Književnost i kultura
254 prikaza

Emmanuel Carrere ili od fascinacije Arkanovim frendom do apostola Pavla

Sandra Šimunović/Pixsell
Sandra Šimunović/PIXSELL
U oba svijeta, Pavlovu bliskoistočnom i mediteranskom, i Lenjinovu sovjetskom i postsovjetskom, ruskom, kojim se kreće prateći Limonova i njegov životopis, Carrère se ponaša jednako kolonijalno. S tim da još i bolje razumije Pavla te njegove avanture i revolucionarne pothvate od prije dvije tisuće godina, nego Limonova u jeljcinovskoj i putinovskoj Rusiji, a o Limonovu u razrušenom Vukovaru ili nad teroriziranim Sarajevom da i ne govorimo

Postoji li veza između apostola Pavla, Šaula iz Tarza, krojača šatora, koji se za putovanja po Cipru prezvao u Pavla, židovskog propovjednika, misionara, tvorca kršćanstva, i Eduarda Limonova, pisca, sovjetskog disidenta, huligana, kasnijeg osnivača naciboljševičke partije, dragovoljca u nekakvoj pobunjeničkoj srpskoj postrojbi u Hrvatskoj, dobrog Arkanova prijatelja, Karadžićeva i Mladićeva štovatelja, koji u dokumentarnom filmu Paweła Pawlikowskog iz teške strojnice ispaljuje rafal po Sarajevu? Naravno da postoji, zar bismo pitali da ne postoji, veza je u francuskom piscu Emmanuelu Carrèreu i u njegovim fascinacijama, iz kojih su onda nastale dvije slavljene i prevođene knjige. Obje sam ih iz nekih svojih razloga, koji ovom prilikom također nisu nevažni, po nekoliko puta čitao. Prvu, naslovljenu “Limonov”, koja nije prevođena na hrvatski, čitao sam na srpskom, u prijevodu Melite Logo Milutinović i izdanju Čarobne knjige iz 2012. Godinu ranije autor je za knjigu čašćen s Prix Renaudot, velikom francuskom nacionalnom nagradom, koji su od 1926., otkako se dodjeljuje, dobivale najznačajnije knjige objavljivane na ovom jeziku. Ali nije mi to bilo toliko važno: naprosto me zanimalo kako bi mogla izgledati beletrizirana biografija pisca, što bi sve u njoj moglo biti, koji je krajem osamdesetih bio jedno od onih književnih otkrića zagrebačkog Quoruma i mondeni pisac jedne šankerske i kvartovske književne generacije, koja se kitila svojim postmodernizmima, da bi već 1992. pucao po kućama u kojima sam se, u jednoj od njih, da budem krajnje osoban, tog trenutka i sam nalazio. Manje me je, i to ću priznati, zanimao Limonov, a mnogo više njegova mondena publika, pogotovo sam Emmanuel Carrère. 

Emmanuel Carrere - VEEREN/PIXSELL | Author: Emmanuel Carrere - VEEREN/PIXSELL Emmanuel Carrere - VEEREN/PIXSELL

Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude. Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima. S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima, ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.