Prije nekog vremena gledala sam u pariškom Odeonu Čehovljeva "Ujaka Vanju" u režiji bugarskog redatelja Galina Stoeva, koji već desetljećima režira i živi u Francuskoj. Stoeva znam već niz godina i u tom dugom periodu dogovarali smo nekoliko koprodukcija. Posljednja je trebala biti uprizorenje drame "Ujak Vanja", koju smo planirali u koprodukciji Théâtre de la Cité iz Toulousea, čiji je Stoev ravnatelj, zagrebačkoga Hrvatskog narodnoga kazališta i Teatra Ulysses. Završni su se dogovori poklopili s periodom u kojem smo odlazili iz kazališta te nam se stoga činilo nemogućim izvesti najavljenu koprodukciju. No tekst je ostao, a ideja o predstavi premjestila se na prestižnu parišku adresu.
Odeonski "Ujak Vanja" izazvao je veliki interes javnosti, ispraćen je sjajnim kritikama i mnogo se tih dana pričalo o redateljskom pristupu i glumačkim interpretacijama. Mene su, nakon što sam izašla iz trenutačno, po repertoaru i umjetnicima koji u njemu rade, najzanimljivijeg francuskoga kazališta, zaintrigirala dva fenomena. S jedne strane Anton Pavlovič Čehov, a s druge pojam politička korektnost. Pitanja što su mi se tada nametnula bila su prilično jednostavna – što je to u Čehovljevu pismu nakon više od sto godina još toliko suvremeno da uvijek iznova priziva umjetnike i gledatelje da ga više od jednog stoljeća s istim uzbuđenjem na pozornici otkrivaju te koliko smo u stanju ići daleko da bismo (do)pokazali drugima svoju korektnost?
Galin Stoev smjestio je "Ujaka Vanju" u distopijsku budućnost, kostimi su suvremeni, scenografija krajnje jednostavna. Ono što se u okruženju dogodilo upućuje na to da su se centralizirani sustavi urušili te sve više ljudi napušta gradove kako bi počeli neki skladan život na selu, točnije kako bi preživjeli. No ubrzo se otkriva kako je uspostaviti neki novi život, izmješten te izmaknut od onog davno već kontaminiranog, nemoguće. Nagomilana emocionalna, intelektualna i seksualna prtljaga što je sa sobom povlače likovi, točnije njihovi destruktivni osobni demoni, sustiže ih. "Sve što mogu učiniti je držati se sadašnjosti i nadati se da ih strast neće napustiti kako bi se mogli osjećali živima, makar samo na trenutak. Između neskrivene melankolije i komične nervoze, ovo emotivno prepričavanje Čehovljeve drame odjekuje našim današnjim vremenom", zapisano je u programu predstave.
"Galin Stoev u Théâtre de l'Odéon potpisuje grubu, mračnu i okrutnu verziju Čehovljeva remek-djela. Drama se posljednjih godina vrlo često izvodila u Francuskoj − vidjeli smo njezine sjajne verzije, posebno u scenskom čitanju Erica Lacascadea ili Julie Deliquet, ali ova Stoeva po mnogo čemu je specifična. Predstava se koncentrira oko Serebrjakova, čovjeka koji bi želio spojiti prednost iskustva starosti s iskustvom mladosti, dok dvoje četrdesetogodišnjaka, Vanja i Astrov, imaju osjećaj da su već stari, a da pritom nisu uspjeli iskoristiti blagodati života. Mlade žene, s druge strane, lišene su svoje mladosti, i to iz oprečnih razloga: jedna zato što je prelijepa i osuđene da budu žena objekt, druga se smatra zanemarenom jer nije dovoljno lijepa po općepriznatim kriterijima. Starac impotentan koliko i svemoćan, odrasli zaglavljeni u slijepoj ulici, obuzeti osjećajem da je 'prekasno'. Tema je žrtvovana mladost, a dijagnoza liječnika Čehova nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Upravo takvi likovi i način na koji su interpretirani čine najveću vrijednost predstave koja suptilno bilježi na pozornici sve ono što se odigrava između bića, u ovom teatru života koji s lakoćom prakticira Galin Stoev", piše Fabienne Darge u Le Mondeu.
"Što ima novog? − Ništa. Svijet je star", reći će jedan od Čehovljevih junaka. U jednog drugoj drami istog autora zapisana replika o tome kako je staro prošlo, a novo nije došlo, izravno se referira na naše vrijeme, u kojem se upravo zbog te produljene tranzicije već dugo ne snalazimo. I doista, iako ima mnogo novina, ništa se bitno nije promijenilo od godine 1897., kad je dovršena drama "Ujak Vanja", do danas. Uz sva tehnološka čuda, komunikacijske lagodnosti, uz sve izume koji su se u tom periodu dogodili, od leta na Mjesec do uspostavljanja umjetne inteligencije, jednako smo nesigurni u našim životima, jednako nas brinu strahovi i neizvjesnosti, na isti način patimo i volimo, iste nas žudnje proganjaju i, kad se osjećamo izdano ili usamljeno, ne tješimo se okvirima vremena u kojem živimo.
"Traži se", govorio je Čehov, "da junak i junakinja budu scenski efektni. Ali u životu ljudi se ne ubijaju, ne vješaju, ne izjavljuju ljubav svakog trenutka. I ne govore neprestance patetične stvari. Oni jedu, piju, vuku se, govore gluposti. I eto, potrebno je da se sve to vidi na pozornici. Treba napisati takav komad u kojem bi ljudi dolazili, odlazili, ručali, pričali o vremenu, kartali se, ali ne zato što je to potrebno piscu, već zato što se to događa u stvarnosti". Upravo je takav odnos prema književnosti i životu Čehovu osigurao kazališnu besmrtnost. Danas se izvodi više od bilo kojeg dramskog pisca. Nije mu naudila niti globalna cenzura, opstrukcija ruskih umjetnika koja je nastala kao izravna reakcija na rusku invaziju u Ukrajinu. I dok su neki pisci i drugi umjetnici bili na crnim listama europskih kazališnih kuća i festivala, Čehova se to nije ticalo. Njegov je autoritet neupitan te je uvijek, bez ikakvog otpora ili nedoumica, prelazio sve geografske, političke, društvene ili bilo koje druge granice.
U današnje vrijeme, gledajući u kazališnom kontekstu njegova je popularnost puno veća od one Shakespeareove. Čehovljevi junaci, naime, ne ubijaju svoje očeve da bi preuzeli prijestolje, ne ubijaju svoje majke i njihove ljubavnike, ne ubijaju svoje nevjerne žene već prelaze preko nevjere, ne zaljubljuju se na smrt u svoje posinke…. već žive svoj život u beskonačnom vremenskom trajanju, zaokupljeni nestašicom novca, problemima na poslu, nemogućim ljubavima i onim naizgled beznačajnim sitnicama koje nam često svakodnevicu čine nemogućom. Takvi karakteri i takve situacije teško možemo pronaći kod drugih velikih dramatičara kao što su Moliere, Racine, Schiller, Ibsen, Strindberg, Brecht…
Čehov je svevremen upravo zato što se s njegovim likovima i njihovim životima lako možemo identificirati. Životopisi njegovih "gubitnika" gotovo su skrovito ispisani, kao i naši. Sastavljeni su od uobičajenih situacija u kojima se banalno izmjenjuje s ozbiljnim, patetično sa smiješnim, groteskno s tragičnim, dok je sve podređeno našim zatomljenim strahovima, sitnim lažima i beskorisnim istinama, nesigurnim sjećanjima i sigurnim zaboravima. I ma koliko Astrov u "Ujaku Vanji" zazivao budućnost riječima: "Oni koji budu živjeli kroz sto, dvjesto godina poslije nas i koji će nas prezirati zato što smo proživjeli svoj život tako glupo, i tako neukusno… oni će, naći načina da budu sretni, a mi…", negdje u vremenu, prije sto ili za sto godina, slika svijeta ostaje beznadno nepromijenjena.
No ono na što upućuje ovaj novi pariški "Ujak Vanja" je začuđujuća Čehovljeva suvremenost po pitanju održivosti kao nezaobilaznoj, možda točnije opsesivnoj temi naše suvremenosti. Jer liječnik Mihail Ljvovič Astrov, ekološki aktivist koji živi ispred svog vremena, nudi veličanstvene molbe za očuvanje prirode te još prije 126 godina smiono upozorava na uloge koju šume i životinjske vrste imaju u našim životima. "Zelena i modra boja već su izblijedjele… Zelena boja je kojekuda, ali ne kao cjelina, već kao skup mrlja; nestali su i sobovi i labudovi i tetrijebi. Od prijašnjih naselja, majura, šizmatika i vodenica traga nema. Uopćeno govoreći: slika postupnog i nesumnjivog izrođivanja, kojem očito ostaje još samo deset do petnaest godina da bude potpuna… A to je izrođivanje zbog zakržljalosti, zbog neznanja, zbog potpune odsutnosti samosvijesti, jer se ozebli, gladni i bolesni čovjek, da bi spasio ostatak života, da bi sačuvao svoju djecu, instinktivno i besvjesno hvata svega čime bi mogao utažiti glad, ogrijati se, ruši sve, ne misleći na sutrašnji dan… Već je gotovo sve razoreno, a umjesto toga ništa nije izgrađeno", kaže Astrov.
Monolog toga namučenog sanjara koji je ostao zaglavljen negdje u ruskoj zabiti svjedoči o nepromijenjenosti svijeta koji već stoljećima srlja u razne katastrofe. U Stoevljevu čitanju slavne Čehovljeve drame Astrova tumači crni glumac Cyril Gueï, koji, kako piše Le Monde, "usput pokazuje da crni glumci napokon mogu igrati sve uloge, a da im boja kože nije paravan", dok s druge strane upućuje i na fenomen političke korektnosti, koja također više ne poznaje granice, pa tako ulazi i u domenu kazališnih reinterpretacija.
Slavni Mihail Barišnjikov, koji je 1974. godine prebjegao iz sovjetske Rusije, izjavio je za The New York Times prošle godine: "Čudo Čehovljeva pisma je u tome što, bez obzira na to gdje se izvodi, djeluje lokalno kao da je pisano upravo za tu sredinu". Stoga, uprizoriti Čehovljevu dramu nešto više od sto godina nakon što je napisana, ne znači prizivati neko prošlo vrijeme i rekonstruirati njegove zauvijek izgubljene znakove nego govoriti o ovom vremenu i ovom prostoru jezikom istih nemoći koje su upisane u rukopis jednog od najvećih ruskih dramskih pisaca. Govoriti o Čehovu danas s pozornice znači sabirati u dramskim replikama iskustvo rasute stvarnosti u kojoj se ogledaju s istom strašću nerješive sudbine Serebrjakova, Jelene Andrejevne, Sofije Aleksandrove, liječnika Astrova… Ili one naše. Iz iste perspektive gledano, proteklih sto godina nije ublažilo ljudsku nesreću niti ju je učinilo razumljivijom. Zbog toga Čehovljevo dramsko putovanje po krajolicima neuzvraćenih ljubavi, iznevjerenih prijateljstava, promašenih žudnji, potrošenih snova, zagubljenih sjećanja, zakašnjelih sastanaka i uzaludnih rastanaka… podjednako je bilo aktualno na kraju 19. kao što se s lakoćom očitava i na početku 21. stoljeća.
