Postoje određene knjige, njih dvadesetak otprilike, kojima se uvijek iznova vraćam, čitajući ih nakon određenog vremena po tko zna koji put. Radi se uglavnom o velikim i neprolaznim književnim djelima koja opstaju unatoč svim aktualnim književnim trendovima i diktatu vremena. Po čemu ih prepoznati, osim po toj neobjašnjivoj potrebi da im se uvijek iznova vraćamo? Najviše po jednoj stvari, čini mi se: po tome što je svako novo čitanje sličnih knjiga drugačije nego ono prethodno. Knjige se, naravno, ne mijenjaju. Mijenjamo se mi, onaj naš kišovski “gorki talog iskustva”. Ovo pogotovo vrijedi ako se radi o nekoj vrsti kolektivnog iskustva. Početkom pandemije korona virusa, zbog neizvjesnosti i straha kojima smo svjedočili, ljudi su se intuitivno okretali prošlosti, odnosno ranijim iskustvima koja donekle podsjećaju na ona koja smo proživljavali. Ta iskustva bila su uglavnom fiktivna, literarna, ali ništa manje stvarna. Čak su, a to je moć književnosti, najčešće stvarnija od naših banalnih i predvidivih života. Slično se događalo i tijekom ratova iz 90-ih, kad se u sličnom kontekstu govorilo o ratnoj prozi. I sâm sam, nebrojeno puta, u intervjuima koje sam svojevremeno davao, jer sam zbog svojih tematskih preokupacija bio na neki način dio književne niše nazvane “ratnom prozom”, govorio o svojim omiljenim knjigama koje tematiziraju rat.
