Kultura
190 prikaza

Crkva u Irskoj danas je pristojna jer smo se s njom obračunali

Colm Toibin
Press Association/PIXSELL
Ekranizacija njegova romana ‘Brooklyn’ epizoda je iz 170 godina povijesti irske emigracije, a danas je svjetski blockbuster

Jednom je rekao da najviše voli svog dečka i spavanje, a da najviše na svijetu prezire Kevina Dorana, katoličkog biskupa od Elphina u Irskoj. Irski književnik Colm Toibin u mladosti je naučio da se za sve mora žestoko izboriti.

Colm Toibin na raspravi o filmu Brooklyn | Author: Press Association/PIXSELL Press Association/PIXSELL

Jedan od najsretnijih dana u 61 godini života bio mu je kad je su Irci 2015. na referendumu izglasali legalizaciju istospolnih brakova, nakon desetljeća borbe za emancipaciju. On sad to isto traži za rasne, vjerske i sve one drugačije. 

Najnovija vijest o Toibinu je ipak ona da je filmska ekranizacija njegovog romana na dodjeli Oscara dobila tri nominacije, za najbolju sliku, za najbolju glumicu i za najbolji adaptirani scenarij, pa smo s time i počeli naš razgovor.

"Naravno da sam bio sretan zbog tih nominacija. Naravno da sam i uživao u svečanosti. Samo, nažalost, nismo osvojili nijednog Oscara. Ali dobro", bio je iskren Toibin.

Njegov roman “Brooklyn” mnogi su kritičari nazvali viktorijanskom pričom o naivnoj i nevinoj mladoj irskoj emigrantkinji iz provincije kojoj se iznenada otvorio sav nezamisliv svijet New Yorka u koji je odselila tražiti sreću u 1950-ima. 

Toibin nam je objasnio da je dio inspiracije dobio iz vlastitog emigrantskog iskustva. Rekao nam je da je na njega utjecao osjećaj otuđenosti, kao da ga je netko iščupao iz okruženja u kojem je odrastao, kad je odselio u SAD kako bi tamo predavao tijekom jednog semestra.

"Na početku se to čini kao nešto jako dobro, iščekuješ s veseljem. Ali onda shvatiš da si došao negdje gdje ne poznaješ nikoga i gdje ti je sve nepoznato. Tako da sam uoči pisanja knjige bio sasvim sam i stao se pitati kako je ranije moralo biti irskim emigrantim. Usto, kad sam imao samo 12 godina, čuo sam tu priču o djevojci koja je otputovala u Ameriku, da bi se vratila i nije nikome htjela reći da se tamo i udala. Znala je da bi svi oko nje shvatili da je u Ameriku otišla zauvijek. O njoj nisam više ništa znao, pa sam ostatak priče počeo zamišljati oko tog", otkrio nam je Toibin.

Gradić iz kojega je potekla junakinja njegovog romana, Ellis, pa i on sam, dandanas je vrlo malo naselje, s pukih 10.000 stanovnika koji su odjednom imali priliku vidjeti u kinima svjetski slavan film praktično o sebi samima.

Smješten na jugoistočnoj obali Irske, riječ je o prilično zabačenoj provinciji. Na što je tamo mogao nalikovati život prije skoro 70 godina, možemo samo zamišljati, a to je i razlog zašto je Toibina priča toliko zaintrigirala. 

Da ju je išao opisivati u današnjem vremenu, rekao nam je, priča bi išla sasvim drugačije. Ellis bi na imala e-mail, skype, mogla bi si roditeljski dom posjećivati jednom godišnje.

"Emigracija je bila irska tajna priča još od 1840-ih i velika većina irskih obitelji danas ima nekakve rođake izgubljene po Americi, Engleskoj, Australiji", objasnio nam je Toibin kako je u romanu načeo vrlo gorku nacionalnu priču koja je trajala stoljeće i pol.

Taj osjećaj boli prisutan je i u njegovim drugim romanima. Lako moguće da je to utjecalo na njega kad je javno žestoko istupao, govoreći da migrante moramo početi gledati ne samo kao masu očajnih lica, nego kao ljude s vlastitim pojedinačnim sudbinama. 

Publiku na predavanjima u New Yorku je podsjećao da je svatko od njih u nekom trenutku došao od nekuda sa strane, pa bila riječ o Kinezima, Afroamerikancima ili Nijemcima, Ircima i drugim bijelcima pristiglima iz Europe.

“Svatko od njih ima za ispričati vlastitu priču”, govorio je.

Colm Toibin | Author: Dalibor Urukalović (PIXSELL) Dalibor Urukalović (PIXSELL)

"Europa istodobno živi i u 19. i u 21. stoljeću. Europski narodi još uvijek se ponašaju kao da nacionalne države još imaju nekakvo značenje, kao da još uvijek postoji bitna razlika između Danske i Švedske i da granice između njih imaju nekakvu važnost. A i od 21. stoljeća, Europa opet živi na dva različita načina. S jedne strane zdravstveni sustav i socijalna skrb u većini zemalja Europe doista su visoko razvijeni. A s druge, putovanje ljudi i transport roba u Europi vrlo su jednostavni i vrlo jeftini. Sad, uzmimo za primjer Dance koji bi htjeli istodobno i ono iz jednog i ono iz drugog doba. Htjeli bi živjeti u svojoj udobnoj i razvijenoj državi, a istodobno bi htjeli i život kakav znamo iz modernih vremena. A u modernim vremenima ljudi sele s jednog mjesta na drugo, prepreka slobodnoj trgovini sve je manje. Pa ako bi Danci, uzimam ih samo kao primjer, poželjeli zatvoriti svoje granice, onda bi njihova zemlja, koja je kulturno ionako prilično siromašna, postajala još siromašnija, a Danci bi postajala sve samozadovoljniji i sve dosadniji. Na isti bih način mogao govoriti i o Irskoj, Engleskoj, Nizozemskoj, Švedskoj ili Njemačkoj", objasnio nam je.

Zanimalo nas je, što misli, koliko u toj averziji prema dolasku i zatvaranju granica prema objektivno i ne baš prevelikoj masi ljudi ulogu igraju boja kože, vjera ili jednostavno siromaštvo.

"London je najbolji primjer što se događa kad grad otvoriš za ljude čija se koža razlikuje od tvoje, odnosno za one čija se razlikuje i religija. Dobiješ jedan veličanstveni grad. Što mislite, zašto toliko mnogo ljudi želi živjeti baš u Londonu? Pa, zato što je kulturalno raznolik, zato što je otvoren, što posjeduje nevjerojatno veliku energiju", kazao nam je.

Toibin je, inače, poznat po tome što je snažni zagovaratelj ljudskih prava. Jedan je od onih koji nikada nije zaboravio kakvoj povijesti Europa može zahvaliti temelje na kojima je izgradila svoje današnje bogatstvo.

"Kad god odem u Belgiju, ne mogu a da se ne sjetim što su uradili u Kongu i koliko su izvukli novca iz te zemlje. Nije to nikakva tajna. Ali ako to spomenete nekom Belgijancu, čudit će se o čemu vi to govorite. O povijesti svojih vlastitih pljački oni ne uče u školi. Nevjerojatno je koliko su mnoštvo zemalja diljem svijeta duboko poharali Britanci ili Francuzi. A možda je Europa točno to, mjesto na kojem je toliko toga zaboravljeno", rekao nam je Toibin.

Njegovo kritičko promišljanje Zapada, prirodno, stoga nije uvijek najpopularnije. Slično je bilo i s njegovom knjigom “Evanđelje po Mariji” na čiji je nastanak prije četiri godine ključno bilo njegovo srednjoškolsko obrazovanje, izrazito katoličko, u katoličkoj školi “Sveti Petar”, također na jugoistočnoj obali Irske.

"Iz svog tog mnoštva molitava Mariji kojima sam bio okružen, shvatio sam da su ljudi doista vjerovali da ona na nebu ima veću moć od samog Isusa. Ona je bila potpuno smrtna, ali je jako propatila čime je postala Kraljica neba. O njoj smo izgradili sliku kao o skromnoj majci, ucviljenoj ženi, koja je odjednom uzvišena na nebo, tijelom i dušom, s kraljevskim ovlastima. Početkom 2000-tih držao sam u New Yorku tečaj nazvan “Nemilosrdnost” u koji smo uključili neke grčke tekstove, poput onih o Antigoni, Medei i Elektri. Mariju sam počeo zamišljati kao grčku junakinju čija se bespomoćnost pretvara u moć dok progovara. Trebalo mi je puno vremena dok sam se odlučio početi pisati o njoj jer nisam imao stvarnu ideju kamo će me priča odvesti", otkrio nam je Toibin.

A odvela ga je do toga da je Marija, Isusova majka iz Novog zavjeta, postala stara, umorna, gnjevna žena koja je morala raskrstiti s mnoštvom zabluda. 

Bila je to slika koja se na nekoliko mjesta sukobila s mnoštvom nelogičnih mjesta iz novozavjetne krščanske tradicije koja nisu nikakva tajna koliko se o njima ne običava govoriti. Na tom mjestu Toibin je postao sarkastičan.

"Evanđelje po Ivanu mi se osobno jako sviđa. Ivan je romanopisac, ali uz neke proturječnosti i nedosljednosti. Pretpostavljam da je Bog bio u različitim raspoloženjima različitih dana ili mu se sviđala ideja da nam se prikazuje u različitim oblicima. Ili jednostavno dok je inspirirao pisce na pisanje Novog zavjeta nije bio baš sasvim siguran što se dogodilo kojim redoslijedom. Hoću reći, možda je u nekom trenutku bio zaokupljen nečim drugim", bio je jasan.

Jedan dio javnosti baš i nije bio oduševljen njegovim djelom. Uoči premijere predstave rađene po “Evanđelju po Mariji” na Broadwayu, na ulici se okupilo mnoštvo i prosvjedovalo zbog navodnog svetogrđa.

"Nisu baš toliki prosvjedovali, samo u SAD-u. Nitko nije prosvjedovao ni u Španjolskoj ni u Italiji ni u Irskoj. Od Amerikanaca sam primio neka vrlo prosta pisma, jer u Americi mnogi ljudi inzistiraju na svom snažnom identitetu. Njime se osjećaju na neki način zaštićenima, pa su onda i neki američki katolici vrlo gnjevni ljudi", opisao nam je trenutke u New Yorku u kojima u katoličkoj zajednici nije bio najomiljeniji.

A kad smo se već dotaknuli katoličanstva, nismo mogli ne primijetiti sličnosti između izrazito katoličkih Irske i Hrvatske koliko god je katolička crkva u Irskoj posljednjih godina u velikoj defanzivi zbog mnoštva razotkrivenih pedofilskih skandala unutar ckrve. 

Pa čak i pokušaja iz najviših krugova u Vatikanu da spriječe istrage državnog odvjetništva u Irskoj protiv prozivanih svećenika. Koliko si danas još uopće Crkva u Irskoj nakon svega toga može priuštiti konzervativnost, posebno u odnosu na Hrvatsku?

"- Oni više nisu tako moćni kao nekoć. Pristojni su, obavljaju svoje dužnosti, drže mise i obilaze umiruće. O njima se u javnosti više ne čuje baš previše, a i kada javno govore, nitko na njih ne obraća previše pozornosti. Oni su spalili svoje mostove. Smatram da je, primjerice, biti homoseksualac u Irskoj danas lakše nego u mnogim dijelovima Hrvatske. Mi smo danas u Irskoj potpuno prihvaćeni, sastavni smo dio društva. Nisam baš siguran da to isto vrijedi i za Hrvatsku. Trebalo nam je jako puno vremena da se izborimo za homoseksualne osobe. A te stvari, predrasude prema ljudima, imaju jako dugu povijest i često se s njima vrlo teško obračunati", objasnio nam je Toibin.

Dodao je da Crkva u Irskoj više ni u najmanjoj mjeri ne pokušava utjecati na politiku, te da više ne ulazi u sukobe s građanskim društvom.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.