Danas ratujemo zbog plina, uskoro ćemo zbog vode

Kroz književnu su povijest, naročito onaj njezin dio oblikovan oko usmene predaje, osobne priče doživljavane mnogo snažnijima od onih uopćenih, poopćenih, često i kataklizmičkih, ali hladnih. Od priča iz nečijeg tuđeg života, završetaka kakvi se nama “ne mogu dogoditi”. Ili su, prostorno i vremenski, od nas toliko udaljeni da nam je njihovo obistinjenje teško zamislivo. Zato pri otvaranju svakog važnijeg pitanja empatiju budimo prisjećanjem na iste ili slične situacije što smo ih i sami proživjeli. Zato, reći će norveška spisateljica i dobra poznavateljica književno-emocionalne taktike uvezivanja osobnih pripovijesti s velikim narativom Maja Lunde (1975.), i trebamo priče. Autorica čiji je prvi roman namijenjen odrasloj čitateljskoj publici “Povijest pčela” odmah po objavi sredinom prošlog desetljeća zasjeo na vrhove norveških ljestvica najprodavanijih knjiga, osvojio prestižnu nagradu norveških knjižara i preveden na desetke svjetskih jezika često ističe kako je za pisanje motivira i - ljudska glupost. “Ponekad mislim da su ljudi među najglupljim vrstama na našem planetu. Zapravo, često to mislim, a istraživanje posljedica ljudske gluposti jedan je od razloga što nastavljam pisati. Pokušavam shvatiti kako istovremeno možemo biti i tako pametni i tako blesavi.”