Zvonu, u Piramidi, uskoro i na Akademiji, muzičkoj i scenskoj, stizala je zora Sudnjeg dana. Dugo će se, sve do nedjelje, 5. travnja 1992, apokalipsa razvodnjavati u našim nemuštim mamurnim dušama, i onda će svemu biti kraj. Koliko god pokušavao, ne umijem o tom kraju reći ono što bih stvarno htio.
Tako započinje i priča između dvojice koji stoje za šankom, i društva s Ballantineom. Premda su barem pet-šest metara udaljeni, neće prilaziti jedni drugima, nego će razgovarati upravo ovako, na daljinu, tako da svi čuju. Razgovor je običan, sarajevski, muškarci se pred publikom, istina malobrojnom kasnovečernjom, nadmeću i nadgornjavaju, premda zapravo i nemaju s čime. Jedan nervozno lupka kutijom tvrdog marlbora po stolu - na samom smo kraju pušačke ere, i ona će se, očito, završiti na marlboru - očito je odnekud stigao, u njegovom držanju osjeti se duh free-shop prodavnice, pa mi se učini da ni taj viski na stolu nije kafanski, nego je i on, zajedno sa tvrdim marlborom, stigao iz free-shopa. Zbog nečega to u meni budi strahopoštovanje. Općenito, u ljudima to još uvijek budi strahopoštovanje. I onda, kao sad ovaj, imaju problem s tim što ne mogu dovoljno naglasiti to da stižu iz bescarinske zone i iz slobodnog svijeta. I dok tako lupka kutijom cigareta po stolu i naginje se prema sugovorniku sa šanka, čije posljednje riječi nije najbolje čuo, iz džepa sakoa pada mu na pod kutija s audiokazetom.
Kutija se raspada, a kazeta klizne prema sredini pozornice, kao da smo u kazalištu, a ne u Bugattiju, i kao da svi ovo sad trebamo vidjeti.
I doista, čak i ono dvoje za ljubavničkim stolom, zastadoše usred zagrljaja, i pogledaše što je to palo taman u trenutku da se začuje između dvije solaže Milesa Davisa, koji je već dugo izdisao iz kafićkih zvučnika. Bila je to muzika za tihi fajront, kojom je konobar mimo gazdine volje pokušavao razgoniti goste, da se što prije kreće kući, ali je pogriješio u procjeni, ili je, kako to zna biti, publika s protjecanjem noći već postala ravnodušna prema zvukovima, i bilo joj je svejedno čuje li se Miles Davis iz svoje kasnije free-jazz faze, ili to niz polja i livade budućih ratišta oru kompresori i tenkovi Einstürzende Neubauten.
Logo kultnog njemačkog benda Einstürzende Neubauten
Šta je to?, upita netko. Spusti se jedan od one dvojice sa šanka, i da će podići kazetu, ali - Nemoj! - diže se onaj od stola, što je sve skupa samo povećalo interes. Sad stvarno svi skupa, i jedni mimo drugih, ne možemo otići kući a da ne saznamo šta je na kazeti. Pusti, govori vlasnik kazete dok pokušava nanovo sklopiti kutijicu što se u padu raspala, pusti, kaže, to je nešto moje! Od svih odgovora, koji su se tog 10. siječnja 1984. mogli čuti, ovaj je bio najpogrešniji.
Čuj, nešto moje! Pa čim izgovoriš da je to nešto tvoje, svi će, pa i oni najdiskretniji i najpristojniji, uključujući one koji te uopće ne poznaju, htjeti da znaju što je to, pa da samim tim što saznaju postane i njihovo. Još uvijek je doba okrutne nevinosti i samoubilačkog odrastanja, i ne postoji, barem u Sarajevu, i među onima koji će dovoljno odrasti taman da poginu u sljedećem ratu, nikakva zaštita privatnosti. Ustvari, krivo govorim: postoji, ali je zasnovana na lukavstvu. Ako nešto svoje, neku svoju tajnu, zaključaš iza devet brava, oni koji s kojima u ovom gradu živiš potrudit će se da svaku od njih otključaju. Ono što si htio da nitko ne sazna, na takav će način saznati svi. Ako nešto doista želiš sakriti, ako stvarno nešto čuvaš i tajiš, to ćeš držati otključano i otkriveno, pred očima cijelog svijeta.
Takvo je kažem pravilo, ali izleti čovjeku nakon što mu je kazeta ispala iz džepa. I onda se po okrutnom pravilu grada kazeta odnosi do srebrenog Hitachi double-decka, gasi se Miles Davis, da cijela birtija, da Bugatti, ustvari da cijeli svijet čuje šta bi to moglo biti "nešto moje", što je našem drugu ispalo iz džepa. U toj sarajevskoj pedagogiji nešto je što čovjeka trajno obilježi. I ja to već sad, u mračnom uglu kafića, tobože skriven od svih pogleda, precizno osjećam. Preplavljuje me ona čuvena nelagoda, koju ću kasnije pronijeti kroz život, po kojoj će me ljudi prepoznavati, zbog koje me često neće voljeti, ili će me izbjegavati, misleći da sam podlac, da vjerujem kako sam pametniji od svih drugih, nelagoda radi koje ne pjevam ukoliko me netko može čuti, ne plešem i ne radim uglavnom ništa u čemu bi se, po nekom svom osjećaju, mogao obrukati. Čvrsto se držim za čašu, pokušavam se smiriti tako što sudaram led o staklene stijenke i jagodicama lovim njegove fine vibracije. Bježim u led, koji je srećom još živ, jer je hladno, januar je, u Sarajevu nikad se nije grijalo onako kako će se grijati u gradovima u kojima ću se kasnije naći ispljunut ratom. No, još je daleko do toga, događat će se nakon što protekne još deset godina. Ali u svih tih deset godina, pa u sljedećih trideset i koju, živom ću sačuvati tu nelagodu od te ulične sarajevske pedagogije, od tog grubog i sveprisutnog jaranstva pod kojim pucaju kosti, živci bivaju trajno hiperelektrizirani, a krv se neprestano razrjeđuje i pretvara u mutnu vodu sjećanja.
I dok traje taj nepodnošljivi ritual razotkrivanja, koji imam potrebu da do tančina opisujem, dok se kazeta prenosi do srebrenog Hitachija, i pritom se izgovara sto i jedna duhovita dosjetka, kojom će se obrazložiti i ozakoniti ovaj svirepi čin, zbiva se nešto što će mi na nekoj općenitoj razini, u nekome jednostavnom svijetu i životu, kao princip biti savršeno jasno, i što će ujedno zauvijek ostati crta mog razlikovanja u odnosu na svijet među koji ću se naseliti, granica između nas i naših tobožnjih identiteta, kao da se dokida jedna ljudska egzistencija i lomi se, poput teške kristalne pepeljare, jedan muški ego. Ustvari, ne samo jedan, nego više njih, jer nije tu na iskušenjima samo taj naš drug, inače meni nepoznat čovjek, mnogo stariji od mene, možda mu je i preko trideset, nego baš svatko tko ovom prisustvuje. Pa čak i onaj koji će kazetu ubaciti u deck, i zatim pritisnuti tešku mehaničku dirku, koja pruža otpor, upravo kao da se njome pokreće giljotina, čak i njega se ovdje iskušava, razliva se u eksploziji i njegova duša, kao najlonska kesa napunjena vodom, bačena s vrha robne kuće, jer on zna da je samo slučajnošću onome drugom kazeta ispala iz džepa, i da sad njega tako sramotimo, a da će se sljedeći put, možda, dogoditi da on, koji je u svemu glavni, bude osramoćeni. Kao što se uostalom i događalo, i kao što se svima događa, jer takvo je pravilo ovih ulica i ovoga grada, takvo je pravilo priče koja se vječno dopričava, i tako naprosto mora biti. Ove 1983. svatko od nas vjeruje da je posvuda tako, da to nije samo Sarajevo, nego da je tako po nekom zadanom antropološkom zakonu i po svim pravilima ljudskosti.
Okrutnost u kojoj smo odrasli i koju jedni drugima priređujemo za nas je poput hodanja na dvije noge. Drukčije ne znamo. (I dok tako uplašen sjedim, držim se za svoj stock, spuštam pogled i kroz glavu mi jedno za drugim prolazi što bi sve moglo biti na kazeti koju ćemo za nekoliko puta preslušavati, zavirujući tako u nečiju intimu, postoji drugi "ja", koji je još uvijek izvan mene a s kojim ću se u vremenu sjedinjavati. Taj drugi koji jesam, i koji već živi u mojoj budućnosti, iseljen iz vlastite kože i premješten u neki drugi život, taj drugi, dakle, koji jesam i koji će živjeti u drugim gradovima, među drukčijim ljudima, imat će problema s tim što će nehotice bivati okrutan, jer će ponekad i od dragosti, u šali i nikad zlobno, postupati u skladu s tim starim antropološkim zakonom usađenim u sebe, onako kako je naučio u svome prethodnom životu i na sarajevskim ulicama. Tada će se oči nekih dragih i bliskih žena puniti suzama, jer će u meni prepoznavati nasilnika, s mukom stečeni prijatelji pogledat će me sa strahom, shvaćajući da me zapravo ne poznaju, prekidat će se na ovome neke teško uspostavljene veze, a mene će, tog drugog mene, gutati samoća. Ali ništa ja o tome još uvijek ne znam, daleko mi je to vrijeme poslije smaka svijeta, samo pokušavam cijelog sebe svesti na jagodice prstiju, o koje iza utješne sigurnosti stakla udaraju divovske sante leda...)
