Kultura
153 prikaza

Cuculić - od nogometnog ludila do bičevanja i Trumpa

1/8
Sandra Šimunović/PIXSELL
Desetljeće i pol kontinuirane suradnje jednoga kreativca s jednim kazalištem obilježeno je najprije retrospektivnom izložbom u veljači 2020. godine, a ovog proljeća dobili smo monografiju

Plakati za kazališne predstave znače prelijevanje teatarskog u javni prostor, na ulicu, dakle, širenje specifične izvedbene magije onkraj scene, izvan zidova teatra, ne samo na kazališnu zajednicu nego i na usputne promatrače, slučajnu publiku koja u kazalište nije sklona (često) zalaziti. Kazališnim plakatom brišu se granice između svakodnevnog i teatarskog, između urbanoga krajolika i interijera kazališta, uspostavlja se komunikacija između kazališne kuće i potencijalnoga gledateljstva. Svaki plakat, ukratko, pa tako i kazališni, umjetnička je forma čija je primarna uloga posrednička i promidžbena, pa je on u isti mah sredstvo vizualne komunikacije i reklamni medij. Kao najava predstave, kazališni je plakat prva vizualnost, prvi umjetnički oblikovani znak postojanja izvedbenog života u nastajanju o kojem u tom trenu još ne znamo ništa. Koja je tu najvažnija zadaća dizajnera?  

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

“Plakat je grafički intro u predstavu”, reći će Vanja Cuculić. “Ta ‘najavna’ funkcija i jest nešto što karakterizira plakat kao reklamni alat. Stvar je u tome da je kazališni plakat kroz godine evoluirao od bazičnog reklamnog alata do medija koji komentira, poziva, podbada, provocira… Nešto kao Petrica Kerempuh, ali kojeg svi razumiju jer govori slikom.” Nadalje, nastavlja, uspješan plakat je vizualna interpretacija dramskog teksta. Angažiranim grafičkim jezikom plakat će tekst otvoriti budućem gledatelju, nastojati ga uvući u njegovu atmosferu. Međutim, kod je moguće probiti, odnosno novi sustav znakova dohvatiti, tek kasnije, nakon što se predstava doista i pogleda, što motiviranom odgonetaču šifrirane poruke donosi mogućnost dvostrukog užitka. Doduše, kad su lektirni naslovi i klasici u pitanju, književno obrazovana kazališna publika lako će se pomoću asocijativnih poveznica snaći s jezičnom reduktivnošću plakata. Radovi Vanje Cuculića koje je ostvario tijekom petnaest godina suradnje s Gradskim dramskim kazalištem Gavella, a gdje je djelovao kao kućni dizajner plakata, primjer su vrhunskoga grafičkog dizajna, rijetko viđenog profesionalizma i superiornoga kvalitativnog dosega nezapamćenog još od Arsovskog, Pala, Ilića, Dogana, napose Bućana, koje on, uz predstavnike poljske škole plakata, drži svojim uzorima. Zanimljivo, mnogim autorima plakat je bio tek dodatni profesionalni angažman, koji se u njihovim retrospektivnim presjecima ponegdje i prešućivao, jedino smo Bućana prije Cuculića prvenstveno vezivali uz oblikovanje plakata. Plakati za Gavellu godinama su figurirali kao prepoznatljiv znak (središta) grada, zamjećivali su ih i oni koji nisu ciljna skupina jer kazališni plakat – za razliku od kazališta samog, u koje čovjek mora svjesno ući, u točno određeno vrijeme i takoreći po prethodnom dogovoru, dopire do širega kruga, poput filma, poput knjige, na koje katkad pukom srećom nabasaju i oni koji za njima nisu svjesno tragali. Velika komunikacijska vrijednost plakata kao najelokventnijeg sredstva prenošenja poruke očituje se u spontanom uspostavljanju dijaloga s promatračem, nije zato čudno da tu formu doživljavamo pristupačnom i svojom, a otud i velika potreba za posjedovanjem plakata u kolekcionarske ili dekorativne svrhe. Treba reći da je plakat ranije smatran nižim umjetničkim oblikom jer umjetnost, kako znamo, postoji zbog sebe same, zbog svoje ljepote, dok je plakat opterećen utilitarnom funkcijom, uz što nužno idu pragmatičnost, doza kalkulacije, posljedično i neslobode. Plakat je inherentno popularan, a onda i masovan, jer suprotno visokoj umjetnosti teži obraćati se što brojnijoj publici. Također, dok se umnožavanjem umjetničkog djela oslabljuje, doslovno ubija original, tiskanje u velikom broju primjeraka plakat dodatno vitalizira.

 | Author:

Desetljeće i pol kontinuirane suradnje jednoga kreativca s jednim kazalištem obilježeno je najprije retrospektivnom izložbom “Vanja Cuculić: Drama! Plakati za GDK Gavella 2005-2019” u HDD galeriji u veljači 2020., a ovog proljeća u izdanju Hrvatskog dizajnerskog društva dobili smo i monografiju istog naslova, s predgovorom voditelja Galerije Marka Goluba. U petnaestogodišnjem razdoblju nastao je konzistentan i izuzetno dojmljiv plakatni opus neodvojiv od kazališnih izvedbi, a kojim se izgrađivao specifičan vizualni identitet kazališta, pri čemu se Cuculić, napominje, tek u određenoj mjeri prilagođavao redateljima pojedinih predstava. Kazališni komadi nerijetko se temelje na književnom tekstu, ali dizajneru nije dovoljno da bude vješt i analitičan čitatelj jer u kazalištu će se između njega i tekstualnog predloška naći – redatelj. Kao spona ili smetnja? Stvaralački proces morao bi biti ultimativni odraz umjetnikova stila i stava, pa bi i dizajner, bar u idealnom slučaju, trebao raspolagati apsolutnom umjetničkom i intelektualnom slobodom. Koliko je situacija nezgodna kad je tu još netko tko jednako tako ima pravo na subjektivno čitanje napisanog, vjerojatno drugačije od tvojeg? Vanja to postavlja ovako: “Odnos dizajner –  kazalište – redatelj zapravo je klasični ljubavni trokut; ja sam dizajner pa ili varam kazalište s redateljem ili redatelja s kazalištem. Rijetko smo, gotovo nikad, svi sretni i u ljubavnom zanosu. S Gavellom je bilo super što smo kroz godine uspjeli dogovoriti sustav u kojem su plakati za predstave postali više stvar identiteta kazališta, a ne pojedinih predstava, u smislu redateljskih vizija.” Listajući monografiju koja okuplja 54 premijerna plakata Vanje Cuculića nameće se zaključak kako se kreativna snaga dizajnera iskazuje sposobnošću konceptualizirane interpretacije određene književne vrste. Cuculić je mlad, ali radi već dugo – postavlja se pitanje postoji li siguran put do umjetničkog rješenja ili je svaki projekt uranjanje u nepoznato. “Nema sigurnog puta. Neki prečaci, eventualno”, odmahuje. Njegovi redom majstorski pogođeni radovi naglašeno su detaljistički, značenjski kompleksni, raskošne simbolike i vrlo samosvojne metaforike, a skoro svaka pojedinost nudi nadgradnju, upućuje na dvostruko dno, rastvara novu razinu priče. Dok je svojedobno za ZKM radio fotografske plakate, plakatna ostvarenja za Gavellu povratak su ilustratorskom izrazu s debelim namazima boje i ozbiljnije elaboriranoj, pomalo starinskoj estetici sitotiska, da bi u kasnijim fazama eksperimentirao s rasterom i kolažirao dokumentarnu fotografiju iz medija. Primjer ovog posljednjeg plakat je za Viripajevljev komad “Pijani”, gdje je iskorištena reportažna fotografija s dočeka nogometaša nakon Svjetskog prvenstva, a ondje svjetinu efektno uokviruje transparent s natpisom “Pijani”, što je autoru poslužilo kao metafora kolektivnog ludila.

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

Osim navedenog, ove plakate odlikuje fantastičnost prikaza, kao i učestali animalistički motivi, antropomorfiziranje životinja ili njihovo transformiranje u simbole, što je uostalom u mnogim svojim radovima običavao i Bućan. Primjerice, među Cuculićevim rješenjima zamijetit ćemo noge od stolca koje su ujedno šape neke zvijeri na plakatu za “Život je san”, kao i pijetlove koji su ustvari uredski stolci (“Push Up 1-3”). Zapamtit ćemo zauvijek fenomenalno izvedenog štakora u odijelu kao grafički poziv na izvedbu “Revizora”. Nezaboravna je i našušurena crna mačka čije tijelo čine tri demona na plakatu za “Majstora i Margaritu”, dok se savezne države Kafkine “Amerike” sklapaju u slagalicu još jednog mačjeg obličja. Česti su i uporabni predmeti, koje nalazimo u nadrealnim, očuđujućim i posve oduševljavajućim kombinacijama poput, recimo, prerezane kartice koja nad potrošačkim društvom visi kao giljotina na plakatu za komad “U ime novca” Viktorije Nikifornove, dok u crvenkastim tragovima bičevanja na golom torzu (“Ilijada”), pogledamo li pažljivije, razabiremo grafizam općih uplatnica. Košmar mučenika Jozefa K. sveden je na mrtav stolac čiji slomljeni dijelovi formiraju inicijal njegova apriorno poništenog prezimena, a makijavelizam Richarda III. reduciran je na okrvavljenu krunu koja je istodobno kanta crvene boje. Drugdje (“Slikari rudari”) dlačice kista prepoznajemo u vrhovima drvenih ljestava. Ljudske siluete naći ćemo na duhovitom plakatu za Čehovljeva “Platonova”, tamo nestašnog seoskog učitelja reprezentiraju minimalistički crni brkovi na žutoj podlozi, koji će predanijeg promatrača nagraditi dosjetkom. Naime, ako im posveti sekundu više, preobrazit će se momentalno u raširene ženske noge. Bezvremeni su i plakati za “Slučajeve običnog ludila” i “Kvetch”, oba s profilnim presjekom glave; na prvom lubanju ispunjavaju satni zupčanici koje pokreću bijeli miševi, na drugom poput crvene niti ulančano gmižu vrste svakojakih suvremenih strahova da bi se konkretizirali i pred sugovornika izletjeli u vidu zmijskog jezika.

 | Author:

Dizajneri su u prošla vremena pripadali jednoj od tradicionalnih profesija, arhitekturi ili slikarstvu; zašto je Vanja Cuculić odabrao dizajn a ne AF, ALU ili možda nešto na FF-u? “Pa zapravo sasvim slučajno. Sve sam to razmatrao za upis i otišao na kraju na prijemni na Studij dizajna. Ne znam, za ALU i arhitekturu sam kužio otprilike što bi to trebalo biti, ali o dizajnu sam znao jako malo. Sjećam se da me tu majka malo pogurala u odluci, u stilu ‘pa nećeš valjda slikar bit’.” Plakat komunikacijski neprestano oscilira između kulturne i političke sfere, koje su ionako neodvojivo povezane. Mora li plakat baš uvijek imati političku agendu, biti društveno angažiran, pitam ga. Jer evo, Marko Golub u monografiji piše da bi izvan funkcije kazališnih plakata neki njegovi radovi savršeno egzistirali kao političke ilustracije. “Bilo bi dobro da je plakat aktualan. Bez obzira radi li se o Shakespeareu ili suvremenom piscu, predstave će, barem one uspješne, pokušati progovarati iz današnje pozicije. Isto tako bi trebali i plakati. U tom smislu je teško biti apolitičan.” I stvarno, u njegovu promišljanju idejnih rješenja sveprisutne su političke preokupacije ovodobnog društva, on uporno i autorski jasno izražava kritiku kapitalizma, totalitarnih režima, svih oblika diskriminacije. A ima tu svega – uskuhao se svojedobno povelik skandal zbog plakata za “Fine mrtve djevojke”, dok su neke daleko provokativnije Vanjine poruke vizualno nepismenim galamdžijama očito promaknule. Svoje rezoniranje o migrantskoj krizi upisuje tako u plakat za predstavu “Nevidljivi”, na kojem je Europa postavljena kao Big Brother tvrđava sa zlatnim zvjezdicama i hipersofisticiranom kamerom na srednjovjekovnim bedemima. A “Otelo” je kodiran kao priča o rasizmu, koji simbolizira raspuklo Kinder jaje, a vizual plakata za predstavu “Lom”, u kojoj huligani pretuku gay par, nosi leptir mašna na svečanoj bijeloj košulji, što se, ako sliku okrenemo, promeće u kukuljicu Ku Klux Klana. Plakat za “Crne oči” vizualnim jezikom pripovijeda ratnu priču o prvim susjedima, hrvatskoj i srpskoj obitelji, gdje vršci drvene ograde između njihovih imanja s vremenom, a prema rubu kadra, prelaze u grobljanske križeve na krvavo crvenoj podlozi. Simbolika “Kiklopa” utisnuta je zastrašujuće precizno u Trumpovo oko kao metonimija bujajućeg fašizma. Na plakatu za “Odiseja” otoci predstavljaju države bivše Jugoslavije koji su se odjednom nespojivo razmaknuli. Kako znaš da je rad gotov, ne mislim na trenutak kad naručitelj kaže da je zadovoljan, nego na koji način ti osjećaš da je posao dovršen? “Ooo, znaš, znaš... i to prilično precizno. Postoji taj neki unutarnji mehanizam – najsličniji satnome mehanizmu profesora Baltazara – koji u trenutku uspjeha otpušta one šarene leptiriće…” A što ga uopće pomiče u stvaralačkom smislu – vizualni medij ili nešto drugo, glazba...? “Dizajn i glazba jako se vole. Čak sam negdje i pročitao, u moru onih how to idiotarija – ako hoćeš biti dobar dizajner, moraš piti puno kave i slušati najnoviju mjuzu. Eto, pijem puno kave i slušam malo stariju glazbu.” Vanja Cuculić karijeru je počeo osmišljavajući naslovnice knjiga, pa se niz godina fokusirao na plakate, zaokupljao se poslije vinskim etiketama, u međuvremenu i vizualnim identitetom “Ivanine kuće bajke” u Ogulinu kao i drugim složenim projektima, da bi se opet vraćao, bar povremeno, knjigama, oblikujući naslovnicu za pjesničku zbirku Ivice Prtenjače “Tišina i njezine olovke”, kao i za roman Drage Glamuzine “Drugi zakon termodinamike” (V.B.Z.). 

 | Author: Sandra Šimunović/PIXSELL Sandra Šimunović/PIXSELL

U kojoj se mjeri razlikuje rad na naslovnici knjige od angažmana na plakatu za kazališnu predstavu? “Nisam nikad radio preveliku razliku između dizajna plakata i naslovnica knjiga. I jednom i drugom prethodi tekst koji se interpretira. Stvar je u tome što je knjiga ipak specifičan trodimenzionalni grafički proizvod koji ima svoje zakonitosti. U tom smislu percipirati dizajn knjige isključivo kroz dizajn naslovnice nije baš točno. Ali sebe sam uvijek više smatrao dizajnerom plakata.” Kakav je za Vanju ovaj stvaralački trenutak? Da bi mogao napredovati, umjetnik si s vremena na vrijeme mora priuštiti rekapitulaciju; gdje je on trenutno u razvojnom smislu i što planira? “Kako sam prestao raditi plakate za Gavellu, otvorio mi se prostor, a i vrijeme, za neke vlastite projekte koji mi se motaju po glavi već dugo. Radim nekakve instalacije i male skulpture. To su zapravo dizajnerske vježbe na temu kazališta, književnosti, glazbe… Užasno mi je zanimljivo, novo, a opet na neku foru na liniji svega što sam do sada radio. Dragocjeni su ti ‘počeci’ kad upijaš kao spužva i veseliš se procesu kao dijete.” Što je nakon dvadesetak godina rada za Vanju Cuculića profesionalna sreća? “Kad još prihvaćaš projekt razrogačenih očiju; znatiželjan i s laganim strahopoštovanjem. Da ne pretjerujem: profesionalna sreća je ako ti se nakon 20 godina još da raditi.” I na kraju, kako se čovjek koji se bavi vizualnošću, kojem je posao da gleda i vidi, odmara – otvorenih ili zatvorenih očiju? “Otvorenih, u prirodi, na moru.”

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.