Pulitzer je bila prva književna nagrada koju je dobio, iako je već godinama bio svjetski slavan pisac. Danas pomalo čudno zvuči podatak da su njegova dva velika romana, "Zbogom oružje" i "Kome zvono zvoni", u nekim ranijim izborima zaobiđena. Godinu dana kasnije Hemingwayu je dodijeljena Nobelova nagrada, a "Starac i more" bilo je jedino njegovo djelo koje je tom prilikom izričito spomenuto.
Priča o starcu Santiagu koji nakon 84 dana, koliko je proveo na svojoj ribarskoj brodici bez ulova, isplovi na oceansku pučinu, gdje ulovi golemu sabljarku, postala je nekom vrstom općeg mjesta, u dobroj mjeri zasjenivši ostatak Hemingwayeva djela, iako u cjelokupnom opusu ovoga pisca djeluje kao neka vrsta iznimke. Priču na osnovu koje je nastao ovaj roman Hemingwayu je 1930-ih ispričao jedan kubanski ribar, priču o starcu koji je u Golfskoj struji ulovio golemog marlina, a koju je Hemingway prepričao u eseju u časopisu Esquire pod naslovom "On the Blue Water: A Golf Stream Letter". Prema nekim književnim teoretičarima, ovu je priču vjerojatno prvi ispričao kubanski pisac Ramon Meza y Suarez Inclan 1891. godine, koju su ribari dosljedno prepričavali sljedećih četrdeset godina. Značajan utjecaj na ovaj roman, što je slučaj s gotovo cjelokupnim Hemingwayevim djelom, imalo je njegovo vlastito iskustvo: pisac je, desetljećima prije nego što je napisao "Starac i more", tisuće sati plovio uz Golfsku struju. To je, također, posljednje veliko Hemingwayevo fiktivno djelo koje je objavljeno za njegova života. Roman je većim dijelom nastao na Kubi 1951., a objavljen je 1952. godine, najprije u časopisu Life, da bi ga tjedan dana kasnije Hemingwayev izdavač Scribner objavio kao knjigu. Uspjeh romana bio je nevjerojatan: Life je u samo dva dana prodan u rekordnih 5,3 milijuna primjeraka, dok je Scribner vrlo brzo prodao knjigu u desetke tisuća primjeraka. "Starac i more" ostao je na listi bestselera New York Timesa čak 26 tjedana. Ubrzo su uslijedili i prijevodi: do kraja 1952. godine roman je preveden na devet stranih jezika.
Roman je oštro podijelio američke književne kritičare, a to traje i do danas. Prve kritike, kao i percepcija romana, bile su iznimno pozitivne: Hemingway je dobivao više od osamdeset pisama dnevno u kojima su čitatelji hvalili roman, a čak su i neki propovjednici, zbog lako prepoznatljive kršćanske simbolike u romanu, koristili navode iz njega u svojim propovijedima. Časopis Time ga je označio kao "remek-djelo", dok je jedan književni kritičar ustvrdio da je "Starac i more" ustoličio Hemingwaya kao "najvećeg majstora američkog romana u ovom stoljeću". Čak je i William Faulkner, s kojim Hemingway nije bio u najboljim odnosima, objavio vrlo pozitivnu recenziju romana. Vremenom je početna euforija splasnula i počele su se pojavljivati i izrazito negativne kritike. Uglavnom se raspravljalo o tome je li "Starac i more" na razini najvećih Hemingwayevih ostvarenja ili je inferioran u odnosu na njih. Uspoređivan je s romanom "Preko rijeke i u šumu", koji su književni kritičari nekoliko godina ranije, kad je objavljen, označili kao najlošije Hemingwayevo djelo. Desetak godina nakon njegova objavljivanja pojavile su se kritike u kojima se, uz "Starca i more", spominjao čak i Edipov kompleks.
Ta jednostavna priča može se čitati i u alegorijskom ključu. Prema CIA-i, "Starac i more" je bila omiljena knjiga iračkog diktatora Saddama Husseina koji ju je čitao upravo tako, jer je smatrao kako se on poput starca Santiaga "hrabro, ustrajno i dostojanstveno bori protiv nadmoćnijeg neprijatelja". I sâm Hemingway je potencirao slična čitanja: Hemingwayeva omiljena recenzija bila je ona povjesničara umjetnosti Bernarda Berensona, koji je napisao da je "Starac i more" superiorniji od "Moby Dicka" Hermana Melvillea, temeljnog romana američke književnosti, koji se isključivo čita u alegorijskom ključu, i da je u mnogočemu usporediv s homerovskim epovima. Nevjerojatan je alegorijski raspon u kojemu je moguće pisati o ovom romanu, pa i u biblijskom ključu: Santiagova borba sa sabljarkom i morskim psima priziva u primisli biblijskog Levijatana, vodenu neman koja u kršćanskoj ikonografiji i demonologiji predstavlja predodžbu Sotone. A tu su i neskrivene aluzije na Isusa, na primjer na njegov četrdesetodnevni boravak u pustinji, koji je jedno od temeljnih kršćanskih dogmi: dječak, koji se spominje u romanu, ravno je četrdeset dana bezuspješno ribario sa starcem prije nego što je starac, u očaju, isplovio na oceansku pučinu. Književni kritičar Dwight Macdonald je Hemingwayev roman promatrao isključivo u tom ključu, kao "lažnu biblijsku prozu" koja se pokušava predstaviti kao "visoka kultura".
Biografiju Ernesta Hemingwaya obilježile su dvije stvari, ponajprije njegov buran život, obilježen ratnim ranjavanjima, prometnim i avionskim nesrećama, njegovi brakovi i obiteljske tragedije. Druga stvar o kojoj je riječ je njegov jedinstven književni stil, ogoljen do novinarskog izričaja, koji je izvršio veliki utjecaj na američku književnost 20. stoljeća, odakle se proširio na cijeli svijet, ponajprije na najpoznatije američke kratkopričaše, poput Carvera, Salingera i Cheevera. To je onaj minimalizam koji se opisuje poznatom maksimom "manje je više". Uz Hemingwayev stil povezuje se jedna čuvena anegdota iz 1920-ih, takozvana "najkraća priča na svijetu", nazvana "Dječje cipele". Legenda kaže kako je Hemingway jednom prilikom ručao s nekim svojim prijateljima s kojima se okladio kako može napisati cjelovitu priču od samo šest riječi. Hemingway je uzeo salvetu i na njoj napisao: "Prodaju se dječje cipele, nikad nošene" te tako dobio okladu. Iako je ova "priča", po svemu sudeći, nastala nakon Hemingwayeve smrti, ona se pripisala njemu, upravo zbog njegova književnog stila jer, po toj logici, nitko nije bio toliko majstor sažimanja kao on.
Za Hemingwaya, život i književnost su bili neodvojivi. Poznata je njegova izjava kako pisac mora da piše samo o onome što poznaje i što je proživio. U holivudskom klasiku "Snjegovi Kilimandžara" Henryja Kinga iz 1952. godine, koji je nastao na osnovu istoimene Hemingwayeve pripovijetke, u ključnoj sceni filma ujak glavnoga lika, nerealiziranog pisca Harryja Streeta, koji je Hemingwayev alter-ego, kaže Harryju: "Ali reći ću ti koji je jedini pravi pristup pisanju. To je kao lov. To je lov u kojemu čovjek napreže svoj mozak, protiv sila neznanja i zla. To je doživotni usamljenički safari. (...) Nešto zbog čega vrijedi prevrnuti vlastitu utrobu. Ne znam imaš li hrabrosti držati se toga? Pratiti trag, bez obzira kuda vodi? U paklu i na debelom moru? Ako imaš, neka ti je Bog na pomoći". S ovim je vezana još jedna Hemingwayeva rečenica, koju izgovara glavni lik iz njegova romana "Zelena brda Afrike", koji je također piščev alter-ego: "Pisanje je jezivo ozbiljna stvar". Riječ je, dakle, o piscu koji je za svoju književnost jamčio životom.
U listopadu je vrijeme dodjele Nobelove nagrade za književnost, pa u tom smislu treba podsjetiti na govor koji je u Hemingwayevo ime na ceremoniji dodjele nagrade pročitao američki veleposlanik u Švedskoj jer Hemingway nije mogao doći zato što se oporavljao od dvije uzastopne avionske nesreće, a koji pokazuje svu veličinu ovoga pisca, koji je gajio silno poštovanje prema drugim piscima. Na vijest o tome da je dobio Nobelovu nagradu, Hemingway je izjavio kako su svi drugi nominirani pisci više zaslužili tu nagradu od njega. Posebno će ostati upamćena jedna rečenica iz toga govora, kako svaki pisac koji je čitao velike pisce koji nikad nisu dobili Nobelovu nagradu mora ovu nagradu primiti s poniznošću.
