Na samom početku globalne pandemije, u samo nekoliko mjeseci, golom oku nevidljivi virus uspio je nešto što svi prosvjedi i štrajkovi diljem svijeta nisu uspjeli prije njega: usporiti sve ljudske aktivnosti na Zemlji. Švicarski kazališni i filmski redatelj Milo Rau, aktualni umjetnički direktor belgijskog kazališta NTGent, taj trenutak predaha globalne megamašinerije smatra korisnim podsjetnikom na pravo značenje riječi “ekonomija”: upravljanje, a ne ostvarivanje profita pod svaku cijenu. Naša situacija nije samo dramatična - tragična je, upozorava taj kontroverzni redatelj, autor niza projekata u kojima traga za traumatičnim, tragičnim trenucima u životima pojedinaca, ali i društva, postavljajući pitanja političke, društvene i individualne odgovornosti za globalne katastrofe suvremenog doba. Novinar, esejist i predavač Milo Rau (1977.) studirao je sociologiju, njemački jezik i romanistiku u Parizu, Zürichu i Berlinu. Godine 2007. osnovao je kazališnu i filmsku kuću Institute of Political Murder/Institut političkog umorstva. Međunarodnu slavu stekao je svojim temeljito istraženim rekonstrukcijama društveno-političkih konflikata, studijama slika, govora i društvenih odnosa putem detaljnih imitacija u obliku kazališnih scena. U sklopu Festivala svjetskog kazališta zagrebačka je publika u rujnu 2021. imala priliku vidjeti Rauovu potresnu predstavu “Obitelj” u kojoj rekonstruira tajanstveni i tragičan slučaj obitelji Demeester koja je počinila kolektivno samoubojstvo. Godine 2018. u HNK u Zagrebu gostovao je s predstavom “Pet lakih komada”, šokantnim i jednim od najuspješnijih njegovih projekata o zločinima Marca Dutrouxa, okrutnog belgijskog pedofila, silovatelja i ubojice djevojčica. Po mnogima jedan od najvažnijih i najutjecajnijih europskih redatelja današnjice, Rau će u nedjelju, 20. veljače gostovati u HNK Zagreb u Filozofskom teatru Srećka Horvata, s kojim će razgovarati o angažiranoj umjetnosti i budućnosti kazališta, stanju u svijetu danas, kao i mogućnosti otpora, a dotaknut će se i nekih recentnijih projekata koje je Rau izveo, poput “Novog evanđelja”, koje postavlja pitanje što bi Isus propovijedao u 21. stoljeću i tko bi mu bili učenici, kao i Škole otpora koju je Rau pokrenuo tijekom pandemije. Tim povodom sa slavnim redateljem, filmašem i aktivistom razgovaramo o ulozi umjetnosti kao alata otpora i mogućem utjecaju pandemije na promjenu paradigme u promišljanju odnosa društva prema izazovima suvremenog doba, kao i načinima redefinicije kazališta kao nove umjetnosti za novo, demokratičnije i otvorenije društvo budućnosti.
Express: Više ste puta rekli kako je nužno prestati s ‘karaokama klasika’ i početi stvarati nove globalne klasike, koji solidarno komuniciraju s našim vremenom. Koliko smo daleko od tog novog kazališta budućnosti, nove umjetnosti za novo društvo sutrašnjice?
Znate kako se kaže, svaki je dan posljednji dan prošlosti i prvi dan budućnosti. Ovaj bismo razgovor mogli voditi za deset godina, a mogli smo ga voditi i prije deset godina. To je logika razmišljanja zapadnjačkog uma: svaki je dan prilika za novi početak. Moram priznati da sam ja ipak pomalo i tradicionalan tip, da nisam baš toliko protiv kazališta staroga kova, volim grčke tragedije, volim interakciju s drugim ljudima, volim kolektivni rad. Postmodernizam sve te stvari koje bismo mogli nazvati staromodnima dovodi u pitanje, a taj stav - da su institucije slabe i da ih treba dokinuti - smatram opasnim. NTGent, čiji sam umjetnički direktor, jedno od tri najveća kazališta u Flandriji, trenutačno je svedeno na poziciju malog nezavisnog teatra. U Flandriji su netom prije izbijanja pandemije bila najavljena velika smanjenja subvencija, što je tad izazvalo prosvjede i pokrenuta je velika medijska kampanja, pa se od toga odustalo. Ali onda je došla pandemija i, čim je završila, subvencije su ukinute. To je jedna od opasnih posljedica neoliberalizma, koji će spremno iskoristiti priliku kako bi proglasio institucije nefunkcionalnima i pozvao na njihovo trajno ukidanje. Kao dijete tog istog neoliberalizma, zalažem se za pronalazak novih načina distribucije i stvaranje alternativnih oblika solidarnosti. Povijest vrvi zaboravljenim trenucima, estetikama otpora koje je pregazio mainstream. Trenutak novog početka može biti nešto čemu se možemo vratiti u potrazi za alternativama u prošlosti. To je trenutak koji mene zanima.
Express: Znači li to da povratak na ‘staro normalno’ nakon pandemije ne bi trebao uopće biti opcija?
Kad živite u Europi kao dio kulturne elite, a mislim da to uključuje i nas dvoje koji sad vodimo ovaj razgovor, ‘normalnost’ je naravno željeni način života i ako nam je oduzet, to za nas može samo značiti neku vrstu gubitka. Kao dijete određenog povijesnog trenutka svjestan sam da želja za povratkom na ‘normalnost’ zapravo samo znači da ne želimo izgubiti svoju gospodarsku moć. Mi uopće ne dovodimo u pitanje ustaljene odnose moći koji neke stvari oslabljuju, a neke druge osnažuju. Ja mislim da je to nešto što doista treba promijeniti i o toj mogućnosti promjene govorim posljednje dvije godine. Ali kad govorimo o COVID-u i nužnosti promjene modela ponašanja, kad sad pročitam što sam napisao u ožujku ili travnju 2020., na početku pandemije - moj utopijski ulog u pandemiju - iz ove pozicije mislim da mogu objektivno reći da se svijet u kojemu živimo nimalo nije promijenio. Sve je posve isto, ne vidim nikakve supstancijalne promjene. Istina, došlo je osobito u zapadnoj Europi do promjene svijesti po pitanju klimatskih promjena, no kad je riječ o načinima korištenja zelene energije, ponovno se postavlja pitanje odnosa moći: tko će biti taj tko će imati koristi od nje? Početkom 2020. otvorio se taj jedan utopijski prozor nade koji se, sad to vidimo, s vremenom naprosto polako zatvorio, ali toliko sporo da se čak nismo stigli ni razočarati - sve se dogodilo kao u usporenom filmu. Otpor se pojačao, ali je i dalje otpor, a ne konsenzus.
Express: U svojim projektima često upozoravate da se zapadno društvo nalazi na rubu samouništenja. Znači, čovječanstvo je samo zaslužno za vlastitu propast?
Na početku ove krize svi su odjednom pohrlili postavljati ‘Kugu’ Alberta Camusa i Boccacciov ‘Dekameron’, a nikome nije palo na pamet postaviti najstariju priču o pandemiji, Sofoklova ‘Kralja Edipa’, tragediju koja pokazuje da je razlog pandemije čovjek sam, da je nešto temeljno pogrešno u našem načinu života i da se to kako živimo i kako razmišljamo odražava na naš odnos prema prirodi i drugim ljudima. Ta pogreška duboko u nama očito se nalazi u korijenima zapadne civilizacije, kad je već i Sofoklo prepoznaje. Vratio bih se tu na vaše prethodno pitanje o tome kako anticipiram kazalište budućnosti i moj odgovor je da sam ja u duši tradicionalist. Upravo pripremamo festival pod nazivom ‘Svi Grci’, u sklopu kojega planiramo adaptirati sve 32 grčke tragedije za koje znamo, a koje su sve napisala tri autora - Eshil, Sofoklo i Euripid. Plan je da ih igramo ujutro, na danjem svjetlu, jer zašto uvijek moramo igrati navečer i u zatvorenom prostoru, pod umjetnom rasvjetom? Zašto ne bismo to mogli preokrenuti? Ideja je vratiti se na početak ontološke podjele na civilizaciju i prirodu opisanu u tim tragedijama. U nadi da će dokinuti tragediju, abolirati tragičan um, sve su tragedije pisane kao prva i zadnja. Ali to se nije dogodilo, tri tisuće godina kasnije mi smo i dalje u istom ciklusu tragičnog uma, tragičnoga načina razmišljanja, dokidanja humanog i prirodnog, tradicionalnog i demokratičnog, kako god to željeli nazvati. Klasična pogrešna premisa grčke tragedije - mi mislimo da smo završili s prošlošću, ali ona nije završila s nama. Mene zanima pokušati uroniti u taj um, pokušati razumjeti što je to sve ovo vrijeme toliko pogrešno u ljudima.
Express: Na početku pandemije pokrenuli ste Školu otpora, platformu koja okuplja umjetnike, aktiviste i političare oko tema održive budućnosti, postavljajući pitanje kako možemo oblikovati budućnost svojeg planeta i izbjeći upadanje u stare, štetne obrasce ponašanja. Jesmo li sposobni za stvarnu promjenu? Što je potrebno za novi početak?
Nisam siguran. Naravno, najčešće je to pitanje obrazovanja, odnosno nedostatka obrazovanja. Ali ja mislim da je to također i civilizacijsko pitanje. Dok sam bio u Brazilu, gdje sam s pokretom Landless Workers’ Movement i domorodačkim aktivistima radio na postavljanju Sofoklove Antigone ‘u Amazoni’, shvatio sam da ta civilizacija i dalje postoji, da je um te civilizacije i dalje živ, da ga nije pregazio globalni turbokapitalizam, da taj um ne vjeruje u antagonizme, u tragično, u heroizam, u to da svaka priča mora završiti samouništenjem, da postoje drugi načini razumijevanja kako možemo živjeti u ovom svijetu. Ideja o dokidanju moći koja je u osnovi komunističke kolektivne utopije postoji i u postmodernom umu: ideja da, kad bismo nekako ukinuli ideju moći, kad bismo pronašli druge načine stvaranja odnosa jedni s drugima i s prirodom, sa svojim radom i svakodnevnim ritualima, kad bismo imali holistički pristup onom što činimo, kad ne bismo bili toliko fokusirani na neprekidnu proizvodnju - da bismo možda u tom slučaju nekamo i stigli. Mene zanima je li unutar ovoga društva moguće stvoriti male alternativne prostore koji imaju snagu transformacije. Zeleno gospodarstvo temelji se na posve istoj logici kao i ono koje nije toliko zeleno. Dakle, kako doista možemo promijeniti svoju ideju postojanja u svijetu? Jako je teško iskoračiti iz svojeg vlastitog uma.
Express: Često koristite mitove kao bazu za svoje projekte utopijskih dokumentaraca. Takav je jedan projekt film ‘Novo evanđelje’, s crnim Isusom, u kojemu postavljate pitanje što bi Isus propovijedao u 21. stoljeću i tko bi bili njegovi apostoli u kontekstu izbjegličkih logora južne Italije. Čini mi se da je uvijek riskantno pokušati interpretirati Bibliju izvan uobičajenog kanona. Što ste željeli postići posezanjem za simbolom kršćanstva kako biste upozorili na problem ropstva modernoga doba?
Problem Biblije je u tome što je prvo dospjela u ruke Katoličke crkve, a onda i protestantske. Sama po sebi, to je jedna vrlo zanimljiva knjiga. Ali da sam ja utemeljitelj Crkve, moram reći da bih je bio napisao skroz ispočetka. Jer, kao prvo, govorimo o knjizi napisanoj iz različitih, međusobno kontradiktornih perspektiva. Glavni junak u jednom je trenutku histeričan, u drugom umiljat, istodobno je i dobar vođa i djelo i utjelovljenje Boga koje na kraju vapi: Zašto si me, Oče, odbacio? Dakle, Bog pita Boga? Pa to je totalni nihilizam! A unutar tog nihilizma gori utopijska vatra borbe za dostojanstvo. Zanimalo me pozabaviti se tom temom u kontekstu Matere, tog sramotnog zločina Europe, sa stotinama tisuća eksploatiranih migranata koji žive u neljudskim uvjetima. Možda je točno da su nam grčke tragedije još toliko zanimljive jer su i dalje aktualne, jer se još nalazimo u istom ciklusu. Međutim, kad me pitate o interpretaciji Biblije, vrijedi isto: nisam morao ništa mijenjati - Rimsko Carstvo, ideja ropstva, eksploatacije, života bez dostojanstva, svećenstvo koje se koristi riječima, ali se ne ponaša kako one nalažu - sve je apsolutno isto, jug Italije danas i Palestina prije 2000 godina, nema razlike. Čovjek bi pomislio da danas nema smisla postavljati Bibliju, da bi se većina ljudi pitala zašto im servirate to mazohističko sranje koje nikoga ne zanima. Naprotiv, Biblija je i dalje svima potrebna, i upravo je zato još toliko bitna. Nevjerojatno je da je upravo ta knjiga tisućama godina korištena kao alat moći u rukama jedne zle institucije, Katoličke crkve, koja je i danas još djelomično zla, iako se ipak počela mijenjati iznutra. Zanimalo me osnovnu premisu Novoga zavjeta primijeniti na suvremenu civilizaciju. Ali postoji i druga razina projekta, koja se odnosi na stvaranje dijaloga s drugim filmskim slikama, s poviješću filma. U Materi je Pasolini snimao svoj film ‘Evanđelje po Mateju’, kao i Mel Gibson svoju ‘Pasiju’. Uz aktiviste, izbjeglice i građane Matere, u projekt smo uključili profesionalne glumce, Enriquea Irazoquija koji je igrao Isusa u Pasolinijevu filmu, i Maiu Morgenstern, Gibsonovu Madonu, i dobili smo pravi filmski kolaž Matere koja je u tim filmovima glumila Jeruzalem.
Express: Sa Srećkom Horvatom u Zagrebu ćete, između ostaloga, razgovarati o aktivističkoj umjetnosti, o oblicima aktivizma u suvremenoj umjetnosti. Može li umjetnost - kazalište - pomoći u suzbijanju mehanizama koji generiraju nejednakosti, rasizam i druge oblike nepravdi? Što može postići angažirana umjetnost? Koliko je umjetnost održiva, demokratična, revolucionarna? Sve su to pitanja kojima se bavite - no je li u redu očekivati sve to od umjetnosti?
U povijesti ljudskog roda postoje razdoblja kad je politički aktivizam bio imperativ, i ona kad je bio zabranjen. Recimo, u vrijeme kad sam ja počinjao, u 1990-ima, aktivizam u umjetnosti nije bio dobrodošao. Ja sam i danas dijete toga doba. Za mene je ‘Novo evanđelje’ aktivistički film, ali i zrcalna igra s poviješću filma, kao i sa samim sobom - odvija se na metarazinama. Problem s aktivizmom je taj, kao što se često ispostavlja, što on mora isporučiti određenu neortodoksnu poruku na retorički način koji konformistički odgovara aktualnoj modi. Aktivistička umjetnost u buržoaskom kontekstu u kojemu mi živimo je laž, a nije ni osobito održiva. Ono što mene zanima je - spomenuli ste utopijske dokumentarce - mikroekonomija (još jedan divan izraz!), odnosno stvaranje holističkih alata kroz umjetnički projekt koji nastavljaju funkcionirati i nakon što je umjetnik otišao, a projekt završio. ‘Novo evanđelje’ nije samo film. Kad smo počeli s radom na tom projektu, odmah smo si postavili cilj da svima koji sudjeluju u filmu omogućimo da legaliziraju svoj status. Počeli smo povezivati distribucijske kanale filma s kanalima distribucije roba, konkretno rajčica. Time smo pomogli legalizirati boravak gotovo tisuću ljudi, koji sad prodaju svoje rajčice u stotinama trgovina diljem Europe. Dobili su distribucijske kanale, dokumente, krov nad glavom. Čitava ta mašinerija je ono što ja smatram aktivizmom. Nije aktivizam kad netko u filmu u kameru viče: ‘Jebeš buržoaziju’, to je samo lažni aktivizam. Aktivizam je nešto posve stvarno, inherentno lijepo, ali također je i sukob i mrak i mučenje. Sve to. I zato je Novi zavjet tako dobra knjiga jer sadrži sve to. Tu je središnja skupina aktivista koja implodira, jer nije carstvo, nego su ljudi - Juda - ti koji su zanijekali i izdali svojega Mesiju. Svećenici se s Isusom žele dogovoriti, ali im to ne uspije, jer su aktivisti previše ludi, previše negativni, previše narcistični. Oslobođenje emocija potlačenih također je jako zanimljiv proces, jer rob ne želi samo biti oslobođen - on želi biti gospodar. To je nešto što također treba uzeti u obzir kad je riječ o logici na kojoj počiva carstvo, sve to mora biti dio aktivističkog polja djelovanja. Potrebna nam je čitava infrastruktura da bismo živjeli na bolji način, osjećali na bolji način, pričali svoje priče. U postojećem kontekstu nije moguće ispričati lijepu priču, to je laž. Aktivizam je zapravo vrlo često obična laž.
Express: Još jedna tema kojom se često bavite je odnos prema smrti, umiranju, tugovanju, solidarnosti s umirućim. Vidjeli smo predstavu u kojoj obitelj počini kolektivno samoubojstvo, posljednja u nizu je ‘Grief and Beauty’ - tuga i ljepota, u kojoj tematizirate eutanaziju. Koja je veza između tuge i ljepote?
Moram se ponovno vratiti na pandemiju. Kad je buknula, zapadnjačka su društva odlučila da moraju pod svaku cijenu izbjegavati smrt kao činjenicu. Ljudi naprosto ne smiju umirati. Više ni u što ne vjerujemo, nema transcendencije i, kad netko umre, on je u svim smislovima te riječi - izgubljen. Izgubili smo odnos prema smrti jer smo i kao društvo i kao pojedinci izgubili vezu s prirodom, zato nam je toliko nemoguće razmišljati o smrti. Netko je jednom rekao da ‘živjeti znači pobijediti smrt’ - ali to je u suvremenom načinu razmišljanja nemoguće. To je ono što mene zanima: kako možemo jednostavno i lako pobijediti smrt. Ne u filozofskom smislu, jer filozofsko promišljanje o smrti možete reducirati na jednu rečenicu u kojoj nećete naći ništa novoga: čovjek živi i potom umre. Ali možemo li, pomoću kolektivne logike, solidarne logike umjetnosti, slušajući i gledajući, prevladati smrt kao, kirkegardovski rečeno, nešto smisleno? Razumjeti smrt. Radeći na tom projektu slučajno sam naišao na ženu koja je već deset godina planirala eutanaziju. Taj proces, sve do samoga kraja i njezina doslovnog umiranja, zabilježili smo na snimci koja se prikazuje tijekom trajanja predstave, dok istovremeno na pozornici četvero glumaca priča svoje vlastite priče. Efekt takvog inkluzivnog umjetničkog čina je naučiti nas nešto o tome kako se povezati s ljepotom tuge. Jer ljepota je nešto što je moguće podijeliti s drugima, ona je kolektivna, dok je tuga nešto nedjeljivo, samotno. O tome govori glumac u predstavi koji je izgubio dvoje djece - problem s tugom je što je morate proživjeti sami, nema drugog načina. Svatko tuguje sam sa sobom. Dakle, koja bi struktura mogla ponuditi prostor unutar kojega bi bilo moguće podijeliti iskustvo smrti? To je ideja ove predstave, u tome se nalazi ljepota. Nije ideja prikazati smrt kao nešto divno niti vas natjerati da plačete gledajući kako netko umire. Radi se o tome da doista shvatite da je ta smrt i vaša smrt, da je svako ljudsko biće i prvo i posljednje, jedinstveno u životu i smrti, pa tako svaka smrt znači kraj života samoga. Ja objektivno znam da svi moramo umrijeti, svjestan sam da vi i ja nećemo moći ponovno razgovarati za 50 godina, jer ćemo oboje biti mrtvi, ili barem ja. Ja prihvaćam objektivnost smrti, mogu se identificirati sa smrću. Gledati tu ženu koja se deset godina pripremala za smrt i razgovarati s njom do trenutka kad ona doista umire, nevjerojatno je iskustvo koje tjera na razmišljanje. Natjera vas da se pitate bih li ja, biste li vi, bi li bilo tko koga znate, mogao učiniti tako nešto?
Express: Vaš najnoviji projekt je hibridni film ‘Masakr’, u kojemu se pojavljuje posljednji preživjeli u masakru koji su postrojbe SS-a počinile 1944. u jednom selu u središnjoj Francuskoj. U svojem radu upozoravate da zlo ne smijemo tretirati kao nešto što pripada prošlosti, da ne smijemo pretpostaviti da mi danas za to ne bismo bili sposobni. Čini li vam se da nismo ništa naučili od povijesti?
Naučili smo da je najveća Hitlerova pogreška bila to što je odlučio počiniti genocid unutar Europe. Naučili smo da genocide treba izvoziti, da je genocid najbolje počiniti u zemljama trećega svijeta, da moramo eksploatirati treći svijet, a ne svoj vlastiti svijet, nikako svoju radnički klasu. Da bismo svi trebali biti sitna buržoazija i da moraju negdje izvan našega svijeta postojati ljudi koji za sve to plaćaju. Tako ćemo si osigurati savršeno nevin diskurs u potpunosti nenasilnoga razgovora gdje je svaki prostor siguran. Ali zato moramo izvoziti i isključiti smrt i eksploataciju. Mislim da je u tom smislu slika Matere vrlo reprezentativna - s jedne strane imate taj predivni turistički Jeruzalem svjetskoga filma, Europsku prijestolnicu kulture, a samo 20 kilometara dalje na stotine tisuća ljudi živi bez ikakvih prava, iskorištavani poput životinja, koji za sve to danonoćno rade. To je naša logika, kad me već pitate što smo naučili iz povijesti. Umjetnost mora na neki način ponovno uvesti - vratiti - nasilje u diskurs, vratiti u fokus antagonizme kapitalizma. Zato uvijek naglašavam da pozornica ne treba biti siguran prostor. Ja uopće ne mislim da to što radim ne bi trebalo traumatizirati gledatelje. Naše je društvo već traumatizirano, ali mi živimo pod staklenim zvonom. Dužnost je umjetnosti razbiti to stakleno zvono. Znam da sve ovo zvuči kao simplificirana dijalektika realizma, ali doista mislim da je jako važno neprekidno se podsjećati na to da elitistička buržoaska umjetnost ne reprezentira stvarni svijet. To što ona prikazuje naprosto nije stvarno. A aktivistička buržoaska umjetnost je laž. Moramo se s time suočiti. A to uopće nije toliko teško.
Express: Može li kazalište ponuditi humaniju alternativu agresivnoj strukturi globalnog turbo-kapitalizma? Kako teatar može čovjeku pomoći ponovno osvojiti vlastitu budućnost?
Vjerujem da je traume moguće prevladati zajedništvom. Zato su svi moji projekti kolektivna hibridna djela: kad skupina ljudi zajedno sudjeluje u stvaranju umjetničkog djela koje se bavi nekim mračnim traumatičnim događajem, oni kroz to zajedništvo, samim činom zajedništva, prevladavaju traumu, solidarnošću zajedničkog čina. Mogli bismo čak reći da se odgovor nalazi u samom činu. Zato mislim da taj umjetnički čin, sam proces, mora biti utopijski, da način na koji se radi predstava, kako su ljudi međusobno povezani, sve mora biti holističko. Pritom ne mislim da svi moraju neprekidno biti sretni, naprotiv, to je lažni alat. Mora postojati apsolutna demokracija, dakle, i prostor za neslaganje, za konflikt. To je jedna stvar, a druga stvar koju nastojim prikazati kroz svoju ideju mikroekonomije jest da umjetnost i umjetničke institucije mogu izravno utjecati na slobodu i dignitet pojedinaca, da mogu poslužiti kao alati koji omogućuju održiv način života. Marx rad opisuje kao alat koji nas humanizira, koji ne otuđuje, i mislim da se to doista može naći u umjetnosti.
Express: Svi vaši projekti izrazito su politički angažirani, no mora li kazalište biti politično da bi bilo društveno relevantno?
Ponekad, da. U Europi je više od tri milijuna ilegalnih useljenika, naravno da moramo politički djelovati. U Belgiji upravo pokušavamo utjecati na promjenu zakona o migrantima jer ne funkcioniraju. Ali drago mi je što ipak mogu reći da, u usporedbi s drugim povijesnim modelima, mi živimo u manje-više funkcionalnoj demokraciji. S druge strane, isto tako živimo u gospodarskom sustavu koji nema nikakvih vrijednosti - kao što znate, kapitalizam je amoralan. Ali to ima i dobru stranu, jer ako nađete milijun potrošača koji žele kupovati i jesti fair-trade rajčice, kapitalizam će reći: ‘U redu, dajte mi onda fair-trade rajčice za milijun potrošača’. A to će svim onim ljudima koji su dotad radili kao ilegalni radnici osigurati legalizaciju statusa i slobodu. Mislim da je jako bitno osvijestiti da ne moramo mijenjati sustav, da nismo propali ne promijenimo li svijet iz temelja. Promjene se mogu dogoditi unutar umjetničkog projekta, unutar distribucijskog kanala, unutar jednog sela. To je ono što nama sad treba, puno malih političkih akcija koje zajedno čine jedan veliki politički čin. Uvijek se pitam kako to da ne postoji paneuropska stranka imigranata? Zašto se ti ljudi nisu organizirali? Toliko ih je puno da bi imali trenutačnu većinu. Zašto se to ne događa? Zašto nismo prevladali nacionalne sustave koji otežavaju borbu manjina? Sva se ta pitanja moraju postavljati na metarazini, i zato su male akcije, mala djela, mali projekti, jako važni.
