Čitajući o Tomu i Hucku, sve mi se moje čini malenim

"Iako sam ovom knjigom ponajprije želio zabaviti dječake i djevojčice, nadam se da je muškarci i žene zbog toga neće odbaciti jer sam njome na šaljiv način želio i odrasle podsjetiti kakvi su nekoć bili, kako su se osjećali, kako su razmišljali i govorili, kako su se i sami katkad upuštali u čudne pustolovine", napisao je Mark Twain u predgovoru prvog od svoja dva velika američka romana o toj uistinu najvećoj temi naših života što je djetinjstvo. Ona Toma Sawyera i Huckleberryja Finna, ta vječna i od svih drugih veća djetinjstva opisana u dva velika romana nadrastaju i vrijeme i generacije, i živote svih nas koji nismo književni likovi, nego tek živi ljudi. To da su ovo knjige koje se mogu i trebaju čitati više puta, da zaista dočekuju svoje čitatelje i kad oni odrastu, sve je to odavno poznato. Ono što me zateklo pri meni drugom od tih čitanja nije virtuozno pripovijedanje, čudesna živost likova, nije niti humor niti vjerojatno nikad nadmašena zaigranost u pisanju, nego jedna duboka i temeljna tuga, kako se može tugovati samo u spleen ljeta, jer me nema čemu podsjetiti, jer moje djetinjstvo tu nema šanse. I da ne bude zabune, bilo je vjerojatno po mnogočemu sretnije i ugodnije od djetinjstva na američkom jugu sredinom 19. stoljeća, raznim nesrećama neokrznuto, poprilično sigurno i mirno, i možda baš zato, čitajući o Tomu i Hucku, sve mi se moje čini malenim. Sve se drugo uopće, čini malenim i ništavnim pokraj dječje mašte kao što je njihova.