Sve je započelo u svibnju 2017., kad su policijski agenti pretražili njegov stan u moskovskom Centru Gogolj, da bi u listopadu iste godine tad 48-godišnji ruski kazališni i filmski redatelj s nagradama na prestižnim europskim festivalima Kiril Serebrenikov bio uhićen zbog navodne pronevjere novca (129 milijuna rubalja) koje je država namijenila Sedmom studiju, kulturnoj ustanovi kojoj je bio na čelu. Serebrenikov je proveo gotovo dvije godine u kućnom pritvoru, ključna svjedokinja priznala je da je optužbe iznijela pod pritiskom istražitelja, a tijekom procesa koji je u medijima prozvan kafkijanskim promijenjen je sudac. Mediji, međunarodna kulturna zajednica i aktivisti za ljudska prava jednoglasno su slučaj smatrali politički motiviranim i izmišljenim.
Kiril Serebrenikov je kritizirao rusku aneksiju Krima 2014. godine te javno podržao rusku LGBT zajednicu. Vladimir Urin i Jevgenij Mironov, između ostalih, u svibnju 2017. izrazili su javno podršku Serebrenikovu u pismu proslijeđenom ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. U srpnju 2017. njegova premijera baleta Nurejev u Kazalištu Boljšoj otkazana je u posljednji trenutak. Serebrenikov je odbacio sve optužbe nazvavši ih smiješnima. Prema njegovim riječima, sav novac utrošen je za kazalište koje je napredovalo i postalo institucija svjetskoga glasa. U kolovozu 2017. stotine ljudi okupilo se ispred zgrade suda prosvjedujući protiv uhićenja. Sa značajnom medijskom pokrivenošću izvan Rusije, slučaj se jednoglasno proglasio političkim. I dok su njegovi kolege u medijima izjavljivali da su Serebrenikova mrzili mnogi dužnosnici zbog njegovih stavova, 34 istaknutih umjetnika i kulturnih djelatnika obećali su mu platiti jamčevinu, a više od 3500 umjetnika potpisalo je pismo podrške tražeći od Ministarstva kulture da povuče tužbu protiv slavnog redatelja. Tužitelji su zahtijevali šest godina zatvora. U studenom 2021. Serebrenikov je otplatio 129 milijuna rubalja koje je Ministarstvo kulture tražilo kao kompenzaciju. U veljači 2021. otpušten je iz Centra Gogolj, gdje je od 2012. godine bio ravnateljem. U ožujka 2022. sud mu je poništio uvjetnu kaznu uzimajući u obzir da je sva financijska šteta nadoknađena i da je dobio pozitivan profil tijekom svog mandata. Zabrana putovanja je ukinuta i Serebrenikov je mogao napustiti Rusiju.
Kiril Serebrenikov
Ovogodišnji 76. Avignonski festival otvoren je 7. srpnja upravo njegovom predstavom Crni redovnik na impresivnoj pozornici smještenoj u dvorištu Papinske palače pred nekoliko tisuća gledatelja. Zlobnici su te premijerne večeri komentirali kako mu je upravo Putin pomogao da uđe u povijest svečanog otvaranja jednog od najprestižnijih europskih festivala. Da nije Serebrenikova političkog procesa i rata u Rusiji, i ovo izdanje Festivala u Avignonu otvorio bi neki od francuskih redatelja - glasile su njihove primjedbe. No Serebrenikov svakako nije redatelj poznat samo po kućnom zatvoru u doba Putina i namještenom političkom procesu. Europska ga je javnost prepoznala ne samo po uprizorenjima opera i dramskih tekstova, nego i po sjajnim filmovima, kao što su Jurijev dan iz 2008., Student iz 2016., Leto iz 2018., Petrovljeva gripa iz 2021. i najnoviji film koji je predstavljen na ovogodišnjem festivalu u Cannesu Žena Čajkovskog. Za svoje filmove koji su prikazivani na svim velikim svjetskim festivalima primio je više od dvadesetak nagrada, ovjenčan je Europskom nagradom za novu kazališnu realnost, a prije nego što je bio nominiran za ravnatelja Centra Gogolj, bio je ravnateljem Moskovskog umjetničkog kazališta. Stoga je u ovoj godini brojnih katastrofa, od kojih je sigurno najveća ona ratna, koja se događa u Ukrajini, Serebrenikov sigurno zaslužio da otvori jedan od najstarijih i najvažnijih europskih festivala.
A otvorio ga je uprizorenjem u Europi prilično nepoznate kratke pripovjetke Antona Pavloviča Čehova, od dvadesetak stranica, Crni redovnik s njemačko-ruskim glumcima, u produkciji Teatra Thalia iz Hamburga i u koprodukciji Avignonskog festivala, uz izravnu financijsku pomoć francuskog Ministarstva kulture. Za mene je bila to i najzanimljivija predstava prvih deset festivalskih dana, jer se u nju izravno upisala histerija vremena u kojem živimo i u kojem smo odavno već svaku stabilnost zamijenili tranzicijskim nemirima, čekajući hoće li nas prije pogoditi dron koji stiže iz smjera Ukrajine ili rastuća inflacija. Ništa u našem vremenu nije normalno i sve se čini potpuno normalnim. Pa i mi sami sebe ponekad doživljavamo strancima, nesvjesni jesu li halucinacije koje opsjedaju Čehovljeva glavnog junaka u toj “zagubljenoj priči”, a koje se događaju ponekad i nama, stvarne ili su ih potaknuli crni redovnici koji nas salijetaju negdje iz svemira i za koje nismo sigurni žele li nam pomoći ili pak donose nesreću.
Znanstveniku Andreju Vasiljeviču Kovriginu liječnik je savjetovao da proljeće i ljeto provede na selu kako bi smirio živce. Istovremeno mu kći starog poznanika i mentora iz Borisovke šalje pismo u kojem ga poziva da ih posjeti. Vrativši se u rodnu Kovrinku, odlazi svom učitelju, poznatom vrtlaru Pesotskom, koji je cijeli život posvetio oplemenjivanju i njezi biljaka. Rezultat je bio veličanstveni vrt, u kojemu su radnici radili od jutra do večeri s vlasnikom, koji se rijetko odlučivao, čak i nakratko, napustiti imanje. Veliku pomoć ocu u njegovu poslu osiguravala je Tatjana.
Predstava 'Crni redovnik'
Tako počinje Čehovljeva novela i Serebrenikova predstava koja u furioznom ritmu tijekom dva i pol sata čak četiti puta prepričava istu priču o nesretnom Kovriginu, koji se ženi za Tatjanu, biva opsjednut bolesnim halucinacijama i vlastitom veličinom, ne uspijeva iznaći pravi put, te ostavlja ženu, nalazi drugu i rastrzan svojim nemoćima smiraj i sreću iznalazi u posljednjim trenucima pred smrt, kad prima Tatjanino pismo. Još na početku, u ljubavnom zanosu, Kovrigin će izaći s Tatjanom na balkon kako bi joj ispričao priču koju je jednom čuo i u kojoj je junak bio crni redovnik. Prije tisuću godina redovnik-duh u crnom prošao je po zemlji. Vidjeli su ga na mnogim mjestima. Zatim je izašao iz atmosfere i otišao lutajući u svemir. Međutim, jedan od ovih dana duh bi setrebao ponovno pojaviti na Zemlji, kaže Kovrigin. i otvara time izravno put prema tragičnom kraju. Za Serebrenikova je to tek početak smione scenske dekonstrukcije jedne literarne priče koja poprima životne izglede, a on je pak priča mijenjajući u njoj četiri puta glavnog junaka. Svi ostali ostaju isti, stari vrtlar, lijepa Tatjana, druga žena, radnici na imanju, violinist..., samo je Kovrigin uvijek novi te se negdje u sredini predstave pitaš je li se to Tatjana četiri puta udavala ili nas je redatelj tako vješto iznenadio istom pričom koja u halucinativnom ozračju uvijek novih i izrazito drugačijih muških karaktera poprima i posve različite identifikacijske oblike?
Čehov je svoju medicinsku novelu, historia morbi, kako ju je sam nazvao, Crni redovnik napisao godine 1893. dok je boravio u selu Melikhovu, a to se iskustvo, kako piše njegov brat Mihail Čehov, izravno upisalo u novelu.
U Melikhovu se Čehov predano bavio vrtlarstvom. Ovdje ga je često posjećivao Ignaty Potapenko i Lika Mizinova. Lika bi sjedila za velikim glasovirom i pjevala tad sve popularniju Légende valaque Braga,. pjesmu u kojoj bolesna, delirična djevojka čuje anđele kako pjevaju i traži majku da dođe na balkon te joj kaže odakle ti zvukovi mogu doći... Antonu Pavloviču se svidjela mistika ove romantike i fini romantizam. Spominjem to jer je izravno povezano s podrijetlom priče Crni redovnik, napisao je Mihail Čehov. Upravo je u Melikhovu Čehov patio od tjeskobe i nesanice te proživljavao teške psihološke krize. Željno bih pobjegao k vama u Peterburg, takva su moja raspoloženja, od bijesa od kolere, dvadeset versta odavde, napisao je Alekseju Suvorinu 28. srpnja 1893. godine žaleći se na smrtonosnu čežnju za samoćom i užasna psihopatska raspoloženja. Ne mislim da patim od neke psihološke bolesti. Čini se da me napustila volja za životom, iako mislim da to nije nikakva bolest, možda nešto prolazno i trivijalno, napisao je Suvorinu u siječnju 1894.
Ne prepoznaje li ovo naše vrijeme ponajbolje psihopatska raspoloženja i deliričnu nemoć u neurotičnoj potrazi za spasenjem? I nismo li i sami bili svjedocima u besanim noćima imaginarnih susreta s mističnim bićima koja unose red u nered svijeta? I vidi li se kraj umnoženim nevoljama koje su nas zadesile na početku tisućljeća koje je obećavalo redovita putovanja svemirom, pomicanje svih tehnoloških granica i život u najrazličitijim dimenzijama, a donijelo pandemiju, rat i siromaštvo? Toliko se zapravo malo od Čehovljeva vremena do danas promijenilo, sve bazično je ostalo isto. Stoga se Serebrenikov vraća Čehovu i njegovim karakterima koje autor sam opisuje likovima izgubljenim u “paklenom krugu” čudnih istina. Preuzima priču koja je sastavljena od mnogih osobnih priča i prikazuje je nekoliko puta iz kuta gledanja svakog od protagonista kako bi multipliciranjem perspektiva i točaka nestajanja, relativizirao samu istinu, dok Hekata, božica zlih mjeseca koji opsjedaju pozornicu, bdije nad svima nama sa zida Papinske palače čija je gradnja završila 1370. godine, a koja pak čuva svoje povijesne istine. I tko bi zapravo danas mogao bolje ispričati tu kratku Čehovljevu priču o ludom znanstveniku kojega pohode crni redovnici u vremenu pandemijskih trauma i strahota ratnih razaranja na tlu Europe, od ruskog disidenta Kirila Serebrenikova? Zaustavite rat – ispisano je velikim slovima na krvavo crvenoj pozadini na kraju predstave koja na samom avignonskom festivalskom početku nikoga nije ostavila ravnodušnom.
