Kultura
100 prikaza

Emmanuel Carrere ili od fascinacije Arkanovim frendom do apostola Pavla

Sandra Šimunović/Pixsell
Sandra Šimunović/PIXSELL
U oba svijeta, Pavlovu bliskoistočnom i mediteranskom, i Lenjinovu sovjetskom i postsovjetskom, ruskom, kojim se kreće prateći Limonova i njegov životopis, Carrère se ponaša jednako kolonijalno. S tim da još i bolje razumije Pavla te njegove avanture i revolucionarne pothvate od prije dvije tisuće godina, nego Limonova u jeljcinovskoj i putinovskoj Rusiji, a o Limonovu u razrušenom Vukovaru ili nad teroriziranim Sarajevom da i ne govorimo

Postoji li veza između apostola Pavla, Šaula iz Tarza, krojača šatora, koji se za putovanja po Cipru prezvao u Pavla, židovskog propovjednika, misionara, tvorca kršćanstva, i Eduarda Limonova, pisca, sovjetskog disidenta, huligana, kasnijeg osnivača naciboljševičke partije, dragovoljca u nekakvoj pobunjeničkoj srpskoj postrojbi u Hrvatskoj, dobrog Arkanova prijatelja, Karadžićeva i Mladićeva štovatelja, koji u dokumentarnom filmu Paweła Pawlikowskog iz teške strojnice ispaljuje rafal po Sarajevu? Naravno da postoji, zar bismo pitali da ne postoji, veza je u francuskom piscu Emmanuelu Carrèreu i u njegovim fascinacijama, iz kojih su onda nastale dvije slavljene i prevođene knjige. Obje sam ih iz nekih svojih razloga, koji ovom prilikom također nisu nevažni, po nekoliko puta čitao. Prvu, naslovljenu “Limonov”, koja nije prevođena na hrvatski, čitao sam na srpskom, u prijevodu Melite Logo Milutinović i izdanju Čarobne knjige iz 2012. Godinu ranije autor je za knjigu čašćen s Prix Renaudot, velikom francuskom nacionalnom nagradom, koji su od 1926., otkako se dodjeljuje, dobivale najznačajnije knjige objavljivane na ovom jeziku. Ali nije mi to bilo toliko važno: naprosto me zanimalo kako bi mogla izgledati beletrizirana biografija pisca, što bi sve u njoj moglo biti, koji je krajem osamdesetih bio jedno od onih književnih otkrića zagrebačkog Quoruma i mondeni pisac jedne šankerske i kvartovske književne generacije, koja se kitila svojim postmodernizmima, da bi već 1992. pucao po kućama u kojima sam se, u jednoj od njih, da budem krajnje osoban, tog trenutka i sam nalazio. Manje me je, i to ću priznati, zanimao Limonov, a mnogo više njegova mondena publika, pogotovo sam Emmanuel Carrère. 

Emmanuel Carrere - VEEREN/PIXSELL | Author: Emmanuel Carrere - VEEREN/PIXSELL Emmanuel Carrere - VEEREN/PIXSELL

Četiri godine zatim, krajem listopada 2016., na Sajmu knjiga u Beogradu kupujem upravo objavljeni prijevod Carrèreove knjige “Carstvo”, u izdanju Akademske knjige iz Novog Sada i prijevodu Svetlane Stojanović, i odmah je, još u Beogradu, čitam. Tema: rani dani kršćanstva i uloga apostola u rađanju vjere. Bio sam privučen s prvih nekoliko rečenica, onda i cijelim prvim poglavljem u kojem autor razmatra vlastiti ulazak u vjeru, a onda i obezvjerenje, jer su ove okolnosti bacale neočekivano svjetlo i na knjigu o Limonovu, ali me, ipak, više zainteresirao sam sadržaj. Već sam četrdesetak godina čitatelj Biblije, osobito novozavjetnih knjiga, i otpočetka, od ranih dječačko-mladićkih dana, zainteresiran sam za lica i događaje iz te grandiozne maštaonice i fantazmagorije. Osim što je zbir svih književnih žanrova i nepregledni katalog stilskih figura, tajnih i razotkrivenih metafora, te najnevjerojatnijih, vrlo mondenih fabularnih igri i zapleta, osim što je nikad do kraja istraženi rudnik mitova i legendi, od kojih su zatim načinjene naše nacionalne i obiteljske povijesti, Biblija je imenik likova iz života i književnosti. Imao sam valjda dvanaest godina kad sam u njoj tražio nešto u što bi se moglo vjerovati, i nisam našao ništa, pa ni način na koji bi se moglo vjerovati drukčije nego u sadržaj svake dobre knjige, od “Doživljaja mačka Toše” do “Uliksa”. Ali našao sam ta lica, napisana, raspisana, dovršena i nedovršena, iz kojih može nastati, i svakog trenutka nastaje, beskrajna književnost. Ta lica čovjeka prate kroz život, razvijaju se, mijenjaju, rastu i smanjuju. Recimo, taj Pavle iz Tarza, Šaul, kojega su kilavi prevoditelji pretvorili u Savla, Pavao koji je bio Savao, apostol koji je u desetljećima nakon Isusove smrti stvorio kršćanstvo. (Isus bi se doista iznenadio što mu je Pavao učinio od učenja, a najviše bi ga začudilo to što ga je od pravovjernog Židova i židovskog propovjednika učinio vjerovjesnikom i utemeljiteljem kršćanstva.) I tako, kao što me privuče svaka knjiga o Pavlu iz Tarza koja mi se nađe pri ruci, i svaka knjiga koja se bavi novozavjetnim likovima i evanđeoskim fabulama, tako me je privuklo i Carrèreovo “Carstvo”. A onda, još četiri godine kasnije, s već golemim zakašnjenjem - kako to često biva u zamrlom, kržljavom i tužnom hrvatskom izdavaštvu - Naklada Vuković&Runjić objavljuje, u prijevodu Vlatke Valentić, Carrèreovu knjigu “Kraljevstvo”. Izvanredno lijep dizajn Borisa Runjića i duhovit naslov, u kojem je sadržan sav apsurd hrvatsko-srpske jezične razlikovnosti. Ono što je za srpsku prevoditeljicu bilo “Carstvo”, za hrvatsku je “Kraljevstvo”. Monarhijske finese, proizašle dijelom iz razlika u učestalosti termina carstva i kraljevstva pri imenovanju Božjeg imperija, a dijelom iz toga što se kome više svidjelo. Ovaj će čitatelj ostati pri kraljevstvu i zanemariti carstvo. Premda nisam nakanio uspoređivati prijevode, knjigu sam ponovno pročitao u novom prijevodu. A odmah zatim ponovno sam pročitao i “Limonova”. Golemo sam, dugočasno i dragocjeno vrijeme uložio u pisca do kojeg, odmah da priznam, pretjerano ne držim i koji me iritira. Emmanuel Carrère dijete je fine, bogate i ugledne buržujske obitelji. Mati mu je sovjetolog, delikatnog i vrlo šik rusko-gruzijskog podrijetla, ugledna znanstvenica i članica Akademije, što je u francuskom slučaju nešto veće nego u hrvatskom. Emmanuel je rođen 1957, rastao je izvan zbiljskoga socijalnog konteksta i postao pisac na pola puta između fikcije i fakcije te je nekim čudom pobrao gotovo sve najvažnije francuske književne nagrade. O svemu tome rado i spremno piše u obje svoje knjige, bilo da svoj slučaj kontrastira sa svetim apostolima Lukom ili Pavlom, bilo da ga kontrastira s Limonovom, siromašnim i besprizornim sinom jednog kagebeovca. U Carrèreovu svijetu temeljna egzistencijalna pitanja, kao i pitanja vjere, funkcioniraju vrlo jednostavno: ili si vjernik pa onda pristaješ baš na sve, i vjeruješ fanatično i praznoglavo, ili si nevjernik pa se vjerovanju rugaš, ili si bogat pa živiš u skladu s vlastitim klasnim i društvenim položajem, ili si siromašan pa isto tako živiš u skladu s vlastitim klasnim i društvenim položajem. Nikakvih međufaza, kolebanja, paradoksa i preokreta za Carrèrea tu ne može biti. Kad govori o sebi kao vjerniku, a dao se u vjeru kad mu je bilo trideset i nešto, pa ga je to neko vrijeme držalo, Carrère govori o intelektualno ograničenoj osobi, pravom malom katoličkom talibanu, koji, osim što vjeruje u sve ono u što je nerazumno vjerovati, to čini na vrlo iritantan način. Jednako tako, kad govori o sebi kao o nekom tko se, eto, nekim čudom razuvjerio i razvjerio, to opet čini na pomalo pretjeran i iritantan način, počesto se rugajući onome u što vjernici vjeruju, i u što je i sam prethodno, kao, vjerovao. Može biti da to tako jest, pa ovaj čitatelj to ne zna, jer sam nije prolazio kroz takvu vrstu iskustva, ali ako to tako jest, veoma je loše za književnost. A Carrère “Kraljevstvo” piše s ambicijom koja je prvenstveno romaneskna. S tim da njegova knjiga nije roman nego je knjiga o mogućem nenapisanom romanu. Njegova fascinacija nije originalna: zažareni i fanatizirani, po svemu hiperaktivni komesar, čovjek koji pritom boluje od neke čudne, neobjašnjene, a odvratne i iritirajuće bolesti, Šaul, Pavao, Pavle iz Tarza. Kažem nije originalna jer je Pavle i moja fascinacija, a onda i fascinacija beskonačnog niza čitatelja, zainteresiranih ili znatiželjnih, ali uglavnom, premda ne baš uvijek, slabovjerujućih, koji su u ranim danima kršćanstva otkrivali veliku avanturu, što se odvijala na Bliskom istoku, u Turskoj, po Sredozemlju i u Rimu. Uza sve ostalo, Pavle je - a draže mi je zvati ga Pavle, jer je Pavao sav u tom o, pa me to o dekoncentrira i podsjeća na neku začuđenu učiteljicu - dakle, Pavle je ona figura koja Bibliju i Novi zavjet izvodi iz fikcije i uvodi u fakciju, onaj lik čije riječi dobivamo u njihovom autentičnom obliku, ponekad krvavom i sirovom, ponekad literarno i životno vrlo uvjerljivom, Pavle je čovjek koji na svaki način mit i načelo pretvara u život i u praksu. U revolucionarnu praksu. Kao i drugi prije njega, Emmanuel Carrère Pavla će usporediti s Lenjinom, ali tu usporedbu, začudo, neće razvijati. Ona će mu uglavnom koristiti da se vrati na svoju mamu i njezina sovjetološka iskustva i saznanja. Zanimljivo je, međutim, da se u oba svijeta, Pavlovom bliskoistočnom i mediteranskom, i Lenjinovom sovjetskom i postsovjetskom, ruskom, kojim se kreće prateći Limonova i njegov životopis, Carrère ponaša jednako kolonijalno. S tim da još i bolje razumije Pavla i njegove avanture i revolucionarne pothvate od prije 2000 godina, nego Limonova u jeljcinovskoj i putinovskoj Rusiji, a u Limonovu u razrušenom Vukovaru, ili nad teroriziranim Sarajevom da i ne govorimo. Srbi i Hrvati za njega su, to u knjizi o Limonovu i priznaje, poput dalekih egzotični plemena, čiji su mu razlozi za ratovanje teško razumljivi i vjerojatno se tiču nekih vrlo starih, atavističkih razloga, a Sarajevo, što je za Emmanuela Carrèrea Sarajevo? O tome naširoko teoretizira, sve da bi opravdao svaki mogući stav i odnos koji je prema tom gradu i njegovu stradanju netko mogao imati između 1992. i 1996. Limonov je činio neke ružne stvari, kaže Carrère, možda je asistirao i ponekom ratnom zločinu, ali Limonov je dobar čovjek. Što to znači, neće biti dalje objašnjeno iritiranom i pomalo razgnjevljenom čitatelju, ni čime se to ustanovljava da je Limonov dobar čovjek, ni jesmo li slobodni tako misliti da je i onaj ubojica koji je u Francuskoj obezglavio učitelja, jer je đacima pokazivao karikature poslanika Muhameda, također dobar čovjek, ni je li sve ovo zlo oko nas djelo dobrih ljudi koji su možda samo malo opterećeni teškim djetinjstvom. S Pavlom se, kao i s apostolom Lukom, pisac tek malo bolje nosi nego s Limonovim. Njih ne sreće žive, pa o njima misli preko posrednika i preko tekstova koje su ostavili za sobom, ili onih koji im se samo pripisuju. 

 | Author:

Za razliku od “Limonova”, te amoralne i suštinski zle knjige, koju je napisalo jedno neodgojeno bogataško derle, “Kraljevstvo” je, premda pisano s istim prepoznatljivim intelektualnim, moralnim i emocionalnim ograničenjima, kao i s istim limitom književnoga i imaginativnog dara, dobra i uzbudljiva knjiga. Te zabavna upravo onoliko koliko jedna knjiga smije biti zabavna (jer knjiga nije cirkus ni twerk, iliti ples guzovima, pa da služi zabavi). Carrère se vješto, upućeno i šarmantno poigrava razlikama u tekstovima evanđelja i načinima na koje različiti ljudi predstavljaju isti događaj. Dobar je čitatelj, a posjeduje onaj rudimentarni pjesnički i pripovjedački dar prepoznavanja detalja, epizoda i epizodista. Recimo, dvije su nam zajedničke. Prva je o sestrama Marti i Mariji, i bratu im Lazaru, onom Lazaru kojeg je Isus uskrisio. Kod sestara je Isus - koji se volio družiti sa ženama, pripovijedati im, koketirati - zastao da se odmori. I dok je Marta radila u kuhinji, spremala gozbicu, Marija je sjedila pokraj njega i slušala mu priče. Naravno da je Isus u tome uživao, i da je drugu sestru bodrio i komentirao tek formalnim ljubaznostima. Njoj je to, bezbeli, dozlogrdilo, pa mu je u jednom trenutku odbrusila: “Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.” Isus joj je, svjedoči Ivan Evanđelist, na to odgovorio: “Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a samo je jedno potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti. ” Vjernici i vjerotumači bi u ovoj epizodi vidjeli potvrdu da je, po Isusovu učenju, važnije čuti riječi vjere, nego spremiti večeru, ili da najprije treba čuti uputstvo, a tek onda preći na posao, dok ovaj čitatelj u tim riječima nalazi onu koketnu i ljupku društvenu igru, u kojoj se svatko od nas toliko puta našao, i to u svakoj od tri moguće uloge, Martinoj, Marijinoj, Isusovoj. Druga epizoda je iz Druge poslanice Timoteju, za koju istraživači nisu baš ni sigurni da ju je doista Pavle i sastavio. U njoj, starac se žali da su ga svi napustili i ostavili, da greznu u zlu, nevjeri i bezbožnosti. I sve to bi ovom čitatelju bilo nevažno i neuvjerljivo, da nije kabanice. “Ti se požuri i brzo dođi k meni”, piše Pavle Timoteju, “Kabanicu koju ostavih u Troadi kod Karpa, kada dođeš, donesi.” Eto, da nije primijetio tu kabanicu - koju spominje i Zdravko Malić u jednome tekstu iz pjesničke knjige “U drugom nekom gradu” - što me prati kroz život, nakon nekih pradavnih čitanja Biblije, tako da sam dugo čeznuo za tim da si nabavim kabanicu, možda makar jedan skupi Burberry mantil, ako već ne znamo što je bila i kako je izgledala Pavlova kabanica, imao bih mnogo lošije mišljenje o Emmanuelu Carrereu, knjigu ne bih još jednom čitao, niti bih napisao ovaj tekst. “Limonova” mu nisam oprostio, ni njegovu površnost u mislima i osjećajima, kao ni narav maminog sina, ali Carrère je, ipak, jedan od onih ljudi koji pamte kabanicu, ostavljenu u Troadi kod Karpa. Vjerovali ili ne vjerovali, pročitajte “Kraljevstvo”. Jedna je to od knjiga koje vrlo stvarnim čine svijet iz kojeg je potekla kršćanska vjera.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.