Kultura
3520 prikaza

Danas ratujemo zbog plina, uskoro ćemo zbog vode

1/9
Jens Kalaene/DPA/PIXSELL
Ponekad mislim da su ljudi među najglupljim vrstama na našem planetu. Zapravo, često to mislim, a istraživanje posljedica ljudske gluposti jedan je od razloga što nastavljam pisati

Kroz književnu su povijest, naročito onaj njezin dio oblikovan oko usmene predaje, osobne priče doživljavane mnogo snažnijima od onih uopćenih, poopćenih, često i kataklizmičkih, ali hladnih. Od priča iz nečijeg tuđeg života, završetaka kakvi se nama “ne mogu dogoditi”. Ili su, prostorno i vremenski, od nas toliko udaljeni da nam je njihovo obistinjenje teško zamislivo. Zato pri otvaranju svakog važnijeg pitanja empatiju budimo prisjećanjem na iste ili slične situacije što smo ih i sami proživjeli. Zato, reći će norveška spisateljica i dobra poznavateljica književno-emocionalne taktike uvezivanja osobnih pripovijesti s velikim narativom Maja Lunde (1975.), i trebamo priče. Autorica čiji je prvi roman namijenjen odrasloj čitateljskoj publici “Povijest pčela” odmah po objavi sredinom prošlog desetljeća zasjeo na vrhove norveških ljestvica najprodavanijih knjiga, osvojio prestižnu nagradu norveških knjižara i preveden na desetke svjetskih jezika često ističe kako je za pisanje motivira i - ljudska glupost. “Ponekad mislim da su ljudi među najglupljim vrstama na našem planetu. Zapravo, često to mislim, a istraživanje posljedica ljudske gluposti jedan je od razloga što nastavljam pisati. Pokušavam shvatiti kako istovremeno možemo biti i tako pametni i tako blesavi.”

 | Author: Ljevak Ljevak

Odgovoru se, kaže, još nije domislila, no uspješnoj formuli pristupanja osjetljivim temama očigledno jest jer, nakon “Povijesti pčela”, pionirskog djela onoga što, u novovjekovnoj tradiciji osmišljavanja kovanica od 2013. nazivamo “klimatskom fikcijom”, uslijedila su još dva romana “Klimatskog kvarteta”: “Plavetnilo” i “Posljednji svoje vrste,” dok je četvrti i, zasad, posljednji roman upravo u pripremi. Čovjek, a ne poruka, otkriva Maja Lunde, osnova je njezina rada i vjerojatan razlog uspjehu njezinih romana. “Nikad ne počinjem s porukom, mislim da bi to bilo odviše politički. Želim ući u svoje likove, osjećati ono što i oni osjećaju. Ako se boje, i ja se bojim, ako su sretni, isto osjećam i ja. I želim da to osjeti i čitatelj. Vjerujem da umjetnost, ma u kojem obliku, igra važnu ulogu kad su razgovori o važnim temama posrijedi.”

Doista, umjetnost snažnije od kakvog znanstvenog rada ili političkog govora navodi da osjećamo i dublje promišljamo. Nije, stoga, neobično što je norveška publika 2020. ovacijama ispratila mjuzikl postavljen prema motivima prvog dijela njezine tetralogije, a kritika radu Det Norske Teatreta odala priznanje ocijenivši ga jednom od najvećih i najvažnijih produkcija suvremenog norveškog kazališta, ambicioznom, složenom i duboko promišljenom pričom s važnim društvenim porukama. Iste će poruke, u suradnji s kazalištem iz Osla i pod redateljskom palicom Erika Ulfsbyja, u petak, 11. ožujka, publici pokušati prenijeti i ansambl Drame našeg nacionalnog teatra, u globalnoj dramskoj praizvedbi (više ne toliko) distopijske priče o pustoši što će je za sobom ostaviti nestanak pčela i drugih insekata s lica našeg planeta. No u potki predstave, kao ni u priči Maje Lunde, nije (samo) klimatska katastrofa, nego i, na tri razdoblja razdijeljena i u tri različita geografska okruženja smještena, obiteljska priča o slojevitosti odnosa roditelja i djece. “Doista vjerujem da je važno priču približiti čitatelju, a obiteljski su odnosi i obiteljske veze nešto što nam je svima dobro znano. Zato i stremim tome da se kroz njih povežu s likovima, a potom kroz njih s velikom pričom o klimi. Bliskost je, naposljetku, ono što nas pokreće čak i kad nam se ne čini da je tako.”

 | Author: Jens Kalaene/DPA/PIXSELL Jens Kalaene/DPA/PIXSELL

Kreće li onda i briga za okoliš iz domene obiteljskoga? “Naravno, iznad kreveta u mojoj djevojačkoj sobi je bio obješen poster o klimatskim promjenama i važnosti njihova zaustavljanja. Već sam tad bila vrlo osviještena o važnosti ekoloških pitanja, a moji su me roditelji pri tome poticali i o tome sa mnom često razgovarali. Tu tradiciju danas i sama nastavljam, moj je najstariji sin danas 18-godišnjak pa s njim razgovaram vrlo ozbiljno, no i dvoje moje mlađe djece zna koliko je važno promišljati o klimatskim promjenama.”

Veseli je što takva promišljana polako izlaze iz sfere privatnih, obiteljskih razgovora i ulaze u sferu javne diskusije. Posebno je to, kaže, vidljivo u Norveškoj, gdje su spremniji na otvoren razgovor i za očuvanje okoliša žele učiniti više. “Naši su političari previše prestrašeni ikakvom naznakom promjene da bi bili hrabri i kadri nešto poduzeti. Oni misle da ljudi, njihovi birači, nisu dorasli promjeni, a pritom zatvaraju oči pred činjenicom da sami za nju nisu dovoljno hrabri. Promjena, valjda, ipak mora doći od nas.” Uostalom, kaže, pita se tko će primiti klimatske izbjeglice s juga Europe nakon što klimatske promjene to područje učine nepodnošljivim. Voljela bi, nastavlja, vjerovati da će sjeverne zemlje postupiti primjereno, no s obzirom na kretanja svijeta, više ni u što ne može biti sigurna. “Kad sam počela pisati drugi roman ove tetralogije, ‘Plavetnilo’, nekako mi se činilo da je smještanje kataklizmičnog scenarija u tek tridesetak godina daleku budućnost. Sad mi se čini da sam u svojim prognozama bila i previše optimistična. Neka je kompanija jednom imala slogan ‘Budućnost je ovdje’. Bilo je to, naravno, pozitivno konotirano, no u slučaju stvari o kojima ja pišem i nije baš tako. Najgore je što kao društvo nemamo odgovore na ta krucijalna pitanja. Pogotovo kad je u pitanju voda. Danas ratujemo zbog nafte, plina ili osobnog ponosa nekih vođa. No uskoro će doći vrijeme kad ćemo, jer će biti toliko zagađena i nedostupna, ratovati zbog vode. Umirat ćemo i mi, ali i druge vrste”, prilično je pesimistična u svojoj procjeni, a dodaje kako je posebno iznenađuje to što se kao vrsta toliko plašimo promjene da nismo sposobni promijeniti se čak ni kad nam stari način života čini loše i vodi nas u neumoljivu propast. “A baš ovim ustrajanjem na nepromjenjivosti stvari dovest ćemo do velike promjene, one zbog koje ćemo i mi i naš planet otići u propast.”

 | Author: Ame Dedert/DPA/PIXSELL Ame Dedert/DPA/PIXSELL

Pitam je jesmo li išta naučili tijekom lockdowna i dviju posljednjih, pandemijskih, godina. “U terminima zaštite okoliša vjerojatno vrlo malo. Uvijek sam kao primjer budućnosti koja se događa sad navodila Veneciju i kruzere koji su joj svojim stalnim uplovljavanjem i prenapućenošću gradskih ulica njihovim gostima činili nemjerljivu štetu. Sjetimo se kako je u vrijeme prvog zatvaranja Venecija opet procvjetala. Zagađenje je bilo mnogo manje, čak su se i neke životinjske vrste vratile u vode oko grada. Ali to, nažalost, nije održivo stanje, a mi još nismo pronašli način za dugoročno spajanje brige o okolišu, održivog turizma i održivog poslovanja. Naravno da je danas to mnogo jednostavnije, postoje mnogi alternativni i obnovljivi izvori energije, ali još premalo brinemo o, recimo, ugljičnom otisku koji ostavljamo na licu planeta. Ne, ne bih rekla da nas je pandemija mnogočemu naučila.”Nju je, ipak, kako čitatelji saznaju iz njezina lani u Norveškoj objavljena pandemijskog dnevnika, postavila u krajnje neobičnu situaciju. “Znam da će tržište sad biti preplavljeno knjigama o virusima i svi će tvrditi da su ih počeli pisati baš prije nego što je pandemija započela, ali ja sam zaista istraživanja za svoju četvrtu knjigu, o bolesti koja negdje u budućnosti pogađa malu, zatvorenu zajednicu, završila prije ožujka 2020. I mislila sam da o virusima i bakterijama znam gotovo sve. Zapravo, bila sam usred pisanja, osmišljavanja priče i odlučivanja za što ću od nacrta naći mjesto u priči, a što izbaciti i onda je postalo nemoguće pisati.” Osjećaj kao da se i sama nalazi usred kakve uvrnute distopijske priče, kaže, nije mogla podnijeti. Bilo je to previše nadrealno. No razdoblje zatvorenosti pomoglo joj je, priznaje, i u osvješćivanju važne činjenice. “Shvatila sam koliko su ljudska bića uistinu prilagodljiva. Da nam je prije tri ili četiri godine netko rekao da ćemo se morati odreći putovanja, bliskosti, fizičkog kontakta, da ćemo se jedni od drugih morati skrivati, to bi u nama izazvalo otpor, nevjericu. Mislili bismo da nikad nećemo uspjeti. Ali prilagodljivi smo, naviknemo se na različite neobične stvari. Navikli smo se čak i na ovo. Nakon gotovo dvije godine ovo je sad naš život. Ovako izgleda stvarnost. Više ni ne govorimo o ‘novoj normalnosti’, jer pogled u 2019. čini se kao pogled u daleku prošlost.”

Sposobnost prilagodbe, kaže, trebali bismo pretočiti i na pitanja klimatskih promjena i prirodnih kriza. “Sad znamo kako se lako možemo prilagoditi velikim promjenama. Sad vidimo i kako s lakoćom i izvrsnim rezultatima možemo surađivati, unutar granica vlastite države, ali i kad je o međudržavnoj suradnji riječ. Vidimo da je ujedinjenje oko rješavanja velikih, globalno važnih pitanja, moguće. Pitam se zašto to ne bismo primijenili i na klimu. Jer moramo shvatiti da nam nije preostalo još mnogo vremena. Pčele i drugi insekti izumiru. A jednom kad nestanu, nestat će i biljke koje su nam od životnog značaja. Bit će to kao da je netko potegnuo stolnjak i razbio neprocjenjivi stari porculanski set naše bake. Neće biti povratka. I onda zanimanja poput oprašivača biljaka iz mojeg romana više neće biti uvrnuta fikcija.”

 | Author: Ljevak Ljevak

Svatko, kaže, može pridonijeti očuvanju prirodnih staništa insekata. I to stvarima koje vjerojatno smatramo nevažnima ili suviše sitnima da bi pridonijele. Primjerice, poziva ljude da u svojim vrtovima njeguju divlje raslinje, a održavatelje državnih cesta da ne ustraju na košnji trave uz prometnice. Sve su to staništa divljeg života, podsjeća, a bez njegova nema ni našeg opstanka.

Ipak, naposljetku kaže kako je pandemija podigla svijest o još jednom važnom pitanju - otuđenosti, osamljenosti i depresiji. Posebno kod mlađih generacija. “Od prvog sam dana pandemije zabrinuta za djecu i mlade. I prije sam često isticala kako mislim da nam kompjutorski ekrani kojima se okružujemo ne čine dobro, a taj je problem s nemogućnošću osobne komunikacije samo porastao. Stvarno mi je žao svakog ranjivog djeteta, posebno one djece koja su pandemiju proživjela zatvorena s roditeljima koji nisu dobri prema njima. Poznajem i mnogo mladih kojima je borba s izolacijom pala osobito teško. Zato se nadam da ćemo se pobrinuti za te ljude. Ne smijemo zaboraviti da su se oni s velikim događajima kakvi mijenjaju život suočili vrlo mladi. Kad ti je 16 godina, trebao bi izlaziti, trebao bi upoznati svijet. Znam da je izolacija mnogim klincima bila teška i nadam se da ćemo to imati na umu idućih godina. Ove su godine promijenile cijele generacije i vjerojatno će im trebati puno podrške i pomoći da to prebrode”, zaključuje.

  • Važna obavijest
    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • BESTpartizan 17:41 10.Ožujak 2022.

    Ne pise nam.se dobro ni u 22 stoljecu