Danijel Žeželj u svijetu stripa nezaobilazno je svjetsko ime. Dugo je živio i radio u Americi, za najveće izdavače poput DC Comicsa, Marvela, autor je kultnih knjiga poput “Divljaka” i rijedak autor romana u crtežu. Upravo je nedavno izašla i zadnja njegova takva knjiga, “Poglavica jelena”, a izložba njegovih radova, koja se oslanja ponajviše na tu knjigu i koju je moguće ovih dana pogledati u MSU, povod je ovog našeg razgovora.
Express: Svjetlocrno. Krenimo od paradoksa u naslovu tvoje samostalne izložbe, koji je bitan za sve što radiš - stalna opreka svjetla i mraka kod tvojih crteža. Ipak, u biti svega što radiš, u stalnoj borbi sjene/mraka i svjetla, mogućnost svjetla prevladava, barem u kontekstu onoga što pričaju tvoji radovi meni. Pa za početak, kako je došlo do ove izložbe?
’Svjetlocrno’ je kao riječ paradoks, ujedno simboličan naslov, naglašava sudar kontrasta koji je stilski i sadržajno prisutan u mom radu. Ti formalni kontrasti konstruirani su na odnosima svjetla i sjene, crnog i bijelog, a ujedno su prisutni u temama radova i priča. Na poziv kustosice Leile Topić zamišljena je izložba u prostoru Black Boxa, u Muzeju suvremene umjetnosti. Black Box je prostor veličine 27 x 10 m i 5 metara visine, potpuno crn, i on je bio polazište. Paradoks je i sam postav, koji, osim što suprotstavlja crno i bijelo, kombinira velike i male formate te različite materijale i teksture, spaja radove koji su nastali ranije i ostat će živi i nakon izložbe, sa zidnim slikama koje su nastale specifično za ovu priliku i nakon zatvaranja izložbe, 20. studenog, nestat će zauvijek, bit će prebojene u crno. Utoliko je sama izložba prostorni i vremenski ciklus, a taj ciklus trajanja i zatvaranje kruga ujedno je jedna od tema.
Express: Dakle, izložba je i razgovor sa samim prostorom, stvaranje priče od prostora. Iako su za sve tvoje radove bitni prostorni elementi; ono što radiš, priča koju pričaš, uvijek je u kontekstu prostora u dijalogu s okolinom, ovo je ipak dodatni odmak od onoga što si dosad radio...
Kao što sam spomenuo, koncept izložbe krenuo je iz samog prostora i ideja je bila izbjeći tradicionalnu izložbu niza uokvirenih radova i umjesto toga transformirati i integrirati sam prostor u izložak i u priču. Ulaskom u Black Box ulazi se u ambijent, u narativnu sekvencu koja se iščitava u smjeru kazaljke na satu, i počinje serijom velikih zidnih slika koje se stapaju s nizom od 22 uokvirene grafike, koje se zatim ponovno vežu na seriju zidnih slika, koje zatvaraju krug. Posjetitelj ulaskom u prostor postaje dio priče, na neki način i protagonist, svojim fizičkim prisustvom i subjektivnom interpretacijom.
Express: Van Gogh. Tvoja “Fractalia” donosi 15 epizoda iz života Vincenta van Gogha. Otkuda ta fascinacija? Koliko malo znamo zapravo o tom velikom autoru?
”Fractalia” nije tradicionalna biografija nego osobna, subjektivna interpretacija Van Goghova života i rada. Svako od 15 kronološki poredanih poglavlja temelji se na faktografiji i smješteno je u specifično mjesto i vrijeme, jedan odabrani i dokumentirani trenutak Van Goghova života, a završava fragmentom njegova pisma iz istog perioda. Ali događaji koje epizode opisuju, kroz slike i bez riječi, izmišljeni su, fiktivni. Ideja je bila konstruirati neke ključne momente i emotivnu energiju koja je sublimirana u njegovim slikama i koju te slike i danas isijavaju. Sve zajedno zamišljeno je i rađeno s dubokim poštovanjem prema slikarovu tragičnom životu, razapetom između krajnosti svjetlosti i mraka i uvjetovanom teškom mentalnom bolešću. Utoliko je kontrast crnog i bijelog primjeren grafički stil za takvu priču.
Express: Roman u stripu. “Poglavica jelena”, da se dotaknemo možda priče koja je najviše bitna u kontekstu ove izložbe, jer izložba sadrži i radove iz te knjige, donosi priču o potrebi čovjeka da se otkopča od civilizacije, potrebi uspostavljanja odnosa s prirodom. Malo nas danas dotiče priroda, njena sposobnost da samu sebe iscjeljuje, a samim time da utječe i na nas. Živimo u vremenu u kojem znamo da i stabla žive u zajednici, u kojoj komuniciraju i brinu jedno za drugo, ali čini mi se da toga nismo svjesni... Odakle kod tebe fascinacija idejom povrata u okrilje šume? Možda je nužno spomenuti da nerijetko komuniciraš i s urbanim, gotovo naizgled apokaliptičnim prostorima...
Mene je grad odredio i većina mojih priča smještena je u urbane labirinte, ali grad se pretvara u negativan simbol koji mi postaje nemoguće idealizirati. Možda i nesvjesno, ili svakako podsvjesno, “Poglavica jelena” izravan je odraz te spoznaje i zapravo priča o mogućnosti i nemogućnosti bijega iz grada i spajanja s prirodom. Jelen se pojavljuje kao lik i kao simbol, jednako kao šuma; teritorij iskonskog i nepoznatog. Nastojao sam izbjeći banaliziranje i idealiziranje odnosa sa životinjama i prirodom, s jedne strane zbog kompleksnosti životinjskog svijeta, koji je surov, divlji, fascinantan i nama nedokučiv, kao i zbog naše nesposobnosti da shvatimo vlastitu ograničenost. Czeslaw Milosz to je sažeo u crticu koja otprilike kaže: životinje iz crtića, zečići koji govore, psići, vjeverice, bubamare, imaju isto toliko zajedničkog s pravim životinjama kao i naša ideja svijeta s onim što svijet zaista jest. Neizmjerna moć regeneracije prirode, brzina kojom se obnavlja i vraća u ravnotežu dokaz je da život uvijek pobjeđuje. Naša je iluzija da smo nositelji života, mi smo kap u oceanu koji je postojao i postojat će s nama ili bez nas.
Express: Nerijetko radiš i naslovnice za knjige, a i ja sam imala privilegij da si bio autor mojih naslovnica. “Divljaci” su već itekako dali do znanja da si Čitatelj i da sve što radiš uvelike komunicira i s književnosti. Na kraju krajeva, tvoje knjige zapravo jesu romani, ispričani na drukčiji način...
Književnost mi je uvijek bila putokaz i svjetionik, postoji mnogo knjiga koje su me obilježile i promijenile. Grafički romani, ilustracije, animacije, pa i performansi, uvijek su u nekom posrednom ili neposrednom dijalogu s literaturom. Tako da čitanje uvijek ostaje važna točka, prostor tišine i mira. Naslovnice i ilustracije za knjige, i u vezi s knjigama, uvijek su idealan i pozitivan prostor kreacije, prostor u kojemu mi je dopušteno vizualizirati vlastitu interpretaciju nečije poetike, i to mi je veliki poklon.
Express: Izložba je otvorena glazbenim performansom uz slikanje uživo. Često zapravo radiš takvu vrstu nastupa s braćom Sinkauz, donoseći i samoj vizualnoj umjetnosti ipak tu dimenziju nastanka u vremenu i neku novu dimenziju atmosfere kroz glazbu. Kako je došlo do te ideje? Koliko je to bitno raditi? Što tebi to daje kao autoru koji je ovisan o vlastitoj tišini i prostoru, kad se izložiš i kao netko tko nastupa uživo?
S performansima spajanja glazbe i slikarstva uživo počeo sam eksperimentirati sredinom 90-tih, kad sam živio u Seattleu, i taj se eksperiment nastavio do danas i prošao je razne faze, da bi se konačno iskristalizirao u izravni spoj glazbe i slikanja, s minimalnim tehničkim pomagalima i intervencijama. Poveznica im je opet narativna nit koja se provlači kroz glazbu i sliku ili sekvencu slika i koja gradi dramaturgiju performansa. Slikanje uživo nije prirodno, slikarstvo je posao koji se odvija u samoći i izolaciji, i nije uvjetovan vremenom i trajanjem. U formi performansa taj je proces nizom priprema i postupaka prilagođen i reduciran na nešto što je izvedivo unutar 30-40 minuta. I tu je živa glazba ključna jer stvara sigurni prostor, sobu unutar koje je eventualno moguće slikati pred publikom. Tako da je riječ o dijalogu i nadgradnji dva medija koji zajedno stvaraju svojevrsni eksperimentalni jezik dramske naracije.
Express: Vratimo se na prostore. Sve što radiš zaista jest prostor i lik; u stalnoj komunikaciji, sukobu ili pokušaju dijaloga. Prostor je u tvojim romanima gotovo sam po sebi čak protagonist. Nerijetko, prostor je i onaj lik kojim se baviš; ono što bi inače netko napisao kao portret lika, opisi i osjećaji, kod tebe dolazi kao prostor; on liku daje raspoloženje, ono što osjeća, ono što postaje...
Formalno, kod chiaroscuro slikanja objekt i prostor su integrirani i neodvojivi, jedno uvjetuje drugo. Svjetlo i sjena, koji ne postoje jedno bez drugog, prisiljavaju na promatranje i promišljanje odnosa, pa tako i odnosa osobe ili objekta s prostorom koji ga okružuje. Takva vrsta percepcije može se definirati kao formalna i tehnička disciplina i pristup slikanju koji ima korijen u baroku, ali može se iščitavati i filozofski, kao svjetonazor; nitko i ništa ne postoji izvan okuženja, izvan konteksta. Svaka promjena svjetla ili odnosa objekta i pozadine kompletno mijenja situaciju. Gornje svjetlo ili bočno svjetlo na istom licu uvjetovat će dva različita portreta.Ta relativnost i uzajamna povezanost svega sa svime, kao i konstanta promjene, meni je uvijek i iznova fascinantna, i neiscrpni teritorij istraživanja. Jer teoretski, kombinacije su beskonačne.
Express: Možda da skočimo sad na praktično. Vratio si se iz Amerike, iako si tamo radio za DC Comics, Marvel Comics i mnoge druge. Koliko je velika razlika raditi ovdje i tamo? Kolika je razlika u sceni, u onome što zovemo kultura, kulturne politike?
Razlika kulturne politike je ogromna. Amerika nema ministarstvo kulture, ne postoje državne i gradske potpore i slično. Postoje neki programi na nivou pojedinih država ili gradova, ali generalno ne postoji javno financiranje, porezi se ne troše na umjetnost. Pojednostavljeno, moglo bi se reći da se umjetnost financira iz privatnih zaklada, sponzora, ili vlastitim novcem. Što često znači da ljudi doslovce rade u restoranu ili založe vlastitu kuću da bi stvorili prostor za slikanje, skladanje ili financiranje filma. Generalno, žrtve i ulozi mnogo su su veći. Koliko to rezultira boljom ili lošijom umjetnošću, nemoguće je odrediti. Ali definitivno rezultira drukčijim svjetonazorom, drukčijim poimanjem svrhe i nužnosti umjetnosti i njenog položaja u društvu i sistemu. Ja jesam radio za korporacijske izdavače i još radim i objavljujem. To su poslovi od kojih plaćam račune. Također od njih financiram vrijeme, prostor i materijal za vlastite autorske projekte, koji su meni u srcu i najvažniji, ali ne moraju biti važni nikom drugom. Takva kombinacija nije kompromis, za mene je nužnost, jedno hrani drugo.
Express: Strip. Romani u crtežu. Kako je zapravo pričanje priče prevagnulo nad slikarstvom, koje si završio? Kako se dogodila ta ljubav prema stripu?
Vizualna naracija me uvijek privlačila, još od prvih šaranja po papiru kao klinac, sve što sam crtao imalo je priču. I slikarstvo sam uvijek doživljavao kao narativni medij, špiljske slike često su narativne sekvence i prikazi životnih situacija i drama. Zapadno slikarstvo kroz povijest isključivo je narativno, slike i skulpture uvijek pričaju priče, dugo su to bile biblijske scene i kršćanska ikonografija, zatim alegorije, svakodnevne scene, socijalne kritike i slično, tek s apstraktnim slikarstvom ta poveznica s narativnim nestaje, i to je radikalni pomak u slikarstvu. Ali za mene i apstraktne slike, poput Rothkovih, Klineovih ili Pollockovih, nose u sebi narativni element, uvijek u njima vidim prilično konkretne priče ili scene. Tako da je taj iskorak u strip, ili u druge medije, poput animacije i performansa, meni logičan i prirodan.
Express: Činjenica je da tvoje knjige/romani u crtežu komuniciraju bez riječi. Svijet u kojem jesmo nerijetko je toliko bučan da mi se čini kako bismo ga zaista lakše razumjeli da smanjimo sve nepotrebno izgovoreno, sve što nas nadglasava. Gledajući u jasnoću riječi i jasnoću slike, gdje je mjesto na kojem nastaje priča? Pišeš li prije nego što slikaš skice svojih romana, imaš li neku vrstu scenoslijeda?
Ti imaš knjigu “Vrijeme prije jezika”. Sjećam se iznenađenja kad sam prvi put pročitao taj naslov jer meni je upravo on, te tri riječi, svojevrsna definicija prostora u kojem se odvijaju moji stripovi bez teksta - prostor i vrijeme komunikacije bez jezika. Grafički romani bez riječi, kojih je sad već četiri, djelomično su nastali kao posljedica plana i odluke, a djelomično nužnosti, jer postoje situacije i priče koje je nemoguće riječima ispričati. Iako je riječ uvjetno glavni jezik komunikacije, ona nije nužno i najbolji jezik. Pričanje kroz slike ima drukčiji ritam i otvara široki prostor percepcije i interpretacije, narativno putovanje je u osnovi emotivno više nego racionalno.
Express: Kafka, Monk, sve nas to čeka uskoro što se tiče tvojih knjiga. Spremaš li još nešto? Na čemu radiš trenutno? Što čitaš, gledaš, slušaš? Koliko je tvom umjetničkom svijetu bitan taj dodir s drugim umjetničkim svjetovima?
Upravo su iz tiska izašla dva grafička romana, “Recall”, koji je nastao prema scenariju Kevina Millera, i “Monk”, koji je moj autorski projekt. Knjige će biti promovirane u sljedećih nekoliko mjeseci. Završio sam i novi grafički roman prema fragmentima Kafkinih priča, romana i zapisa, a narativna osnova njegova je pripovijetka “Umjetnik u gladovanju”. Roman će objaviti Fraktura sredinom sljedeće godine, a zainteresirani su jedan talijanski i francuski izdavač. I “Poglavica jelena” upravo je objavljen u Italiji. Radim i strip-serijal za američkog izdavača Dark Horse, a trebao bih početi s radom na novom kratkom animiranom filmu “Vanja & Vanja” u produkciji Zagreb filma. Mislim da je svaka umjetnost uvijek multimedijalna jer sve što proživljavamo, gledamo, čitamo i slušamo, na ovaj ili onaj način filtrira se kroz nas i transformira u neku formu koju smo u stanju rukama oblikovati. Sve što radimo samo je posljedica, i kao i mi sami, postoji samo i jedino u odnosu.
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Express.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Express.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Odličan tekst Monike Herceg i fotosi Dubravke Turic