Kultura
389 prikaza

Da sam ostao slobodni umjetnik, sad bih bio na burzi

1/8
Tomislav Miletić/PIXSELL
U uglednim europskim kućama ostvario je respektabilnu karijeru, a povodom premijere Gluckove opere ‘Orfej i Euridika’ u HNK Zagreb, novi savjetnik za Operu u funkciji šefa dirigenta otvara dušu

S velikim nestrpljenjem i radošću očekuje se premijera Gluckove opere “Orfej i Euridika” u zagrebačkom HNK, kad će kao dirigent nastupiti maestro Aleksandar Kalajdžić, novi savjetnik za operu u funkciji šefa dirigenta, svestrani glazbeni umjetnik s velikim iskustvom, koji je u uglednim europskim opernim kućama ostvario respektabilnu karijeru. Premda je Kalajdžić odmah nakon gimnazije otišao na čuvenu Bečku akademiju, gdje je diplomirao kod Karla Österreichera, on nije nepoznat zagrebačkoj publici: dirigirao je Zagrebačkom filharmonijom, kad je nastupila sopranistica Dunja Vejzović, zatim je bio gost dirigent Orkestra HNK u baletnoj produkciji “Koreografije Georgea Balanchina”, a prošlog tjedna ravnao je Simfonijskim orkestrom Opere HNK na Gala koncertu, koji su kritičari popratili superlativima. Aktivan je i kao pijanist, pratitelj popijevki i komorni glazbenik, a uz sve to jako voli jazz bez kojeg, kako kaže, ne bi mogao živjeti. Voli i knjige te - kuhati. Opera “Orfej i Euridika” premijerno će biti izvedena 23. travnja u HNK, a Orfeja će pjevati nacionalna prvakinja zagrebačke Opere, mezzosopranistica Dubravka Mušović-Šeparović, dok će uloge Euridike i Amora utjeloviti prvakinje sopranistice Valentina Fijačko Kobić i Ivana Lazar. Uzbuđenju pridonosi i činjenica da se ta opera nije dugo postavljala u zagrebačkom HNK, te izvrstan izbor redateljice Anice Tomić, koja je poznata po iznimnoj estetici i kazališnom pristupu. To će biti vidljivo i u ovom uprizorenju “Orfeja i Euridike”, gdje je ukomponirala i citate Augusta Strindberga, Petera Sloterdijka, Friedricha Schillera, Rainera Wernera Fassbindera i drugih književnika.  

 | Author: Mara Bratoš Prizor s probe opere ‘Orfej i Euridika’ Mara Bratoš

Express: Rođeni ste u Zagrebu, školovali se u Beču, a gradili ste karijeru u raznim europskim kućama. Kako se osjećate u rodnom gradu danas, nakon što se obišli pola svijeta?
Osjećam se jako dobro, jedino što je sad situacija zbog pandemije korona virusa nešto drukčija. Međutim, za razliku od ostalih europskih gradova, u Zagrebu se živi, ljudi su na ulicama i možete na terasama popiti kavu, što je u inozemstvu apsolutno nemoguće. Također, u Zagrebu možete svirati uživo, naravno, uz poštovanje epidemioloških mjera, što je najvažnije jer je to u većini zemalja EU neostvarivo. To mi je iznimno drago, i zbog orkestra, i zbog pjevača, i zbog publike. 

Express: Poznato je da su epidemiološke mjere u europskim zemljama oštrije negolu Zagrebu. Kako se takva situacija odražava na operu u europskim kazališnim kućama, te na kulturu općenito?
Radili smo Verdijev ‘Requiem’, došli smo već do generalne probe, a onda je tog četvrtka u ožujku prošle godine u 15 sati došla obavijest o zatvaranju kazališta i sve je stalo. Kultura je u gabuli. U Njemačkoj je užasno ozbiljna situacija. U članku Društva muzičara iz Berlina pročitao sam da se 30 posto mladih ljudi koji se bave muzikom prestalo baviti svojim poslom i okrenulo nekim drugim profesijama ili su na putu da to učine u idućih nekoliko mjeseci, jer im je ozbiljno ugrožena egzistencija. To je katastrofa. Da sam ostao slobodni umjetnik, sad bih vjerojatno bio na burzi rada jer bi mi svi koncerti i angažmani bili otkazani. Svi smo već umorni, pandemija traje jako dugo, a kraj se još ne nazire. Sad svi željno očekujemo da se konačno pojavi neki izlaz za te mlade kolege, kao i za sve ostale slobodnjake, ali kao što znamo, sve te pripomoći brzo se istroše. Jedini izlaz je u otvaranju kazališnih kuća za publiku, naravno, na siguran način. 

 | Author: Tomislav Miletić/PIXSELL Tomislav Miletić/PIXSELL

Express: Kaže se da sve krizne situacije pozitivno utječu na kreativnost umjetnika. Bez obzira na to što je pandemija na jednoj strani uzrokovala veliki egzistencijalni strah i sve nas opteretila neizvjesnošću, zanima me je li zatvaranje potaknulo umjetnike na stvaralaštvo, na istraživanje novih formi? 
Vi možete biti u depresiji, ali ako ste umjetnik, nema tog COVID-a koji bi vas mogao izbaciti iz vaše umjetničke kolotečine. Kreativnost je uvijek prisutna, konkretno, traže se novi formati, u fokusu orkestara su kompozicije koje se inače na koncertnim podijima sviraju samo u nekim posebnim okolnostima, sviraju se manji sastavi, s maksimalno 12 do 15 ljudi na sceni, jer je broj izvođača na sceni ograničen. Međutim, osim kreativnosti umjetnika, iznimno je važan entuzijazam publike. Sve ulaznice za koncert Simfonijskog orkestra planu za dva sata, što pokazuje da su ljudi željni žive glazbe. To je velika šansa za nas jer nam je u ovim otegotnim okolnostima pružena šansa da shvatimo što je bit reprezentacije glazbe u današnjem vremenu. U zadnjih dvadesetak godina situacija u glazbi jako se promijenila, danas više nitko ne sluša muziku s ploča niti s CD-a, sve je komprimirano i većina ljudi je orijentirana prema raznim streaming servisima za glazbu, poput Spotifya, koji imaju užasnu kvalitetu zvuka. Ti servisi sigurno imaju i nekih prednosti, ali ako hoćete slušati neku Mahlerovu simfoniju te pokazati njezinu kvalitetu i ljepotu, onda je živa glazba nezamjenjiva. Mislim da će živa glazba usprkos svemu ostati najvažniji izvor doživljaja.  

 | Author: Mara Bratoš Sopranistica Valentina Fijačko na probi ‘Orfeja i Euridike’ Mara Bratoš

Express: Dirigirat ćete operom ‘Orfej i Euridika’ koja je praizvedena u bečkom Burgtheatru u nazočnosti carice Marije Terezije, a u Zagrebu je postavlja Anica Tomić, poznata po suvremenim režijama. Kakvo uprizorenje, odnosno scensko čitanje gledatelji mogu očekivati? 
Vizualna predstava je jedno, a auditivni dio sasvim nešto drugo, ali ta dva segmenta moraju biti usklađena i međusobno se nadopunjavati. U operi ‘Orfej i Euridika’ radi se o ljudskim strastima i strahovima, ljubavi i smrti, dakle o bezvremenim osjećajima koji su postojali 1762. godine, kad je opera praizvedena, kao što postoje i danas. Ako se režija svodi na bit, onda nije bitno je li suvremena ili klasična jer je tema prepoznatljiva. Anica Tomić ima predivnu scensku estetiku, što je za svakog dirigenta jako važno jer je muzika svjetlo. Ako svjetlo i vizualnost idu zajedno, onda je to za publiku puno razumljivije. Što se tiče svirke, u toj operi je jako zanimljiv stil. Naime, to nije tzv. obični barokni stil. Mozart je u to vrijeme imao šest godina, orkestar se još pronalazi i pojavljuju se neki čudni instrumenti, kao što je chalumeau, prethodnik klarineta, koji je u to doba bio jako rijedak. Taj francuski instrument bio je tad jako osporavan. Primjerice, Mattheson, pisac studije iz 1739. godine, tvrdio je da chalumeau, koji se traži u partituri ‘Orfeja i Euridike’, zavija. Međutim, više od dvadeset godina nakon praizvedbe te Gluckove opere, kad Mozart u Mannheimu drži koncerte, mijenja se percepcija i govori se da klarinet ima predivan, topli, okrugli zvuk. U operi neki muzičari sviraju možda samo dvije minute, no to je bila Gluckova namjera da specijalnim bojama izrazi odraze, stanja i deklamacije ljudske duše, najviše Orfeja, ali i Amora te Euridike. 

Express:  Što je najljepše u roli Orfeja?
Amor je alegorija ljubavi, a Euridika i Orfej, makar imaju simboličke vrijednosti, živi su likovi. Orfej je za sve nas glazbenike jako važan zbog toga što je on prvi profesionalni muzičar, koji je tako svirao svoju liru da je čak dirnuo i Hada, boga podzemlja, tako da je sve stalo dok je on svirao. To je za nas neki hommage svim profesionalnim muzičarima. 

 | Author: Tomislav Miletić/PIXSELL Tomislav Miletić/PIXSELL

Express: Kako ste surađivali s ansamblom zagrebačke Opere, što biste istaknuli kao njegove vrline, a na čemu bi se trebalo još raditi? 
Na svemu se može raditi jer se uvijek možemo usavršavati. Imao sam priliku raditi Gala koncert, koji je održan prošlog utorka ispred zgrade HNK, tako da sam upoznao i ansambl i soliste. U zagrebačkoj Operi doista ima svjetskih glasova, koji imaju visoku kvalitetu. Ovaj trio pjevačica, Dubravka Mušović Šeparović, Valentina Fijačko Kobić i Ivana Lazar, koje pjevaju u ‘Orfeju i Euridici’, idealno su izabrane za te uloge. Kod postave ‘Orfeja’ može biti problem pronaći adekvatne glasove, koji su specijalizirani za tu staru muziku. Naime, oni možda nisu glasovno najljepši, ali imaju neke druge vrline. Mezzosopranistica Dubravka Mušović Šeparović je vrlo senzibilna osoba i kod nje se spaja i jedno i drugo. To je svjetski glas koji ima velike mogućnosti i fleksibilnost tako da se može jako dobro transportirati baš one stvari koje su bitne u partituri. A sopranistice Valentina Fijačko Kobić i Ivana Lazar također su idealno izabrane, tako da je velika sreća da imate troje takvih pjevačica na sceni. Zato je opera ‘Orfej’ idealna za postavljanje tijekom pandemije. Problem je Zbor, koji trenutačno nije dopušten, ali mi smo dobili dopuštenje za mali pjevački ansambl, koji interpretira tu zborsku dionicu tako da će se i zborski dijelovi, npr. Furija ili nimfe, čuti samo u solističkoj ili sasvim maloj postavi. To je i logično zbog medicinskih razloga. 

Express: Školovanje ste započeli kod pokojne profesorice Stele Raukar, a zatim nastavili studij dirigiranja, operne korepeticije, glasovira, viole i barokne interpretacije u Beču. Što ste dobili u Zagrebu, a čemu vas je naučila austrijska metropola? 
Stela Raukar je profesorica od koje sam sve naučio. Jako sam je volio jer satovi s njom nisu bili samo učenje, nego i odgoj. Jednom mi je rekla: ‘Oprostit ću ti svaku falš notu, ali neću ti oprostiti ako ćeš svirati kao da piješ vodu, kao da te ništa ne zanima’. Počeo sam nastupati u javnosti s klavirom već od osme godine i uvijek sam pamtio tu rečenicu. I u mojem kasnijem životu bilo je puno važnih impulsa, ali kod profesorice Raukar dobio sam nepogrešivo školovanje instinkta, odnosno instinktivno prosuđivanje situacije. U inozemstvu se muzičari stavljaju u kutije kako bi se mogli lakše sistematizirati, no u Hrvatskoj je kod svih muzičara moje generacije čak prejako razvijena ta instinktivnost. Svaki koncert se radi u određenom trenutku, u određenoj akustici, za određenu publiku i u određenoj atmosferi. Naravno, postoje određeni parametri koje morate zadovoljiti, a tiču se vašeg osobnog stila i tehničkih zadatosti, ali ne možete dirigirati na jednaki način u Zagrebu kao u Leipzigu, Londonu ili Parizu. Svaki koncert mora biti poseban doživljaj jer u protivnom možete slušati CD ili streamati glazbu. To sam naučio u najranijem djetinjstvu i to me je vodilo tijekom karijere. Na Bečkoj akademiji, koja je jedna od najboljih glazbenih institucija na svijetu, imao sam priliku čuti najveće dirigente, ne samo na koncertima, nego sam mogao prisustvovati njihovim probama. Tako sam na probi slušao Herberta von Karajana. Kad osjetite uživo auru pojedinog dirigenta i vidite što sve može izvući iz orkestra, onda vas to jako inspirira. 

 | Author: Mara Bratoš Prizor s probe opere ‘Orfej i Euridika’: Dubravka Šeparović Mušović i Ivana Lazar Mara Bratoš

Express: Vaš profesionalni put odveo vas je u Njemačku, u Krefeld-Mönchengladbach, gdje ste stekli prvo kazališno iskustvo kao repetitor, a zatim i kao dirigent. Kasnije sta radili u Münchenu i Weimaru, dirigirali širom svijeta, sve do posljednje stanice u Bielefeldu, gdje ste generalni muzički direktor Opere i Filharmonije. Možete li nam ispričati kako je svako od tih razdoblja utjecalo na vas i vašu karijeru?
Imao sam sreću da nisam morao praviti karijeru od mladih dana, nego sam išao postupnim putem, koji je temeljitiji, ali vam na kraju više nitko ne može prodavati maglu. U mladosti sam došao do finala jednog velikoga glazbenog natjecanja, no nisam dobio nagradu. Mislio sam da je to kraj. Međutim, moj put se počeo odvijati u nekom drugom smjeru i sad s vremenske distance mogu reći da sam jako sretan što se sve odvijalo tako lagano. Kad sam počinjao u Krefeld-Mönchengladbachu, brzo sam uvidio da je kod opera ‘Carmen’ i ‘Hoffmanovih priča’ teže dirigirati scensku muziku, nego samu operu. Možete biti velika zvijezda, publika vrišti i viče vam: ‘Bravo!’, ali kao korepetitor i dirigent morate znati kako ćete koordinirati sve elemente, primjerice, Zbor duhova u Lutherovoj birtiji u troosminskom taktu. To je zapravo izučavanje zanata koje se ne uči ni u kakvoj školi. Zato sam bio sretan što sam tamo počeo. U Bavarskoj državnoj operi u Münchenu radio sam na manjoj sceni u Gärtnerplatz kazalištu, gdje sam doživio kako se radi veliki repertoar, a u Weimaru sam imao prvi kontakt s velikim orkestrom. Zatim sam sedam godina bio slobodni umjetnik i putovao po cijelom svijetu, od Češke, Italije i Francuske preko Južne Afrike, gdje sam bio stalni gost dirigent Filharmonije u Cape Townu, sve do Meksika i Amerike. U tom periodu radio sam i kao profesor na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Sva ta iskustva jako su me obogatila. Onda sam se uhvatio posla u Mannheimu, gdje sam u Nacionalnom kazalištu bio prvi dirigent, a zatim i zamjenik generalnog direktora. Tu sam tijekom tri godine dirigirao tridesetak velikih naslova, 80 predstava godišnje. Poslije toga sam postao šef dirigent i generalni muzički direktor opere i koncertne sezone u Bielefeldu, gradu s oko 350 tisuća stanovnika, predivnom koncertnom dvoranom s 1600 sjedala te s usviranom i uhodanom koncertnom sezonom.  

Express: Prati vas glas umjetnika široke kulture i raznovrsnog repertoara, koji se kreće od baroka do suvremene glazbe, a posebna priznanja ste stekli kao interpret francuske glazbe, posebno Mauricea Ravela i Claudea Debussyja. Je li to točno?
Da, imam poseban afinitet prema tim skladateljima. Dirigiram kompletno Ravelovo djelo za orkestar, Debussyja još ne sasvim, ali sam na tom putu. U Bielefeldu smo izveli operu ‘Ariane et Barbe-blue’ Paula Dukasa iz 1907. godine, koja je slična Debussyjevoj simbolističkoj operi ‘Pelléas et Mélisande’, nastaloj prema drami Mauricea Maeterlincka. No dirigiram i Mozartove opere i simfonije, nedostaje mi još jedino ‘Idomeneo’, također i sve Verdijeve i Beethovenove opere. Sad smo imali za Beethovenovu godinu u 18 dana izvedbe svih njegovih devet simfonija i još tri moderna djela kao refleksije na Beethovena. Dirigiram i cijelo Schumanovo simfonijsko djelo. Sa svim tim skladateljima povezan sam još od devete godine, kad sam učio svirati klavir. Dakle, francuska glazba je samo jedan od mojih afiniteta, ali volim i dirigiram i mnoge druge skladatelje. 

 | Author: Tomislav Miletić/PIXSELL Tomislav Miletić/PIXSELL

Express: Prihvatili ste poziv da postanete savjetnik za operu u funkciji šefa dirigenta u zagrebačkoj Operi. Što vas je najviše motiviralo da prihvatite tu poziciju?
Jako me zaintrigiralo stanje orkestra. To je orkestar s užasno velikim potencijalom, koji ima jako puno usviranih, ali i mlađih glazbenika s velikim solističkim i sviračkim kvalitetama. To je orkestar koji se može jako razviti. Tijekom rada na operi ‘Orfej i Euridika’ uočio sam pozitivnu atmosferu u orkestru, a to je jako važno za gradnju muzičke kvalitete. 

Express: Prati vas glas osobe koja uspijeva zadobiti povjerenje suradnika - glazbenika i pjevača, pa nam recite koji je vaš plan za zagrebačku Operu?     
Ne znam odakle dolazi ta reputacija, ali neću se buniti protiv nje jer je pozitivna. Što se tiče mojeg plana za zagrebačku Operu, mislim da je najvažnije u svakom čovjeku pronaći zlatnu žicu. Ako tako prilazite ljudima, ne samo muzičarima, nego i solistima, onda imate puno više mogućnosti, odnosno kako bi rekli Englezi: ‘Unhappy birds don’t sing’ (nesretne ptice ne pjevaju). Također, morate znati kako se odnositi prema pjevačima, a kako prema muzičarima. To sam shvatio jednom prigodom, kaa sam držao govor na nekom filmskom festivalu prije gotovo deset godina. Nisam ništa napisao jer uvijek govorim iz glave. U jednom trenutku, dok sam govorio, osjetio sam nešto u grlu. Umjesto da se ispričam i zatim iskašljam te nakon toga normalno nastavim govor, pokušao sam zatomiti tu nelagodu i grebanje u grlu, glas mi je sve više nestajao, a publika je postajala sve nervoznija. Kad sam vidio da se situacija kotrlja u pogrešnom smjeru, bilo je već prekasno. Jedva sam završio govor i dobio mlaki aplauz. Iz tog neugodnog iskustva shvatio sam kako se osjeća pjevač i što proživljava, kad svaku večer izlazi na scenu. Kad to shvatite, onda ih morate drukčije tretirati. Što se tiče planova i programa za operu, u velikim smo razgovorima, a kako sam timski radnik, mislim da u ovom kazalištu ima puno pametnih glava s kojima se može puno toga napraviti. 

 

Express: Neki smatraju da je opera arhaična forma, dok drugi tvrde da će opera preživjeti i internet, sve streaming servise i komunikaciju preko društvenih mreža i opstati. Što može ponuditi opera u današnjem online vremenu?  
Ako pogledate posjećenost opernih predstava u velikim svjetskim opernim kućama, vidjet ćete da je popunjenost veća od 90 posto. Moja djeca žive u Americi i kad sam ih posjećivao u New Yorku, primijetio sam da su sve opere u Metropolitanu rasprodane. I Mozart i Verdi su toliko snažni da će preživjeti i socijalne mreže i sve ostale digitalne novosti. Nisam naivan i ne promatram operu kroz ružičaste naočale, potpuno sam svjestan da se razvoj ne može zanemariti, ali duboko vjerujem da će opera uvijek ostati - opera. Ta forma ima glazbu, misterij i neku drugu realnost, a neke od njih čak su povezane s bajkom, i dok se zadrže svi ti elementi, ona će opstati.

 | Author: Mara Bratoš Prizor s probe opere ‘Orfej i Euridika’ Mara Bratoš

Express: Što je za vas opera?
Ako operu prihvatite kao formu nabijenu emocijama onda će vam oprostiti što neki elementi nisu toliko zajedno i muzički savršeni kao na koncertu, ali ta iluzija i snažna emocija čine operu drukčijom od ostalih glazbenih formi. 


Express: Koliko vas je opera promijenila?
Opera me nije samo naučila komunicirati s ljudima na razdaljinu, nego me, prije svega, naučila da morate fizički rukama dati, dakle ne objašnjavati, nego pokazati. Recimo, u Mannheimu mi se znalo dogoditi da dođem na scenu i ne znam tko pjeva ‘Toscu’ jer se najavljena pjevačica razboljela. U takvoj nepredvidivoj situaciji morate komunicirati tijekom cijele predstave, a kako biste to uspjeli, morate imati snažan živčani kostim i savršeno vladati partiturom.


Express: Opera ili koncert?
Bez opere nema koncerta, a bez koncerta nema opere. To je krug koji se stalno vrti. Podjednako dirigiram na operama i na koncertima, ne zato što moram, nego zato što hoću. Ima ljudi koji su možda na van postigli veće uspjehe i veću medijsku prezentnost, ali ja sam zadovoljan svojim muzičkim životom. Možda mi je najveći blagoslov što nisam morao raditi nikakvu karijeru. 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.