Jedna je opera krajem veljače proglašena središnjim pariškim kulturnim događajem. Za svaku od njezinih devet izvedbi u Operi Garnier tražila se karta više, bila je temom bilo koje ozbiljnije debate o kulturnoj ponudi francuske metropole s početka 2023. godine, a morala se i vidjeti kao bi se poslije o njoj moglo razgovarati. Možda je razlog tome činjenica da je njezin autor još prilično nepoznat u Francuskoj ili pak ime redateljice koja je jedna od najvećih britanskih i svjetskih kazališnih umjetnica ili napokon i to što se njezin sadržaj lako čita iz perspektive našega vremena? U svakom slučaju, sudbina Petera Grimesa na pozornici jedne od najvećih svjetskih opernih kuća izazvala je senzacionalan interes u metropoli koja je pomalo zasićena mnogobrojnim kulturnim sadržajima.
Svoje remek-djelo, operu "Peter Grimes", Benjamin Britten započeo je skladati dok je živio u Americi, u ranim godinama Drugoga svjetskog rata, i dovršio godine 1943., kad se vratio u Veliku Britaniju. Praizvedena je u londonskom Sadler's Wellsu mjesec dana nakon završetka rata, 7. lipnja 1945., pod ravnanjem Reginalda Goodalla i već na prvoj izvedbi postigla je, gotovo neočekivano, golemi uspjeh. Britten je inspiraciju za jednu od najvećih opera 20. stoljeća našao u poemi engleskog pjesnika, kirurga i svećenika Georgea Crabbea objavljenoj 1810. godine pod nazivom "The Borough", u kojoj pjesnik opisuje različite aspekte života u maloj zajednici detaljno ocrtavajući načine ponašanja, ali i sudbine pojedinih stanovnika. Stoga je logično da je mjesto radnje "Petera Grimesa" izmišljeni mali gradić koji ima neke sličnosti s Crabbeovim, a kasnije i Brittenovim domom Aldeburghom, u grofoviji Suffolk, na istočnoj obali Engleske. No slavni britanski skladatelj učinio je tad više od uglazbljivanja teksta sunarodnjaka: označio je oživljavanje engleske opere, koja je nakon Purcella gotovo nestala.
Djelo suptilne ljepote, opera Benjamina Brittena donosi tragično realističan prikaz nepovjerenja, nesporazuma i mračnih tajni koje vrebaju čak i unutar najbližih zajednica - tim je riječima najčešće opisivan "Peter Grimes". Grove's Dictionary of Music and Musicians navodi da je "Peter Grimes" snažna alegorija homoseksualne opresije, dok ga New York Times naziva rijetkim istinskim opernim remek-djelom 20. stoljeća. Jedan od skladateljevih suvremenika godine 1948. zabilježio je kako je tema djela borba pojedinca protiv mase bila vrlo bliska skladateljevu srcu i dodao pri tome: što je društvo zlobnije, to je pojedinac nesretniji. U analizi opere iz 1963. godine J. W. Garbutt je tvrdio da su Brittenov inventivni genij i bogatstvo partiture doveli slušatelja do nevjerice. U retrospektivnom razmatranju opere 1972., Peter Garvie je tvrdio da, iako se činila jedinstveno novom kad se prvi put pojavila, zapravo je bila velika čudesna inkarnacija tradicionalne opere, jedne od najvećih koje su obilježile 20. stoljeće.
Što je to u libretu i glazbi "Petera Grimesa" posljednjih osamdesetak godina bilo tako privlačno ljubiteljima opere iz cijeloga svijeta, i ne samo njima? Glazbeni znalci i kritičari naglašavaju da opera sadrži neke od najsnažnijih i najevokativnijih glazbenih dionica koje su ikad napisane. Među tenorima koji su nastupili u naslovnoj ulozi u opernim kućama ili na snimkama bili su Brittenov partner Peter Pears, koji je interpretirao Grimesa na praizvedbi, potom neki od najvećih glazbenika 20. stoljeća, ali i našega vremena - Set Svanholm, Philip Langridge, Stuart Skelton i Jon Vickers. Allan Clayton, Ben Heppner, Jonas Kaufmann...
Na prvi pogled opera "Peter Grimes" govori o sudbini zagonetnog ribara optuženog za smrt dvojice učenika i time izopćenog iz sredine u kojoj je živio, no ona zapravo oslikava malu zajednicu engleske provincije koja se urušava u ogovaranju, optuživanju, izmišljanju, mržnji, jalu i zlu, što naposljetku dovodi do tragičnog kraja Brittenova junaka. Je li Grimes počinio zločin? Što se doista dogodilo s nestalim učenikom i je li Grimes bio za njegovu smrt odgovoran? Iako je na sudu oslobođen, je li zapravo kriv? Što se događa s društvom u kojem sumnje imaju snagu optužbi? Što se događa s čovjekom o kojemu svi pričaju? Tko je dobar, a tko zao? Što je zapravo istina i kako ju je moguće otkriti? I tko je naposljetku Peter Grimes, čovjek koji se suočava s neprijateljstvom svog sela, ribar iz Suffolka, čiji učenik umire na otvorenome moru? Je li nevin ili je ubojica? Zlostavljač djeteta ili žrtva predrasuda? Antijunak ili pjesnik?
Ogorčeni i krvoločni građani koji čine zbor u operi "Peter Grimes" Benjamina Brittena iz 1945. mogli su biti predstavljeni i kao neka vrsta odbora za dobrodošlicu britanskoj redateljici Deborah Warner, koja je ove zime debitirala u Pariškoj operi. Tako svoj tekst o izvedbi Brittenove opere započinje David Belcher u New York Timesu. A Deborah Warner pojašnjava: "Više sam nego sretna što se ponovno pridružujem hladnom i strogom svijetu 'Petera Grimesa'. Privilegija je Brittenov rad približiti francuskoj publici".
Ova je produkcija, predstavljena u pariškoj Operi Garnier, s istim autorskim timom, prvi put izvedena 2021. godine u Teatru Real u Madridu, a potom 2022. u Kraljevskoj operi u Londonu. Ono što je Deborah Warner privuklo Brittenovu djelu, koje je još prilično nepoznato u Europi, suptilnost i opskurnost su njegova opusa, često mračan senzibilitet koji ga razlikuje od lepršavosti talijanskih i francuskih opera.
Prepoznata u kazališnim krugovima kao jedna od, uz Katie Mitchell, najpoznatijih britanskih redateljica, Warner se proslavila uprizorenjima djela Williama Shakespearea, Henrika Ibsena i Bertolta Brechta, često surađujući sa sjajnom britanskom glumicom Fionom Shaw, koja je nastupala u njezinim scenskim reinterpretacijama Richarda II., Majke Courage, Medeje... Tek nakon zavidne kazališne karijere počela je režirati opere. Njezino prvo pravo prepuštanje pretežno atonalnom opernom stilu bio je "Wozzeck" Albana Berga. " Svidio mi se 'Wozzeck' kad sam radila na istoimenoj Büchnerovoj drami, pa sam slušala tu glazbu i ona me je osvojila", rekla je Warner. Neke od suvremenijih opera su poput posjetnice za privlačenje novih generacija, jer su nevjerojatno neposredne i gotovo organske. Kod Brittena su dramsko i glazbeno majstorstvo jednaki. I on je tragao za istim mračnim svijetom kakav je u svojim djelima predstavljao Berg. Postoji nevjerojatna sličnost s brutaliziranom zajednicom o kojoj "Grimes" govori, jer je užasno ponašanje tog monstruoznog zbora moralo odnekud proizaći.
Režirala je "Don Giovanni u Glyndebourneu, "Smrt u Veneciji" i "Između svjetova" u Engleskoj nacionalnoj operi, Purcellovu "Didonu i Eneja" u Beču, Parizu i Amsterdamu, "Fidelia" u milanskoj La Scali, "Eugenea Onjegina" u Metropolitan Operi u New Yorku.
"Jedna od stvari koje volim kod oživljavanja opere je što se time omogućuje razvoj djela, razmišljam o tome kako da se postavi i nastavi dalje. U dramskom kazalištu možete imati od 75 do 125 izvedbi, ali u operi ih imate puno manje. Dio sam one generacije koja je iz kazališta dovedena u operu, jer sam znala vrištati i bila drugačija. Moji roditelji nisu slušali operu. Nisam bila u dodiru s njom", rekla je tijekom proba u Parizu.
Tu je operu o najmrzovoljnijem i najnesretnijim ribaru na svijetu (kako ga sama zove) režirala iznimno precizno i jasno, čistim plohama i pomno odabranim rekvizitima koji ne zaglušuju pozornicu, nego je otvaraju i predstavljaju u svojoj gotovo metafizičkoj čistoći beznadnim mjestom tragedije. Ono što ju je prvenstveno zanimalo odnos je zajednice i pojedinca, u ovom slučaju zbora koji predstavlja zajednicu i tragičnog junaka. Čamac visi na nebu, visi s čovjekom na tlu nasukanom u ribarskim mrežama. Oko njega balet svjetiljki: ljudi koji optužuju i izravno vrše nasilje. Redateljica je prvu scenu suđenja transponirala u svojevrsnu Grimesovu noćnu moru, zgušnjavajući misterij oko osobnosti drugačijeg čovjeka, žrtve istrebljivačkih poriva malog i siromašnog britanskog ribarskog naselja. I dok iznenadni let broda koji se utapa dodatno pojačava sablasni aspekt scene, u daljini se nazire mineralno more, sivo poput grobnice, jedva bistrije u trenu kad će Petera Grimesa napustiti oni koji su ga podržavali, učiteljica Ellen Orford, nekoć njegova zaručnica, i kapetan Balstrode, čovjek pravde i razuma, koji će izreći konačnu presudu o smrti dječaka. Tad nesretnik odlazi i potapa svoj čamac daleko od obale, piše Marie-Aude Roux u Le Mondeu.
Današnji se svijet s lakoćom može prepoznati u Brittenovoj operi. Mnogobrojni su primjeri nasilja zajednice nad pojedincima, iskazi sigurnosti koju osjećaju nasilnici u skupini okrivljujući često za nasilje one druge, provodeći svoj jal, mržnju i zlo u brigu za očuvanje zajednice s uznemirujućom potrebom da žrtvu predstave zločincem. U njihovoj neograničenoj snazi koja proizlazi iz lažnog zajedništva fokusiranog na poništenje uspjeha svakog onoga tko im se učini drugačijim ocrtavaju se putokazi našeg izokrenutog vremena koje se u načelu prebrzo odriče junaka u ime zborskih epizodista.
