Danas svi paze na svaku riječ, postali su nekako svileni

Dubravko Mataković svojevrsni je Lebowski hrvatskog stripa. Tijekom 40 godina stvaralaštva jedino su u njegove kadrove mogli ušetati Franjo Tuđman i Ante Pavelić, Miroslav Krleža i Tom Gotovac. Birtija kod Trifuna postala je kultno ne-mjesto, mali Ivica redovito je na navijačkim transparentima Cibalijinih Ultrasa, a opet tu je i super Di iz Smiba. Nježnija, pročišćenija strana dječje, nerijetko računalne svakodnevice. U studentskom domu na Savi prije desetak godina čitali smo i pratili isključivo njegove kratke stripove. Muški kružok crtao je ''Kiseli list''. U leksik su upisani ''nu'', ''untisunpora'' i ''makaršta''. Danas, nešto odrasliji, prate Septicu u Vintageu. Ponekad netko i zapjeva ''Daj mi krila, sokole''. Grafičar po struci, ilustrator, dizajner, glazbenik, a ponajprije strip-crtač, stvara u vinkovačkom ateljeu. Predaje na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Iza njega su mnogobrojni albumi i priznanja – 2. nagrada za strip ''Protman'' beogradskog časopisa Mladost (1986), 1. nagrada za strip ''Tetak trinaesti'' beogradskog časopisa NON (1988), Grand prix Salona stripa u Vinkovcima (1995), ali i DORF za životno djelo (2017). Odlikovan je Redom Danice hrvatske za zasluge u kulturi. Prošle godine izlazi opsežna i izvrsna monografija, urednici su Hrvoje Duvnjak i Leo Rafolt. Izdavač je atipičan, Gradska knjižnica i čitaonica Đakovo, a o njoj je pisao Ivan Buča u godišnjaku BestBooka. Rasprodali su je u samo dva mjeseca. Zanimalo me, s obzirom na prateću izložbu u Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku, o čemu je zapravo riječ. O slučajnosti ili rekapitulaciji stvaralaštva?