Postoji li veza između apostola Pavla, Šaula iz Tarza, krojača šatora, koji se za putovanja po Cipru prezvao u Pavla, židovskog propovjednika, misionara, tvorca kršćanstva, i Eduarda Limonova, pisca, sovjetskog disidenta, huligana, kasnijeg osnivača naciboljševičke partije, dragovoljca u nekakvoj pobunjeničkoj srpskoj postrojbi u Hrvatskoj, dobrog Arkanova prijatelja, Karadžićeva i Mladićeva štovatelja, koji u dokumentarnom filmu Paweła Pawlikowskog iz teške strojnice ispaljuje rafal po Sarajevu? Naravno da postoji, zar bismo pitali da ne postoji, veza je u francuskom piscu Emmanuelu Carrèreu i u njegovim fascinacijama, iz kojih su onda nastale dvije slavljene i prevođene knjige. Obje sam ih iz nekih svojih razloga, koji ovom prilikom također nisu nevažni, po nekoliko puta čitao. Prvu, naslovljenu “Limonov”, koja nije prevođena na hrvatski, čitao sam na srpskom, u prijevodu Melite Logo Milutinović i izdanju Čarobne knjige iz 2012. Godinu ranije autor je za knjigu čašćen s Prix Renaudot, velikom francuskom nacionalnom nagradom, koji su od 1926., otkako se dodjeljuje, dobivale najznačajnije knjige objavljivane na ovom jeziku. Ali nije mi to bilo toliko važno: naprosto me zanimalo kako bi mogla izgledati beletrizirana biografija pisca, što bi sve u njoj moglo biti, koji je krajem osamdesetih bio jedno od onih književnih otkrića zagrebačkog Quoruma i mondeni pisac jedne šankerske i kvartovske književne generacije, koja se kitila svojim postmodernizmima, da bi već 1992. pucao po kućama u kojima sam se, u jednoj od njih, da budem krajnje osoban, tog trenutka i sam nalazio. Manje me je, i to ću priznati, zanimao Limonov, a mnogo više njegova mondena publika, pogotovo sam Emmanuel Carrère.
