Prije više od 15 godina u ruke mi je stigao roman "Kradljivica knjiga" Markusa Zusaka, koji je ovog australskog pisca učinio planetarno poznatim, a neke knjige jednostavno pamtite, ne samo radnjom nego i nevjerojatnom lakoćom pripovjedanja. Upravo zbog vlastitih impresija na to njegovo djelo, s netrpljenjem sam uronila u roman "Tri divlja psa", memoarske zapise o obiteljskom suživotu s tri velika udomljena psa, Reubenom, Archerom i Frostyjem, od kojih svaki ima specifične probleme s karakterom i ponašanjem. A ovu knjigu ćete ili voljeti ili nećete. Ako je gledate kroz prizmu bezuvjetne odanosti koju će pas dati svom vlasniku te njegovu želju da i tim (problematičnim) ljubimcima pruži ljubav bez obzira na sve izazove, onda ćete knjigu gledati kao toplu, ali neispoliranu priču o žrtvi jedne obitelji i kaosu koji je iz azila stigao u njihov dom. Ali ako ćete u čitanje ući kritički nastrojeni, nećete moći da se ne zapitate zašto zaboga nije platio dresuru za pse koja teroroziraju sve oko sebe jer ljubav i strpljenje nekad jednostavno nisu dovoljni. Tako u romanu doznajemo da su njegovi psi ubili njegovu mačku, divlju životinju, druge pse, da su napadali ljude... Upravo zbog toga, sve što je obitelj koju čine Marcus, njegova supruga Mika, kći Kitty i sin Noah proživjela sa ta tri psa na mahove se ne čini nimalo dirljivim pa ni duhovitim, već često brutalnim i razarajućim.
Tri divlja psa (i istina), Markus Zusak, Profil. Prijevod: Krešimir Sučević
No ako uspijete između destrukcije živaca i devastiranog obiteljskog doma prepoznati nježnost, onda ste na pravom tragu. Jer tada ćete prepoznati da je ljubav tih pasa i njihova privrženost prema obitelji, posebno prema djeci, bila vrijedna žrtve.
No bilo bi nepravedno reći da su Marcusovi psi bili zapušteni, dapače, on se trudio držati kontrolu. Bio je prilično svjestan njihovih karaktera i koliko je to moguće, trudio se izbjeći moguće sukobe s drugim psima. "Cijena divljih pasa je sloboda. Nikad se ne možete potpuno opustiti", priznaje sam autor knjige koji je, doduše, nekako uvijek podsvjesno tražio razloge da ih opravda. Primjerice, nakon što su Ruben i Archer rastrgali oposuma, autor opisuje završetak mučne scene: "Čovjek i njegov dvojac ubojica. Kao da šećete dva Caponea." A to zapravo ne zvuči nimalo simpatično ni duhovito, posebno kada nešto kasnije pokušava racionalizirati taj događaj navodeći: "Priznajmo si, bio je to nagon. Ako pas određene pasmine i temperamenta vidi oposuma, imamo lovca koji je pronašao lovinu. Tu stvarno ne možemo ništa učiniti".
Ako ste došli do ovih posljednjih redaka recenzije, sasvim vam je jasno da ovo nije nimalo romantična knjiga o kućnim ljubimcima, a ako ste se odlučili ipak je pročitati, znajte i da ćete u njoj pronaći prepoznatljivi Zusakov stil pisanja, prozračan i jednostavan zbog kojeg vrijedi knjizi dati priliku.
