“Ja ne pišem da bih prodavao knjige, ja pišem da bih spriječio da se muda moje psihe uguše u kanalizacijskim otpustima takozvane Egzistencije” stih je Charlesa Bukowskog, “starog pokvarenjaka” koji gotovo 30 godina nakon smrti još isporučuje nove stihove jer ih je napisao toliko da se neprestano mogu objavljivati nova, nikad viđena djela. Njegovu posthumno objavljenu knjigu stihova, “Storm for the Living and the Dead: Uncollected and Unpublished Poems” (HarperCollins Publishers, 2017), ovih dana čitamo i na hrvatskom jeziku, u knjizi naslovljenoj “Oluja za žive i mrtve” (VBZ, 2021) i u prijevodu Damira Šodana. Rasute i nikad objavljene pjesme prikupio je i sastavio Abel Debritto, urednik koji se godinama bavio upravo djelima Charlesa Bukowskog. Charles Bukowski, “laureat s dna kace”, bard poniženih i obespravljenih, pisac je koji je stekao kultni status ispisavši tisuće stihova i stranica proze o vlastitom životu i životu najnižih slojeva radničke klase, nevidljivih ljudi s egzistencijalnog ruba. Ulični rječnik i izravnost u kojoj nije štedio nikoga, a ponajmanje sebe, kao i pijančevanje, erotomanstvo i “politička nekorektnost” u svakom smislu, postali su prepoznatljiva mjesta njegove literature. Iako ga život nije podržao dobrim okolnostima (nasilni otac zlostavljač, siromaštvo…), Bukowski nikad nije posustao u pisanju. Vodila ga je neumorna radna energija – živio je hrabro i strastveno, kladio se na konje, lokao, mijenjao žene i ljubavnice, no nikad nije otkazao odanost svojem pisaćem stroju.
Kod Bukowskog nema ničeg uvijenog niti nedokučivog - iz svoje je poezije protjerao metaforu, kako su kritičari davno rekli. Pjesme su to koje jednostavnim jezikom “pričaju” svakodnevni život u svoj njegovoj sirovosti i surovosti. Kao nitko drugi znao je “Hank” opisati ljude s dna, sirotinju, alkose, kurve, varalice, slabiće, polusvijet napukle nutrine. Boris Maruna za Bukowskog je kazao da je “otac američkoga prljavog realizma”.
Charles Bukowski (1920-1994) kao trogodišnjak je stigao u Los Angeles s roditeljima, njemačkim imigrantima. Za sebe je znao reći da je dijete “kurve i vojnika”. U školi su mu se kao djetetu rugali zbog tvrdog njemačkog naglaska, bubuljičava lica i ružnoće. Bolno odbacivanje i isključivanje nije lako prihvaćao. Već u pubertetu otkrio je alkohol kao “ljekovito” sredstvo koje će mu pomoći da prevlada emocionalnu nelagodu. Iza njega ostalo je gotovo 60 objavljenih knjiga, ostali su poezija, romani, kratke priče, novele, scenariji, korespodencija, dok je mnoštvo materijala nakon smrti ostalo neobjavljeno. Njegov ga izdavač, John Martin, vlasnik izdavačke kuće Black Sparow Press i jedan od njegovih dobročinitelja koji ga je izvukao iz službovanja u poštanskom uredu i dao mu mjesečnu apanažu kao stalan prihod (uz uvjet da samo piše), zbog njegove goleme produkcije nije mogao pratiti niti objaviti sve rukopise. “Sve o čemu je Bukowski mario bilo je pisanje i samo to je radio. Bio je neustrašiv, a kad si neustrašiv, kockaš se. Bio je usamljeni vuk kojem je sve što je trebalo bio pisaći stroj”, rekao je o Charlesu Bukowskom Abel Debritto, priređivač američkog izdanja knjige “Oluja za žive i mrtve”. U hrvatskom prijevodu do sada smo imali dva izbora poezije Bukowskog, knjigu “Tragedija lišća” (Matica hrvatska, 1999), izdanje koje je priredio i pjesme preveo Boris Maruna, te knjigu “Užici prokletih” (Profil, 2011), u prijevodu Damira Šodana. Deset godina nakon “Užitaka prokletih” čitamo nove pjesme legendarnog Charlesa Bukowskog. Knjiga “Oluja za žive i mrtve” donosi stotinjak dužinom i formom raznolikih pjesama koje čini mnoštvo glasova, raspoloženja i osjećaja, šokantnih epizoda iz života opisanih često uz grubi, brutalni humor. Mnoge od pjesama kao da su zaista zatečene u sirovim, radnim verzijama. Nekoliko dužih pjesama zasigurno su antologijske poeme, među kojima svakako valja istaknuti pjesmu “Lezbijka (posvećeno svima njima)” – pjesmu o ženi koja zbog neimaštine i osamljenosti izdaje svoj rodni identitet.
Vječita tema kojom se Bukowski bavio, seksualno-ljubavne avanture koje vode do rastrojstva, kulminira u pjesmi “dani slave”: “ja te se sjećam pijane u krevetu/u onoj jeftinoj hotelskoj sobi/gdje si mogla živjeti s nekim samo poput mene; /ali kakav li je to razjebani pakao/morao biti, živjeti s tim mladim cugerom/deset godina mlađim od tebe,/ što hoda gore-dolje u gaćama/i kurči se pred gluhim bogovima/razbijajući čaše o zidove”. Svoj je pristup poeziji otkrio pjesmom “sol zemlje”, u kojoj jasno izražava prijezir prema “akademiziranoj” poeziji: “naša se kultura skriva pod čipkastim snovima/engleskih predavanja/pod čipkastim haljinama engleskih predavanja//a nama trebaju američka predavanja/i američki pjesnici/iz rudnika/s dokova/iz tvornica/iz zatvora/iz bolnica/iz barova/iz čeličana/s brodova (…)” Ništa bolje kod Bukowskog nisu prošli ni oni koji se nadaju državnim potporama za poeziju, u istoj pjesmi: “sva ta/sol zemlje/što predaje engleski po sveučilištima/i piše/beznogu/bespupčanu/poeziju//što zna kako se prijavljivati/za potpore/i dobivati ih/potpore, potpore i još više potpora (…)”
Dojmljiva po svojoj strukturiranosti i disciplini stiha je “pjesma samom sebi”, u kojoj Charles Bukowski ispisuje preciznu poetsku autobiografiju: “Charles Bukowski je Kralj Pjesnika Zajebana Jezika / Charles Bukowski je radio u Pošti / Charles Bukowski piše zajebano i ponaša se ustrašeno / Charles Bukowski ponaša se ustrašeno i piše zajebano / izmišlja stvari / naročito kad je riječ o seksu (…)” Ako postoji još nešto što o Bukowskome nismo znali, sve je ispisano u knjizi “Oluja za žive i mrtve”. Zato ove narativne i realistične pjesme još jednom prikazuju velikog barda kakav je doista bio – kao genija jednog vremena čiju poetiku možemo i ne moramo voljeti, no kojem valja priznati da je iskrenošću, snagom i jasnoćom svoje poezije preokrenuo svijet. Svi znaju za Charlesa Bukowskog i njegove stihove o čovjeku. Čovjeku slabom, jadnom, g(l)adnom, poročnom i nesavršenom.
ŠTO SE MOŽE
dobre su stvari oko tebe,
potraži ih.
sjećam se kad smo se u zarobljeničkom njemačkom logoru
dokopali onog peška
takvi dobro dođu kad nema žena
pa smo ga prvo prebili na mrtvo ime,
a onda smo ga šutali naokolo
i natjerali da jednom od nas puši kurac
dok mu ga je drugi nabijao zguza
uto se tu stvorio i jedan od njemačkih stražara
i također se omrsio – kakva noć!
I taj peško mjesec dana nije mogao
normalno hodati, da bi jedne noći pao
ustrijeljen pokušavajući se probiti kroz žicu
i sjećajući se kako je Harry cvilio
dok su ga odvlačili mrtvog
s one 2 rupe u glavi:
“eto, ode najbolji komad
što sam ga ikad imao!”
DOBRI STARI TATA
jedna od najsretnijih stvari
koja mi se dogodila
bila je što sam imao okrutnog
i sadističkog oca.
nakon njega
najgore što mi je Sudbina
mogla natovariti
jedva da se činilo
strašnim –
stvari koje bi druge ljude
bacile
u srdžbu, očaj i gnušanje,
ludilo i dovele na rub
samoubojstva
i tako dalje
imale su tek neznatan utjecaj
na mene
upravo zbog moga
odgoja:
u usporedbi s mojim ocem
skoro sve drugo bilo je
dobro.
morao bih zapravo
biti zahvalan
tom starom pizdunu
sad već tako dugo
mrtvom
jer me pripremio
za sav taj oganj i pakao
tako što me
rano i na vrijeme
svih onih neizbježnih godina
tamo privodio.
PRST
gurao si joj prst u pičku,
rekla je.
nisam, odgovorio sam, samo
sam je gladio.
bogme, izgleda kao da si imao
prst u njenoj pički,
rekla je.
ne, ponovio sam, samo sam je gladio.
da bi tu iznenada poderala
fotografiju.
o za ime božje,
Annie, zašto si to učinila?
graknuli su svi
u prostoriji.
Annie je utrčala u moju kupaonicu
i zalupila vratima.
netko je srolao džoint
i pustili smo ga
u promet.
