Granica u širem smislu je crta koja nešto omeđuje. I ne kažem tako ja, nego rječnik. Postoje granice izdržljivosti, granice u vezama, prijateljstvima, granice mogućnosti i granice dopuštenosti. No kad čujemo riječ “granica”, prvo ćemo pomisliti na onu državnu, koja omeđuje teritorij, stvara privid da je nešto “naše”. Spaja ljude istog područja tako da čak i oni koji čeznu za daljinama osjete nešto posebno kad u njima sretnu “svoje”. No granica nas i razdvaja. Ta dinamika spajanja i razdvajanja nam utječe na život više nego što mislimo. Dijeli nas na domaće i tuđe, bez granice je teško zamisliti postojanje nacionalizma i političko podjarivanje mržnje. Bez njih nema ratova za teritorij, nema vlasti, nema diktature. O tom utjecaju koji granice imaju na naše živote piše Kapka Kassabova u knjizi “Granica: putovanje na rub Europe”. Taj rub koji istražuje je njena rodna Bugarska. Kassabova je rođena u Sofiji 1973. godine, u mladenačkim danima je doživjela rspad komunističkog režima, a 1992. godine je s obitelji migrirala na Novi Zeland. Potpuni kulturološki zaokret, od strogo kontroliranog režima do protestantskog Dunedina. Kasnije će je život odvesti u Ujedinjeno Kraljevstvo, preko novih granica. No kako to obično biva, ljudska potraga za znanjem o mjestu iz kojeg dolazimo, našim korijenima i životima onih zbog čije prokreacije smo danas živi ne prestaje ni odmakom vremena ni kilometara. Dapače, postaje jača. O mjestu iz kojeg dolazimo želimo znati sve, kako se živjelo i kako se živi, kojim čudovištima su plašili djecu da ne izlaze po mraku, koje svetkovine obilježavaju. Želimo znati i one dobre, ali i loše stvari. Kassabova nas tako vodi na put kroz dio koji je tijekom Hladnog rata bio nedostupan: u sela pored bugarske granice u koja su desetljećima smjeli ući samo oni koji su tamo živjeli.
”Granica” nije knjiga o modernoj Bugarskoj i o tome kako je režim utjecao na njen razvoj. To je knjiga u kojoj se kroz bajkovito pričanje priče istražuje onaj fundamentalni život nekog kraja. Kassabova gotovo kirurški odstranjuje iz svojih doživljaja modernu Bugarsku i vodi nas kroz život i smrt na granici i zbog granice. Upoznajemo djevojku koja živi između jezika, nju koja se svakodnevno prebacuje iz materinjeg u očev jezik kako bi održala odnose sa svima koje voli. Kroz Kassabovino pisanje gotovo da možemo okusiti kavu u konačištu čiji su zidovi vidjeli najrazličitije ljude. Mirisi blata i šume kroz koju moraju proći migranti predvođeni švercerom ljudi postaju stvarni, osjeća se toplina doma dvoje starijih mještana čije su noge prešle put uz granicu nebrojeno puta, ali i agonija onih koji prelazak zamišljene crte na zemljopisnoj karti nisu preživjeli. Neki su ubijeni na licu mjesta, neke je kalašnjikov sustigao tek nakon ispitivanja i mučenja. A neki su mjesece svoje mladosti proveli u tamnicama, da bi bili izvrgnuti namještenim suđenjima i potom bačeni u namjeri da će u zatvorskoj vlazi i skončati. Svi njihovi životi oblikovani su tom granicom. U bogatoj europskoj povijesti ovakvih priča je na stotine. Pa ipak u miru zaboravimo na njih ili pobjegnemo što dalje da nas ne dostigne generacijska trauma. No kako pokazuje Kassabova, od povijesti svog naroda ne može se pobjeći. Slijedi vas do Novog Zelanda, Ujedinjenog Kraljevstva, SAD-a... Slijedi vas do svake granice. I terapeutski je vratiti joj se barem jednom u životu, popuniti praznine, naučiti tko smo i otkud dolazimo. No ima i onih koji od granice ne odlaze, dapače, uz nju grade obiteljski posao. Generacije graničara, trgovaca, švercera, gostioničara... Putopis “Granica: putovanje na rub Europe” vodi čitatelja u nerazvikane krajeve, ali tjera na promišljanje o vlastitim granicama koje smo ostavili iza sebe ili ih tek trebamo prijeći.
