Mada ne volim u kritici osobne tonove niti držim da je književnokritički zapis mjesto implicitnog, pokadšto, kako nam to hrvatska u načelu diletantska praksa očituje, i eksplicitnog autobiografizma, postoje knjige u kojima ne mogu izbjeći susret sa sobom samim te upravo zato ni mimoići barem djelomičnu priču o sebi samome.
Jedna od takvih je i najnovija knjiga Borisa Senkera "Prigodnice", teatrologa, dramatičara, sveučilišnog profesora, akademika, ali iznad svega jednostavna čovjeka, od onih koji te razumiju bez puno riječi, još manje teatralnih gesta, koji znaju što trebaš, a da im to i nisi "nacrtao". Kad se apstrahiraju sve navedene odrednice, a nije ih nužno ni apstrahirati, ali ni uračunati da bi se razumjela ova zbirka tekstova, ostaje okus autentičnosti, utoliko izvorniji što je njihov auktor u posve pozitivnoj maniri spojio ono što sam negativnim tonom istaknuo u uvodu ovoga teksta. Učinio je to diskretno, direnmatovski: njegova autobiografija jesu ne samo njegova djela, a opus mu je, što teatrološki, što književni, impozantan, nego je ovdje utkao onoliko sebe tek koliko je nužno da bi se razumio kontekst i uloga samoga pisca, no i da bi se shvatio svaki od djelića mozaika koji, pak čine mozaik knjige. Obavio je stvari bitne u hrvatskome glumištu i u hrvatskoj znanosti, tako da sebe nije mogao zaobići, osvrnuvši se s mjerom i ukusom i na vlastitu osobnost.
No da se ipak vratim na sebe, točnije na ono gdje sam u njegovoj knjizi naišao na vlastite nemire i dvojbe. Prve sam kritičke tekstove početkom osamdesetih ispisao o kazališnim predstavama. Počeo sam, dakle, kao kazališni kritičar. Onda mi je polako, kako je vrijeme odmicalo, postajalo sve dosadnije u hrvatskom glumištu. Teško je reći je li problem bio u predstavama, u glumcima koji su se ponavljali, uza časne izuzetke u nedovoljnoj inventivnosti redatelja ili sam se naprosto zasitio teatra. Krenemo li od toga da je problem ipak bio u meni, dolazimo do preokreta, potaknuta još jednim zasićenjem. Zadnja tri desetljeća medijska je scena postala toliko zasićena, elektronička komunikacija toliko intenzivno nazočna u našim životima, umjetni svjetovi toliko su zagospodarili našim svakodnevljem da smo i zaboravili što znači izvornost.
Od svih dijelova scene umjetničke reprezentacije jedino je kazalište u stanju još ponuditi neposredan, fizički kontakt sa životom, pa bilo to i u vidu katastrofe koju sam upravo odgledao u "Kerempuhu" pod naslovom "Sokrat se ne boji biti ismijan" u kojoj sam žalio glumce uporabljene i izrabljene u preuzetnoj budalaštini, ali ipak glumce žive, od krvi i mesa, bliske, uvjerljive makar u svojoj tjelesnosti.
Upravo nas takvom kazalištu vraća Senker ispisujući manifest otpora simulakrumima, rekao bi Baudrillard, odnosno dvojnicima i dvojništvu, rekao bi Girard: "Da ne bude zabune, kazalište i jest posebno i nezamjenjivo upravo stoga što ostaje na ovoj našoj, ljudskoj, tjelesnoj ili, bolje rečeno, psihofizičkoj razini izravnoga kontakta 'uživo' - kazalište je 'suigra' glumaca i gledatelja", napisao je Gavella, a Grotowski ga je nazvao 'totalnim činom' - te mu stoga ništa ljudsko nije strano, ali strano mu je pa i suvišno sve što nije ljudsko".
Pišući posvete glumcima, piscima, redateljima, teatrolozima, književnim teoretičarima, smjestivši u korice svoje knjige niz velikih imena koja su stvarala hrvatsko glumište, pisala za nj ili o njemu, podsjetio nas je Senker na ono što će mlađa publika teško razumjeti. Naime, davno su prošla vremena kad se u našim velikim kazališnim kućama nestrpljivo iščekivala premijera u režiji, recimo Georgija Para, uz Darka Tralića, jedinog kazališnog redatelja zastupljena u knjizi, a čije ime je označilo jednu epohu. Epohu u kojoj je čitav jedan Grad živio od događaja - da, jer je svaka premijera, svaka nova predstava, bila događaj. Tu je epohu sačuvao svojim čestitkama, oproštajima, sjećanjima. I kao opomenu nama, dionicima senzacionalističkog i bezdogađajna vremena.
