Sedamnaestogodišnjaka potresla je i uznemirila vlastita reakcija na priču. Dugo se od nje oporavljao, satima, ležeći sam u mraku, u sobi koja se malo-pomalo hladila, jer je trebalo naložiti peć. Trebalo je otići u podrum po ugljen, a njemu se nije dalo, jer nije mogao izaći van iz priče “Slavno je za otadžbinu mreti”. Nije mogao ili nije htio. Majka je u dnevnoj sobi ležala pokrivena preko glave, s migrenom. “Dva su moguća zaključka. Ili je mladi plemić umro hrabro i dostojanstveno, sa punom svešću u izvesnost smrti, držeći glavu visoko, ili je zaista sve to bila samo dobro smišljena režija čije je konce držala u rukama jedna ponosna majka. Prvu, herojsku verziju, podržavali su i širili, usmeno, a zatim zabeležili i u hronikama, sankiloti i jakobinci. Drugu, po kojoj se mladić sve do posljednjeg časa nadao nekom volšebnom obrtu, zabeležili su zvanični istoričari moćne habsburške dinastije, kako bi sprečili rađanje legende. Istoriju pišu pobednici. Predanja ispreda puk. Književnici fantaziraju. Izvesna je samo smrt.” Ovom je pričom, sad već sigurno najkraćom u knjizi, trebala završiti “Enciklopedija mrtvih”.
Ali Danilo Kiš nije takav pisac, od velikih sentimentalnih gesti i prejakih završnih rečenica. Tu se već i njegov sedamnaestogodišnji čitatelj razlikuje od njega. Četrdesetak godina kasnije, pak, kada već bude stariji od Kiša i kada već bude pisac, znat će da poštuje tu nesklonost Kišovu kiši suza i Kišov strah od kiča. Prije kraja “Enciklopedije mrtvih” uslijedit će još dvije priče: “Knjiga kraljeva i budala”, ta hladna i suha, gotovo bilježnička rekonstrukcija slučaja s “Protokolom sionskih mudraca”, tim “remek-delom klevete”, i “Crvene marke s likom Lenjina”, još jedna ženska priča, nešto kao zakašnjeli izlaz, melankolični fade out na kraju “Grobnice za Borisa Davidoviča”, “čista fantazija”, kaže Kiš, htijući reći - izmišljotina, da bi se odmah zatim pozvao na Nabokova: “nikad nisam shvatio čemu služi izmišljati knjige ili transkribovati stvari koje se nisu, na ovaj ili onaj način, zaista dogodile”. I doista, ništa nije izmišljeno! Dok sedamnaestogodišnjak sav uzbuđen hita prema gradu, noseći u njedrima najdragocjeniju desetu knjigu u narančastom platnenom uvezu, koja će ga nakon ovog 27. listopada 1983. pratiti u sljedećih četrdesetak godina, a on će mnogo puta prolaziti njome idući kroz život, isti sedamnaestogodišnjak se slomljena vrata i srca ljulja na užetu grofa Esterhazija, trajno nesposoban da preboli svoju razočaranost neispunjenim obećanjem.
Postoji, naime, treći zaključak, na koji Kiš ne računa u svojoj priči. U majku on gleda kao u sveticu, pobožno. Gdje se majka pojavi, tu nema ni straha od kiča. Posvetio joj je sentimentalnu pjesmu “Oproštaj s majkom”, u nekom razgovoru je rekao da je nakon četiri godine njezine patnje, a zatim i smrti, doživio kao dokaz da Boga nema. Zato, možda, Kišu ne pada na um ono što u čitatelju već više od četrdeset godina izazove isti onaj sedamnaestogodišnjakov sram i jad prepoznavanja. Majka je mladoga grofa, sina svojega, prevarila, ali ne zato što je vodila računa o njegovu dostojanstvu. Prevarila ga je dvaput: prvi put, kad mu je govorila da će klečati pred silnikom, moleći pomilovanje za njega; drugi put, kad je obukla bijele umjesto crnih haljina. Prvo je izgovorila da ugodi svojoj taštini, drugo da otkloni pitanja savjesti. Pred svima je, pa tako i pred svojim piscem, ispala velika majka. Razočaranja je nestalo skupa sa sinom. Književni tekst biva dovršen tek kroz imaginaciju čitatelja. A njegova je imaginacija određena sjećanjima i životnim iskustvima, sviješću njegovom i ličnošću. Prema tome, jedinstveno je i neponovljivo svako unutarnje čitateljsko prizorište, jednako kao što je jedinstvena imaginacija iz koje je stvoren tekst. Čitanja su sva različita, ali autentična su samo ona koja se drže teksta onako kako se teksta drži i pisac koji ga upravo piše.
U svemu, međutim, važne znaju biti sporedne okolnosti. Da profesor Juraj Martinović nije na štand knjižare u kojoj su se prvoj pojavila Djela Danila Kiša odložio svoju lulu, načinjenu od slavonske morte, hrastovine koja je tisućama godina u mulju čuvana od truljenja, nazivaju je i abonos, i da ta lula sama po sebi nije djelovala tako dragocjeno, ili da je poslovođa knjižare i njegov šegrt nisu tako vezivali uz profesorovu pojavu, ne mogavši ga zamisliti bez te njegove lule, pa da nisu za njim s lulom istrčali i sedamnaestogodišnjaka ostavili samog u radnji, drukčija bi bila ne samo povijest 1983., stil njezina teksta i struktura, nego bi zacijelo drukčijim dalje potekao sedamnaestogodišnjakov život. Kakav bi bio, ne zna se. Dokoni pretpostavljaju, lakomisleni sude, hulje konačno zaključuju i odgovaraju na nepostavljena pitanja. Pisac u tišini radi s onim što je nakon svega preostalo.
