Dubravko Mataković svojevrsni je Lebowski hrvatskog stripa. Tijekom 40 godina stvaralaštva jedino su u njegove kadrove mogli ušetati Franjo Tuđman i Ante Pavelić, Miroslav Krleža i Tom Gotovac. Birtija kod Trifuna postala je kultno ne-mjesto, mali Ivica redovito je na navijačkim transparentima Cibalijinih Ultrasa, a opet tu je i super Di iz Smiba. Nježnija, pročišćenija strana dječje, nerijetko računalne svakodnevice. U studentskom domu na Savi prije desetak godina čitali smo i pratili isključivo njegove kratke stripove. Muški kružok crtao je ''Kiseli list''. U leksik su upisani ''nu'', ''untisunpora'' i ''makaršta''. Danas, nešto odrasliji, prate Septicu u Vintageu. Ponekad netko i zapjeva ''Daj mi krila, sokole''. Grafičar po struci, ilustrator, dizajner, glazbenik, a ponajprije strip-crtač, stvara u vinkovačkom ateljeu. Predaje na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Iza njega su mnogobrojni albumi i priznanja – 2. nagrada za strip ''Protman'' beogradskog časopisa Mladost (1986), 1. nagrada za strip ''Tetak trinaesti'' beogradskog časopisa NON (1988), Grand prix Salona stripa u Vinkovcima (1995), ali i DORF za životno djelo (2017). Odlikovan je Redom Danice hrvatske za zasluge u kulturi. Prošle godine izlazi opsežna i izvrsna monografija, urednici su Hrvoje Duvnjak i Leo Rafolt. Izdavač je atipičan, Gradska knjižnica i čitaonica Đakovo, a o njoj je pisao Ivan Buča u godišnjaku BestBooka. Rasprodali su je u samo dva mjeseca. Zanimalo me, s obzirom na prateću izložbu u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku, o čemu je zapravo riječ. O slučajnosti ili rekapitulaciji stvaralaštva?
Mataković će odmah humorno dometnuti, dok stavlja kavu i mota cigaretu na sigurnoj telefonskoj razdaljini Osijek – Vinkovci, kako nije imao u planu pred mirovinu zaokruživati stvari: ''Jednostavno je moj kolega Hrvoje Duvnjak s Akademije za umjetnost i kulturu došao na ideju da prvo radimo monografiju, strip-monografiju konkretno. Trajalo je neko vrijeme, monografija je izašla, prodana je brzo. Imao je zamisao da uz nju ide i izložba, veća, retrospektivna. Trebali smo je promovirati na Osječkom ljetu kulture, ali nismo imali primjeraka za prodaju. Tako ostajemo Osijeku dužnici za promociju. Dvije smo godine radili na njoj, s tim da je prva prošla u pregovorima, dok smo razvijali koncepciju, pronašli autore, odlučili kojim će redom ići stripovi, tekstovi, i onda smo zadnju godinu krenuli u konkretan posao. Rad na naguranoj naslovnici trajao je mjesecima. Hrvoje je također imao ideju da svako poglavlje u knjizi ima ekskluzivnu ilustraciju, pa sam ih napravio ukupno devet. I tako. Uglavnom, puno posla.''
U stripu je od 1984. Tu na zidovima Muzeja likovnih umjetnosti vidimo u kadrovima ''Ljubav je jaka'' (1985) nestašnog protagonista, pijanca, malog Ivicu i njegovu majku nerotkinju Veresiju u potrazi za podstanarima. Crtež je crno-bijel, jednostavan, sadržaj pomaknut. Nastaje za Studentski list.
Idemo unatrag: ''Stripove sam radio i prije toga, onako usput. Volio sam strip, čitao sam puno i volio sam crtati usput, ali isto kao i biti vani na nogometnom, košarkaškom. Govorimo o adolescentskim danima. Kad me povukla želja, onda sam crtao. Kad je trebalo krenuti na Akademiju likovnih umjetnosti, onda sam ostavio strip skroz i počeo raditi te neke ozbiljne stvari. Odnosno crteže prema modelu – portreti, figure, mrtva priroda. Nešto što morate savladati da biste položili prijemni. No ponovno sam se tamo vratio stripu, čisto iz zezanja. Onome što u osnovnoj školi zovu crtanje ispod klupe, da bih zabavio sebe i kolege. Tamo je nastao 'Mali Ivica' pa sam prvu epizodu uradio dok sam bio u vojsci u Zagrebu. Grafička urednica u Studentskom listu, kolegica Danka Šošić, prvo je to nudila Poletu, koji je bio pojam za strip na osnovi Novoga kvadrata, no u tom trenutku njima više strip nije bio zanimljiv, pa je odnijela na kraju u Studentski, koji je prihvatio. Trajalo je sporadično, nisam još shvaćao strip kao nešto što bi mi bila glavna djelatnost, od čega bih mogao živjeti. To je raslo godinama, stripovi su postajali sve popularniji, i dobivao sam sve više narudžbi. Morao sam se opredijeliti između stripa i likovne umjetnosti.'' Za Matakovića je strip prije svega tiskani medij te uočava njegovu evoluciju: ''To što se pojavio internet u neku je ruku dobro. Svatko može vidjeti neke stripove, samo treba puno tražiti. More je toga. U drugu ruku drukčiji je osjećaj kad imate tiskano, grafički roman ili bilo koji strip rukama, to se ne može usporediti s gledanjem u ekran. Stalno sam radio stripove za novine, od jedne table, rijetko više. Stripovi u Smibu išli su nastavcima, pa su od 20 stranica bili smanjeni na 10. Promijenio se u tom smislu da su manje-više nestali strip časopisi, iako ih ima tu i tamo, u kojima izlaze, kako smo se nekad naviknuli, u nastavcima. Ili uzmite stripove na kioscima, oni su uglavnom nekvalitetni. Strip se preselio u knjige, luksuzna izdanja. Kvalitetan je, i to ne samo zbog opreme nego i scenaristički, crtački, raznolik je. Mnogi poznaju strip samo kroz kiosk ili Marvel, no uvijek je bio jak francuski, talijanski, općenito europski strip, koji njeguje izričaj grafičkih romana.''
U njegovoj poetici ne postoji nešto čemu se ne možemo nasmijati ili narugati, jezik je slojevit, duboko uronjen u topos, Bosut i surovu egzistenciju, no zbog sažetosti forme nužna je dobra dosjetka. Zbog toga ga pitam što nastaje prvo, tekst ili crtež, kako uopće nastaje jedan njegov strip: ''Najprije nastaje scenarij, koji kreće od neke ideje. Rijetko kad zapisujem scenarije s obzirom na to da radim kratke stripove, pa najprije to smislim. Nemam predodžbu o likovima. Kad imam scenarije i otprilike dijaloge, onda to zapišem i nakon toga radim likove, osim ako nisu ovi iz 'Overklokinga', koje radim za net.hr. Napravio sam ih na početku pa samo vozim kroz epizode.
Taj tekst, odnosno ideja, nije vizualna. Strogo se koncentriram na rječnik, dijaloge, a zatim likovi nastaju prema karakterima – je li u pitanju muškarac ili žena, je li opasan ili dobroćudan, glup, i tako dalje, pa prema tome kreiram likove.'' Lutajući reporter Zdena jedan je od junaka u potkošulji. Nastaje kao narudžba za Polet. U obodu šešira zataknuta mu je kartica. Vrlo američki. Filmski kritičar Veljko Krulčić bio je jedan od urednika tad, htio je socijalno-politički angažiran strip. ''No to baš nije išlo. Zdena je jedan u nizu mojih junaka u potkošuljama. Mislio sam da mogu tog reportera stavljati u razne situacije, na gradilišta, u firme, i tako dalje. Trajalo je kratko jer mi jednostavno nije leglo. Nisam se snalazio iako sam uvijek nekako blago provlačio socijalu, politiku, no nikad mi nije bilo nametano sve do Nedjeljne Dalmacije, koja je tražila baš takve, angažirane stripove. Pred rat je bilo, svi smo pratili politiku, tad mi je to bilo jednostavnije i lakše jer su bila takva vremena, bremenita događajima.''
Za zaboravljenu plavu Nedjeljnu završava strip nekoliko dana ranije te šalje fotokopije. Kako kreću bombardiranja, mora se služiti telefaksom. Puca pošta. Ništa ne odlazi za Split. Rezolucija je loša, vrijeme čupavo. Autocenzura i cenzura prelijevaju se iz jednog sistema u drugi: ''Nametnuto vam je to od malih nogu nekako, što smijete reći, a što ne smijete, što je kažnjivo. Pazio sam koliko sam mogao. No takve okolnosti dopuštale su da se malo opustim, bilo je tu stvari za koje ne vjerujem da bi danas prošle. Danas svi paze na svaku riječ, postali su nekako svileni. Sve što izlazi iz najnormalnijih mogućih okvira postaje predmet zgražanja. Ispada na kraju da sam mogao raditi što hoću.'' Odgovaram kako ne vjerujem da bi njegovi ''Desmozgenes'' ili ''Overkloking'' mogli proći u Velikoj Britaniji ili Njemačkoj, nastavlja: ''Ne bi to tamo nikako prošlo. Čudim se kako još nisu skočili, možda ne prate ljudi (smije se). To je humor, satira, ne možeš se zezati s bilo čime da te netko ne poklopi ili ne tuži. Nedavno je bila objava u svezi 'Brianova života'. Zbog lika Lorete napali su Johna Cleesea. Traže da izbace scenu koja je nastala prije četrdesetak godina.'' Ne bi se danas proslavio ni Protman, zaposlenik lokalne tvornice čarapa kojemu je supermoć prekomjerna konzumacija graha. Bio je taman iza ''Zvjezdane prašine'' Igora Kordeja u tadašnjoj konkurenciji za beogradsku Mladost. Zaglavio je na Hvaru s Lavandermanom Tonija Favera i zasad se ne namjerava vratiti: ''Imao sam nekih ideja za njega i malog Ivicu. Vremena je malo, posla puna. Neka uživa.''
U više intervjua ističe kako mu je najdraži lik Glištun Gmižić. Pojavio se 1997. u Nedjeljnoj Dalmaciji taman na Dan državnosti. Nemirna duha završio je u predstavama ''Iz Kabula s ljubavlju'' i ''Čmargedon – iz Kabula s ljubavlju tu'', jedinom Matakovićevom animiranom filmu ''Cigla'', ali i u radijskom eteru: ''Znate kad pitaju umjetnike koja mu je slika najdraža pa odgovori 'Sve su mi drage'. Teško je razlikovati sve što ste napravili, sve je to izašlo iz vas, vaše duše i glave. Gmižić mi je nekako najbolje legao kao lik i karakter kroz kojeg mogu upisati sve moguće gluposti – od socijale, politike, sve što mi padne na pamet odvija se kroz njegov lik, ali iz perspektive malog čovjeka s dna kace. Ima obitelj kakav je i on, slična je situacija s obitelji Škakljikavdžija iz 'Overklokinga', oni su tu negdje. Dok je Vitomir alkoholičar i sebičan, Glištun je zaštitnički nastrojen, dao bi sve za obitelj. On je jedna vrsta antisuperjunaka, iako nema super sposobnosti. Snažan je, zna biti agresivan, ali u biti je uz svoju glupost na neki način plemenit.'' U ratno vrijeme njegova estetika vodi neku svoju, tihu borbu protiv agresije odgovarajući joj smijehom u brk. Generacije odrastaju s njim bilo uz brižnu, pametnu i hrabru super Di, u kojoj se priziva stara bajka o Crvenkapici, bilo uz pomaknutost ''Desmozgenesa'' u tinejdžerskom časopisu Ok!. Barem jednom tjedno gledamo posve drukčijim očima toplinski udar, afričku svinjsku kugu, trešnje ili komarce u ''Overklokingu'', medijsko ludilo koje čini svakodnevicu. Strip sve manje nalazi svoje mjesto u prirodnom okolišu, tisku. Osim karikature gotovo ga i nema u dnevnim novinama. Tematski osmišljena retrospektivna izložba u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku otvorena je do 15. kolovoza kao dio programa Osječkog ljeta kulture. Kustosica je Anja Kindl. Impresivna je na mnogo razina. I kao rijetko koja tjera na glasno smijanje. Služi kao ogledalo. Naših promjena i zabluda. Završno pitam Dubravka Matakovića što za strip znači muzej: ''Sedamdesetih su počele izložbe Maurovića, Novoga kvadrata, sporadično tada, pa smo osnovali Salon stripa u Vinkovcima te su postale uobičajene, ali ne i česte izložbe stripa. Posjetiteljima je uvijek zanimljivo vidjeti originalni crtež, koji drukčije izgleda nego u tisku. Vidi se potez rukom, tragovi olovke, kapanje tuša, retuši… To je originalno umjetničko djelo. Barem je donekle etabliran i priznat kao umjetnost čim je dospio u galerije, odnosno u muzeje, u kojima je to nekad zapravo bilo nezamislivo.''
