Uoblačen u kišu
za krov nečije okrečene kuće.
Razlika u težini između mrtvog i živog leptira.
Taj ti je Krleža mrtav, bogme, više od četrdeset godina.
Među strijeljanima.
Fric... na kojega se kuneš čašću (drukčije ne možemo ni kleti, dok se je čast istopila kao istrula mrkva, koja je nadživjela svakosniježnog snješka bijelića, bivajuć nos i to čitavo proljeće nakon što se uvodio, uspostavio se vodom - čašom vode), i ne zna da ga još ima, a tek da ga netko čita i voli i pazi.
Tako da ti velim.
Čitam Krležu i ne znajući, pa makar kao dnevne europske novine koje mi kazuju kvote Glembajevih na berzi...
Dividente, razbacane kao riječi za koje mislim da ih razumijem.
Krleža jest razlika u težini između živog i mrtvog leptira, suptilnost dugog uvida.
U svakoj slici šuti zanijemljela riječ. Može se vidjeti, možda i čuti, ako usvojimo puno tišine u dugoj rečenici.
Fric je prodavaonica živih ptica, sa zidnim satom u kojemu je mrtva kukavica. Pa se u sat s kukavicom uselio leptir.
Živo težak leptir.
Ništa neobično, pa netko preživi strijeljanje i umre od COVID-19, ugušen respiratorskom cijevi u grlu.
U trulim panjevima krije se ugrijana zemlja, par nepunih lopata. To su dugoslovne rečenice, jer netko spali košnicu i pčele lude otkidaju krila.
Zašto nisam otišao iz Fricovih knjiga?
Zašto, uopće, nisam otišao?
Jer sam možda kupio lastavicu u trgovini ptica, pa vidio je kako gnijezdo opljuvava blatom. Topla zemlja iz trulog panja hrasta, na kojem je nekad bila košnica.
Uspori svoje čitanje, sve do točke kad se čuje kucanje srca u nekom bumbaru.
Ne dakle kucanje mrtvog sata (ili izlijetanje još mrtvije kukavice svakih sat vremena), nego kucanje srca bumbarova ili srca u leptiru.
Tako to Miroslav.
Ništa neobično, pa netko preživi strijeljanje i ubije sina prenoseći mu COVID-19, recimo, ili gripu tipa A.
Otkinuta pčelinja krila ne zuje, padaju tiše, sporije od snijega. To je ona zanijemljela riječ, što u slici šuti.
Zakonom “metaka spojenih rafalom”, to je slika strijeljanih. On je među njima.
(Krlež, kr, kr... kazao bi Kiš.)
