Godine 1980. imam 11 i moje se iskustvo čitanja uglavnom broji “riješenim” naslovima biblioteke “Vjeverica”, koje obilježavam na zadnjim stranicama, gdje se u toj kultnoj ediciji nalazio popis objavljenih knjiga. Svijet je neopisivo mlad i sve ono o čemu se razglaba na naslovnicama novinama koje komentiraju moji roditelji meni je tako daleko i nezanimljivo da uopće ne postoji. Knjige su već tad važan dio mojeg klinačkog života, ali vrlo daleko. No odrastanje je jedini proces u kojem se neminovno stiče naknadna pamet pa sa sigurnošću mogu reći da sam samo nekoliko godina kasnije bila naoružana pameću koja je, barem što se tiče knjiga, bila na više nego zavidnom nivou. Već kao friška gimnazijalka počela sam se ozbiljno motati oko omladinskog tiska, odnosno njegove osječke inačice Omladinskog lista Ten, što je bila prilika za upoznavanje nešto starije književne ekipe koja je barem jednom u dva tjedna odlazila u Zagreb kako bi se susrela sa svojim kolegama iz redakcije književnog časopisa Quorum, koji je, što je današnjim mladcima sigurno posve nezamislivo, postajao motor književnih i umjetničkih praksi, ali i naših života općenito. Na marginama sve turbulentnijih političkih događaja koji su brinuli naše roditelje, na marginama crno-bijelog svijeta kakvog ponedjeljcima imamo prilike osjetiti u istoimenoj seriji, naše “bijelo” nije imalo veze s današnjim, kolokvijalnim značenjem te riječi, nego rock’n’rollom, knjigama i jednim časopisom koji će zauvijek obilježiti naš “mindset” te nas učiniti ljudima i profesionalcima kakvi danas jesmo.
