Malo je tko, kad se početkom lipnja 2020. na policama francuskih knjižara pojavio grafički roman “Peau d’Homme” uhodanog autorskog dvojca Hubert/Zanzim, očekivao pravu nakladničku senzaciju. Čak četiri važnije francuske književne nagrade (Prix Landernau, Prix Rtl, Prix ACBD i Prix Wolinski Le Point) i, ne manje važnih, 150.000 prodanih primjeraka priče koju, crtež na naslovnici daje naslutiti, iznosi blijedoputa žena duge plave kose, prava renesansna djeva, iznenadile su čak i njezina crtača. Da je autor scenarija Hubert Boulard poživio, i on bi takvim uspjehom bio zapanjen, uvjeren je Zanzim, iako je od početka u priču vjerovao više od njega koji renesansno okruženje nije smatrao dobrom niti uvjerljivom pozornicom za izgradnju priče vrlo suvremenog podteksta. “Ipak, mislim da smo razvijali jednu vrlo pozitivnu ideju i da su čitatelji to prepoznali. Bili smo usmjereni na simbiozu pitanja i konteksta, danas vrlo aktualnu tematizaciju rodnih i spolnih identiteta, kao i pitanje ženskih sloboda i feminizma. Mislim da smo tu, makar i nehotice, pogodili trenutak”, govori nam francuski ilustrator, pravim imenom Frederic Leutelier uoči gostovanja na 27. Sajmu knjige u Puli, gdje će, nažalost sam, predstaviti svoje najvažnije i sigurno najpoznatije djelo, “Mušku kožu,” trajnu uspomenu jednog prijateljstva.
Iako smještena na renesansne ulice nekog od talijanskih gradova (zbog uvođenja od religije obnevidjelog don Angela stječe se dojam kako je riječ o parodiranju Firence i Girolama Savonarole) i intoniran kao renesansna pučka komedija protkana britkim, iskričavim, ali i prostim, narodnim humorom, “Muška koža” zapravo je zrcalni odraz priče o preodijevanju. Kulturološka je povijest zapamtila kako su se u vrijeme renesanse preodijevali muškarci, i to ne samo kako bi na kazališnim daskama uprizorili kakvu žensku ulogu, a Hubert je u tuđu kožu odlučio postaviti ženu, mladu, naivnu i naizgled vrlo krhku Biancu, kojoj teta uoči vjenčanja za jedva joj poznatog mladića poklanja vrlo neobičan dar - pravu mušku kožu. Da nije riječ o tek bezazlenoj krinki Bianca shvaća već kad se prvi put postavi u ulogu mladog, naočitog i nježnog mladića Lorenza, doživjevši pritom muškarcu svojstvenu senzaciju, bitno različitu od njezine, ženske, a koliko je moćno oružje što ga žene iz njezine obitelji kriju u jednoj naoko nevažnoj drvenoj škrinji postaje joj jasno nakon što se s budućim suprugom poveže kako nije mogla zamisliti i kako joj, kao nevinoj djevojci, i ne bi bilo dopušteno niti omogućeno.
Zanzim kaže kako, zapravo, isprva i nisu htjeli napraviti povijesnu priču. “Hubert je već dugo razmišljao o pisanju scenarija temeljenog na svojem odrastanju i homoseksualnosti. Već je odlučio kako će priča izgledati i onda su 2013. Francusku pogodili prosvjedi protiv istospolnih brakova. Nazvao me, glas mu je bio ispunjen bijesom i tugom, i upitao želim li i dalje sudjelovati u stvaranju stripa o njegovu životu. Jer sad sam spreman, napisat ću priču o sebi, nazvat ću je ‘Preoblikuj me!’, rekao mi je. Djelovao je dosta odlučno, ali i prestrašeno i trebalo mi je neko vrijeme da shvatim koliki je zapravo njegov bijes.” Dodaje da su mu i samom pariške demonstracije sličile kakvom filmu apokalipse ili, možda prije, strave i užasa, na filmske situacije u kojima opsjednute mase prokazuju nepoćudne, one koji nisu poput njih, što mu i Hubertovu sa strahom pomiješanu ljutnju čini razumljivijom. Isprva su, kaže, dopustili da se nekolicina različitih narativnih linija pretvori u probni otisak stripa, no obojica su rezultatom bila zadovoljna tek nakon što je Hubert, prisjetivši se kako svoje odrastanje smatra “gotičkom fazom svojeg života”, priču odlučio preseliti u renesansu. Uvođenje elementa preodijevanja je, uostalom, i odavanje počasti njihovu prijateljstvu. “Huberta sam upoznao još kao student na Akademiji, a zanimljivo je da se naš prvi susret zbio upravo na kostimiranoj zabavi. Više se ne sjećam u kojem sam kostimu ja bio, ali pamtim da je Hubert bio prerušen u oblak. Bilo je to dosta groteskno, sva ta vata oko njega, no kasnije ću shvatiti i koliko je neobično bilo vidjeti ga u svjetlijim tonovima, Hubert je, naime, inače hodao uokolo odjeven gotovo isključivo u crno. Zato nam je ovaj strip od početka bio posebno važan jer funkcionira i kao kruna našeg prijateljstva, posveta zrelosti koju smo zajedno stekli.” Crtački, dodaje, sazrijeva sa svakim novim albumom. U tom je smislu i sam, kreirajući obrise Biancina lika, prolazio kroz proces preodijevanja. “Uvijek se pomalo uživljavam u likove koje stvaram pa sam se, ulazeći i izlazeći iz Biancine ženske perspektive, i sam često osjećao kao da se preodijevam.”
I inače ga zanimaju složeni odnosi između muškaraca i žena, a rad na “Muškoj koži” bio je posebno uzbudljivo iskustvo. “Nisam se ‘prerušavao’ samo ja ili samo Bianca, mi smo zapravo prerušili cijelu priču. Postavivši je u udaljeno povijesno razdoblje omogućili smo čitatelju da jasnije i svjesnije sagleda stanje u suvremenom društvu.” A kakvo je ono? “U Francuskoj je stanje, čini mi se, sve bolje i sve je snažnije prihvaćanje različitih spolnih i rodnih određenja. No mislim da o tome moramo stalno razgovarati i stalno se truditi biti vidljivi jer nas čeka još dug put do cilja. Mislim da je zato Hubert i odabrao renesansu, da nam pokaže kako, s jedne strane, nismo onoliko slobodniji i napredniji koliko mislimo da jesmo i da nam, s druge strane, pokaže kako je izgledalo razdoblje ponovnog rađanja civilizacije i kako su zasađene slobode koje mi i danas uživamo.” Jedna od njih, po Zanzimu možda i najveća, pravo je na ljubav, što i jest krovna tema ovogodišnjeg izdanja pulskog knjiškog sanjanja. “Muška je koža zapravo u cijelosti posveta ljubavi. Mi tijelo promatramo kao omotnicu, ono nije toliko važno jer iznad svega dolaze osjećaji koje možemo gajiti jedni za druge. Zapravo, mislim da je najvažnije razumijevanje. Kao što stoji na jednome mjestu u stripu, cijela je povijest umjetnosti zapravo pokušaj muškaraca da shvate žene. A vidimo da to ne bi trebalo biti toliko teško.”
