Pišući o Goetheovoj “amoralnosti”, čini mi se da Jules de Gaultier navodi ove Goetheove riječi: “Prava nostalgija mora biti uvijek plodonosna i stvoriti nešto novo što će biti bolje”. U srži ove moje knjige krije se zaista prava nostalgija. Nije to nostalgija za samom prošlošću, kao što se može kadikad činiti, niti je to nostalgija za nečim nepovratnim; to je nostalgija za trenucima u kojima sam najpotpunije živio. Ti su trenuci ponekad bili posljedica dodira s knjigama, a ponekad dodira s muškarcima i ženama koje sam nazvao “živim knjigama”, kaže američki pisac Henry Miller u predgovoru djela “Knjige mog života”, u kojem piše o knjigama, odabranim naravno, “kao bitnim doživljajima”.
”Nisam ispisivao portrete likova iz knjiga koje sam tad čitao. Ništa nisam čitao s namjerom da pronađem novoga imaginarnog prijatelja. Štošta u sjećanju biva prepravljeno i nehotice prilagođeno svijesti i duhu onoga tko se sjeća. Tako se neki od ovih portreta bitno razlikuju od onoga što je zabilježeno u njihovim matičnim pripovijestima te od toga kako ih pamte i bilježe povjesničari književnosti i ostali gospodari pripovijesti... Među ovim portretima ima i onih koji su posvećeni likovima za koje će netko reći da su bili živi ljudi. Jesu. Ali koja je razlika između njih i onih za koje bismo pouzdano mogli reći da nikada nisu živjeli? U svjedočenju pred sudom – razlika je potpuna. U pripovijesti – nikakva. Da bi netko bio imaginarni prijaelj, ne mora biti izmišljen. Imaginiranje nije iz ništa. Nije, čak ni onda kada se čini da jest. Zapravo, najuzbudljivije je kada se živi čovjek pretvara u književni lik”, piše, pored ostalog, Miljenko Jergović u pogovoru “Imaginarnog prijatelja”, zbirke portreta književnih likova, ali i stripovskih te junaka iz rock poezije, objavljene u izdanju zagrebačke Frakture.
Njemački pisac Walter Gerteis objavio je, 16 godina prije Millera i 69 prije Jergovića, knjigu “Detektivi u životu i romanima”, u kojoj portretira stvarne i književne – a drugih dijelom ili nikako ne bi bilo bez prvih – detektive, ključne likove cijelog jednog, istina podcijenjenoga, književnog žanra.
Nije neophodno, ali nije ni nezanimljivo, porediti Jergovićevo djelo s Millerovim “Knjigama” ili Gerteisovim istražiteljima zločina. Za razliku od Amerikanca, već smo rekli, Jergović ne piše o djelima, ali, uglavnom, ni - što ga čini drugačijim i od Gerteisa – o glavnim junacima knjiga koje su ga formirale otkad je naučio čitati pa sve do one čije čitanje upravo završava. Onom što čeka na polici, hrpi na podu, pored kreveta ili u ruksaku, to će se čitateljsko i spisateljsko formiranje nastaviti. Ako je, a jest, tranzicija prelazak iz nečega u ništa, čitanje je - što, naravno, treba shvatiti uvjetno - prelazak iz svačega u nešto. U ovom slučaju u zbirku koju je autor, baš kao i Miller poodavno, mogao podnasloviti sa: “autobiografska proza”.
Portretirajući antijunake i ponekog junaka ili junakinju, Jergović piše o svojem čitateljskom odrastanju, izbjegavajući kronološki i, posebice, književnoteorijski pristup, čime je čitatelju učinio dvije usluge. Prvo ga je podsjetio na to da je od svih demokratskih svjetova najdemokratskiji – parafrazirajući još jednog velikog i globalno poznatog pisca rođenog u Sarajevu, Aleksandra Hemona – onaj knjiški, jer su u njemu sve knjige, računajući slikovnice i stripove, na policama, bile one svete ili trivijalne, upravo i samo knjige na policama i među njima hijerarhiju uspostavlja čitatelj i čitateljica, svaki i svaka za sebe i bez obaveze za drugoga i drugu. Za teorijskim davljenjem, u kojem nema mjesta “blesavoj radosti” koja autora obuzima kad se opet sretne s nečim što mu je davno bilo na redu za čitanje, nije bilo potrebe. Jergović se inače time ne bavi, a kako je tekstove iz “Imaginarnog prijatelja” pisao za novine, tako je tekst oslobodio svega što novinama, dnevnim i tjednim, jednostavno ne pripada.
Svoje imaginarne prijatelje pisac je pronalazio u slikovnicama, bajkama, stripovima, koje smo zvali crtanim romanima, antičkoj mitologiji, kod Stephena Kinga i Ive Andrića, pjesmama Seje Sexona i Branimira Štulića, ali i u Bibliji, što će, da se ne lažemo, dobro doći opsjednutim što opusom, što likom, a najčešće i jednim i drugim, Miljenka Jergovića. E takvi će u njegovu posezanju za knjigom svetom kršćanima pronaći neko, naravno - pogrešno, tumačenje piščevih stavova o nečemu.
To što on kaže kako “lica iz Biblije, ona koja sam pronašao među svojim imaginarnim prijateljima, bitno se razlikuju od istih tih lica u službenim ili manje službenim tumačenjima”, bit će im manje važno od autorovih simpatija za Zagorova Čika, Sexonova Abida, Kulenovićevu Stojanku majku Knežopoljku, Sizifa, samoubojicu iz “Alana Forda”, Herzoga, Anu Karenjinu, Popaja, Raskoljnikova, Dylana Doga, Polifema, Velog Jožu, Ivana Denisoviča, Tezeja...
Dječak čija je prva biblioteka mogla stati u manju kartonsku kutiju, u koju je, skriven ispod stola, stavljao stripove, izrast će, prvo, u nadobudnog učenika sklonog izluđivanju nastavnica jezika što se tada zvao srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski, vojnika JNA kojem će Tolkien i Tarzan pomagati da ne poludi od besmislenih marševa, vježbanja strojeva koraka i ostalih užasa vojnog roka, poznatog pisca i pasioniranog čitatelja kojeg veseli potraga za knjigama čije je čitanje nekada davno počeo i iz niza mogućih razloga prekinuo, svjestan ili ne kako je čitanje na silu ćoraviji posao od penjanja na Mjesec ljestvama.
”Fikreta je bila među posljednjim predratnim junakinjama iz naših mahala. Njezin Don Juan, prvak Fikretinog srca i čaršijskih kaldrma, umoran od života i od neprestane borbe da se bude prvi i najveći od Baščaršije sve do Marijin dvora, skoljen novembarskim maglama ili aprilskim proljetnim depresijama, savjetuje ju da ode od njega, da negdje drugdje i s nekim drugim započne novi život. I bit će, uzda se da ga ona neće poslušati, nego će ostati, kao što prave penelope zavazda ostaju. Na Balkanu mirnodopske ženske legende počinju i završavaju s penelopama. Sve druge su usputne i prolazne, a one, koje vječno čekaju, jedine su starije od ovoga grada i od vremena”, piše Jergović u “Imaginarnom prijatelju”, knjizi koju je sjajno ilustrirao Ivan Stanišić, djelu što od nostalgije stvara “nešto novo što će biti bolje” i, piščevim riječima rečeno, izaziva “blesavu radost” čitanja.
