Godine 1980. imam 11 i moje se iskustvo čitanja uglavnom broji “riješenim” naslovima biblioteke “Vjeverica”, koje obilježavam na zadnjim stranicama, gdje se u toj kultnoj ediciji nalazio popis objavljenih knjiga. Svijet je neopisivo mlad i sve ono o čemu se razglaba na naslovnicama novinama koje komentiraju moji roditelji meni je tako daleko i nezanimljivo da uopće ne postoji. Knjige su već tad važan dio mojeg klinačkog života, ali vrlo daleko. No odrastanje je jedini proces u kojem se neminovno stiče naknadna pamet pa sa sigurnošću mogu reći da sam samo nekoliko godina kasnije bila naoružana pameću koja je, barem što se tiče knjiga, bila na više nego zavidnom nivou. Već kao friška gimnazijalka počela sam se ozbiljno motati oko omladinskog tiska, odnosno njegove osječke inačice Omladinskog lista Ten, što je bila prilika za upoznavanje nešto starije književne ekipe koja je barem jednom u dva tjedna odlazila u Zagreb kako bi se susrela sa svojim kolegama iz redakcije književnog časopisa Quorum, koji je, što je današnjim mladcima sigurno posve nezamislivo, postajao motor književnih i umjetničkih praksi, ali i naših života općenito. Na marginama sve turbulentnijih političkih događaja koji su brinuli naše roditelje, na marginama crno-bijelog svijeta kakvog ponedjeljcima imamo prilike osjetiti u istoimenoj seriji, naše “bijelo” nije imalo veze s današnjim, kolokvijalnim značenjem te riječi, nego rock’n’rollom, knjigama i jednim časopisom koji će zauvijek obilježiti naš “mindset” te nas učiniti ljudima i profesionalcima kakvi danas jesmo.
Tu su se negdje za mene pojavili i Davor Slamnig i njegovo “Čudovište”, s nekoliko godina zakašnjenja, što postaje posve nebitno kad se zbroji i pomnoži s količinom energije koja je tad nastala i prema zakonima fizike nije mogla nestati, nego se u nešto pretvoriti. Ne sjećam se tko je točno bio donositelj radosne vijesti, ali znam da nakon što sam jednog prohladnog proljetnog popodneva pročitala neveliku knjižicu, objavljenu u tadašnjoj nakladi Centra društvenih djelatnosti SSOH, na kojoj se nalazila fotografija mlađahnog autora, više nije bilo sumnje kako je za mene definitivno gotovo s bibliotekom “Vjeverica”. Priče u kojima čudovišta postavljaju tri pitanja mladiću urbanih mladih ljudi, a njima je posredno izvršena i ironizacija i parodiranje tzv. visoke književnosti, njezinih tema i stila, koje pripovjedač dobro poznaje pa se često odlučuje za intertekstualne reminiscencije. Osim ironizacije književne klasike, primjetna je i ironizacija znanstvenog diksursa koja je izvršena gomilanjem ili ubacivanjem u novi kontekst. Jer, ironija je i inača glavna Slamnigova pripovjedačka strategija (ipak je on, između ostaloga, Slamniga staroga sin) i ne prepoznaje se samo na tematskoj, nego i kompozicijskoj i lingvostilističkoj razini, dok se kao opće mjesto većeg dijela njegovih priča pojavljuje upravo ironično tematiziranje vlastite egzistencije. Posebno je zanimljivo i posezanje za modelom fantastike preplitanjem elemenata bajke, basne, pa i ZF-a sa svakodnevnim situacijama, dakle s jakim začudnim efektom. Ludistički se Slamnig odnosi i prema žanrovima čije obrasce miješa i prerušava u nove pripovjedne mogućnosti, istovremeno ih i parodirajući. Urbanost priča iz zbirke “Čudovište” manifestira se i u intermedijalnim strategijama, pa se u većini Slamnigovih kratkih priča pojavljuju diskursi koji inače pripadaju rock’n’rollu i stripu, a pripovjedni se postupci, primjerice, izmjenjuju po principu izmjene kadrova u videospotovima. Vjerojatno je moguće zamisliti kako su takve priče, u vrijeme kad književnošću haraju ozbiljni povijesni romani (tipa Fabrio ili Aralica) i fantastičari (tipa Pavličić i Tribuson), velike teme i velike riječi, djelovale na generacije željne u književnosti pronaći one teme u kojima se odustaje od zamornog društvenog konteksta i bazira na urbanim paranojama, ispripovijedane urbanim jezikom s čestom upotrebom slenga, a zbilja je fragmentirana na način koji podsjeća na izmjenu kadrova u videospotovima. Zbirka “Čudovište”, u svoje vrijeme čak prilično drska, tako je prototip poetičkih matrica osamdesetih, iako se pojavila na samom početku tog desetljeća i na neki način navjestila trendove u praksi kratke priče, ali i šire. Davor Slamnig, odnosno slavna njegova zbirka, nakon koje će u nepravilnim vremenskim intervalima uslijediti još dvije, te roman “Topli zrak”, za koji će 2002. dobiti nagradu Jutarnjeg lista, esencija je hrvatske urbane kulture za kakvom žalujemo u nostalgičarskim podsjećanjima na osamdesete. Slamnig je, osim u pisanju, svoju lucidnost iskazivao u intermedijalnim praksama glazbe, stripova i dizajna. Njegove “Žene i muškarci” (iz iste, 1980. godine) proslavile su grupu Buldožer, čiji je bio član, (tekstualno) njegova “Frida” bila je i ostala jedan od najvećih hitova Psihomodo popa, albuma Mira Furlan i Orkestar Davora Slamniga prisjetili smo se nedavno tužnom prigodom, a popularni radijski serijal Milan Blenton, za koji je pisao glazbu, već je udžbenička referenca novinarstva osamdesetih. Ipak, vlastitim izborom Slamnig je ostao na margini, distanciran od sladunjavih podsjećanja na jednu dekadu, unovčavanja sentimenata i vlastitih slatkih snova mladosti kakvima pribjegavaju mnogi, premda bi mogao i trebao biti glavna referenca. Kako bih i u praksi provjerila je li sa mnom i urednikom ovog reizdanja doista sve u redu, za pomoć sam se obratila svojoj još malo pa punoljetnoj kćeri. Uzorak bi trebao biti valjan - čita dosta, ponekad nešto piše, ali ipak najviše svira.
Prezaposlena kakvi su današnji tinejdžeri kojima smo obrazovnim i drugim sustavima oduzeli pravo na dokolicu iz koje nastaju i ovakvi književni biseri, isprva me odbila pročitati koju priču za potrebe eksperimenta, ali onda sam je ipak nagovorila i rekla je da će baciti pogled. Nakon mojeg čuđenja što bacanje pogleda traje dulje nego što sam očekivala, izašla je iz sobe i rekla - nemoguće je da ovo ima 40 godina, to je napisano jučer, savršeno mu je jasno što su društvene mreže, zašto moraš biti sažet ako želiš da te čuju i kao da nas je onda vidio ovakve kakvi smo sad. Treba li onda još argumenata za ono - rodonačelnik, pionir i proslava 40. rođendana “Čudovišta”? Kad god ga pročitali, naime, dobro ste ga pročitali, jer kako bi rekao autor: “Tako je pametnijem čovjeku jasno da je svejedno koliki je taj vremenski razmak, a još promućurnijem je jasno i to da je sasvim svejedno kad mu se što desi”. koji samo želi poševiti curu, oživljavaju šankovi “Zvečke”, dva praščića raspravljaju o filozofiji života, a psihijatri apsurdnim metodama dovode do nježne ženske ljubavi, postale su tad dio moje svakodnevice, a sad su još najeklatantniji primjer kako se može sublimirati duh jednog vremena kojemu novo, novo vrijeme ne može baš ništa. Odmaknem li se od osobne priče, valja mi reći o čemu se tu zapravo radi i čemu sva ta graja oko 19 priča jedne nevelike knjižice? Premda je Davor Slamnig privatno nesklon svakoj pompi i pretencioznim hvalospjevima na kakve ovaj tekst sve više nalikuje, riječ je doista o pionirskom izdanju, rodonačelničkoj knjizi koja će imati utjecaj na svoju, ali i buduću kratkopričačku generaciju, iako to samom autoru posve sigurno nije bilo ni u primisli. Sam izvan svih, Slamnig načelno nije pripadao quorumaškoj generaciji koja u to vrijeme stasa, premda se oni u svojim kratkim pričama često referiraju upravo na njegovu zbirku. Umješnost građenja tzv. short story, kakvu je ponudio, postaje paradigmatska, osobito kasnije, potaknuta projektom Poleta pod nazivom “Priče na 29 redaka”, kad doživljava svoj pravi procvat. Slamnigove priče baziraju se većinom na trivijalnim temama koje pronalazi u svakodnevnom životu.
