Kultura
322 prikaza

Der Tod in Venedig, Morte a Venezia ili Smrt u Hrvatskoj

1/4
Screenshot
Često se piše o tome na koji će način pandemija ostati prisutna kao književna tema. Ustvrdit ću u tom smislu da nitko neće napisati bolje djelo o pandemiji korona virusa nego što je to napravio Thomas Mann prije sto godina

Postoje određene knjige, njih dvadesetak otprilike, kojima se uvijek iznova vraćam, čitajući ih nakon određenog vremena po tko zna koji put. Radi se uglavnom o velikim i neprolaznim književnim djelima koja opstaju unatoč svim aktualnim književnim trendovima i diktatu vremena. Po čemu ih prepoznati, osim po toj neobjašnjivoj potrebi da im se uvijek iznova vraćamo? Najviše po jednoj stvari, čini mi se: po tome što je svako novo čitanje sličnih knjiga drugačije nego ono prethodno. Knjige se, naravno, ne mijenjaju. Mijenjamo se mi, onaj naš kišovski “gorki talog iskustva”. Ovo pogotovo vrijedi ako se radi o nekoj vrsti kolektivnog iskustva. Početkom pandemije korona virusa, zbog neizvjesnosti i straha kojima smo svjedočili, ljudi su se intuitivno okretali prošlosti, odnosno ranijim iskustvima koja donekle podsjećaju na ona koja smo proživljavali. Ta iskustva bila su uglavnom fiktivna, literarna, ali ništa manje stvarna. Čak su, a to je moć književnosti, najčešće stvarnija od naših banalnih i predvidivih života. Slično se događalo i tijekom ratova iz 90-ih, kad se u sličnom kontekstu govorilo o ratnoj prozi. I sâm sam, nebrojeno puta, u intervjuima koje sam svojevremeno davao, jer sam zbog svojih tematskih preokupacija bio na neki način dio književne niše nazvane “ratnom prozom”, govorio o svojim omiljenim knjigama koje tematiziraju rat. U tom smislu, u vrijeme prvog pandemijskog lockdowna, u proljeće prošle godine, najčešće su se spominjale dvije knjige: Camusova “Kuga” i “Besnilo” Borislava Pekića. Obje govore o svijetu koji se u jednom trenutku suzio na dimenzije klaustrofobične karantene. Camusov i Pekićev svijet su u suštini identični, bez obzira na mjesto i vrijeme radnje, odnosno radi li se o fiktivnom gradu iz “Kuge” ili o londonskoj zračnoj luci, kao kod Pekića, sa sličnim etičkim konfliktima koji su neizostavni dio sličnih dramaturških obrazaca. Slabije se spominjala jedna knjiga koja je, po mojemu mišljenju, iz perspektive naknadne pameti možda ponajbolje opisala ono što smo proživjeli, i što još u određenoj mjeri proživljavamo. 

 | Author:

Radi se o jednoj od tih dvadesetak knjiga koje sam spomenuo na početku teksta. Knjiga je nastala davne 1912. godine, a radi se o kratkom romanu ili dužoj pripovijetki “Smrt u Veneciji” velikog, po mnogima i najvećeg njemačkog pisca Thomasa Manna. To se dogodilo stoga, pretpostavljam, što u Mannovu romanu epidemija nije “glavni lik”, kao kod Pekića i Camusa, odnosno zato što Mann ni jednog trenutka u svoj tekst ne učitava alegorijska značenja niti veže etičke dileme svoga glavnog lika za epidemiju. Radnja Mannove priče odvija se na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće i svima je manje-viša poznata: ostarjeli “slavni njemački pisac” Gustav von Aschenbach prilikom ljetovanja u Veneciji zaljubi se u 14-godišnjeg dječaka Tadeusza, Poljaka, koji je s majkom i dvije starije sestre odsjeo u istom hotelu kao i Aschenbach. Radi se o dječaku nezemaljske, anđeoske ljepote. 

Aschenbach je “pisac jasne i snažne prozne epopeje o životu Fridrika Velikog, strpljivi umjetnik koji je dugim marom utkao mnogobrojne ljudske sudbine i likove u potku romana okupivši ih u sjeni jedne ideje”, oprezna i disciplinirana osoba koja ništa ne prepušta slučaju. Sve do kobnog susreta u Veneciji. Aschenbach, što sugerira i naslov romana, u završnici romana umire od indijske kolere, čija je epidemija zahvatila Veneciju u vrijeme njegova boravka u tom gradu. Postoje knjige i pisci čije djelo mnogo bolje shvaćamo nakon određenih životnih iskustava, kad se “stvarnost” koju opisuju ti pisci na neki način podudari s onom našom. 
Najbolji primjer je Krleža, čija nam je literatura postala mnogo bliža nakon što je svijet u kojem živimo postao nalik na onaj koji je Krleža svojevremeno opisivao, nakon što su oko nas niknuli raznorazni glembaji i glembajevi koji mogu, jer im to korumpirani sustav dopušta, nekažnjeno, na primjer, gaziti svojim kočijama prolaznike po ulicama. A da ne govorimo o prikazu svijeta politike i medija koji Krleža opisuje u svojim monumentalnim “Zastavama”. Tu spada i Ivo Andrić sa svojom pričom “Svadba”, koja mi se nakon iskustva rata ukazala u jednom potpuno novom svjetlu. Mannovu “Smrt u Veneciji” moguće je čitati u sličnom ključu, kao svojevrsno otkrivenje. Često se piše o tome na koji će način pandemija ostati prisutna kao književna tema, ako na trenutak zanemarimo da je ona to već u određenoj mjeri i postala. Ustvrdit ću u tom smislu, pomalo samouvjereno, iako bih silno volio da me netko razuvjeri, da nitko neće napisati bolje djelo o pandemiji korona virusa nego što je to napravio Thomas Mann prije više od stotinu godina. Priča je neobično zanimljiva za zemlje poput Hrvatske, za zemlje u kojima se turizam pretvorio u najvažniju industrijsku granu, od koje presudno ovisi državni budžet. U Mannovoj Veneciji turizam je jedini izvor prihoda većini stanovništva: trgovcima voćem, gondolijerima, raznoraznim animatorima, nosačima, kuharima, konobarima... U tom smislu postoje brojne poveznice s Hrvatskom. Ovih dana česte su dijaloške emisije o predstojećoj turističkoj sezoni koja će, što je sad manje-više izvjesno, također biti obilježena izvanrednom situacijom. Gustav von Aschenbach najprije dolazi u Pulu, u kojoj planira provesti svoj ljetni odmor, ali nakon nekoliko dana, nezadovoljan, odlazi u Veneciju. “Tražio je nešto osebujno i nasumično, a da ipak nije daleko, pa je odsjeo na jednom otoku na Jadranu nedaleko od istarske obale, koji se u posljednjih nekoliko godina pročuo po svom šareno odjevenom, odrpanom puku koji govori nekim posve nerazumljivim dijalektom i po svojim slikovitim, izmrvljenim hridinama okrenutim pučini. Ali kiša i težak zrak, provincijsko, zatvoreno austrijsko društvo u hotelu i pomanjkanje onog mirnog, prisnog odnosa prema moru kakav može pružiti jedino plaža od meka pijeska, sve mu je to kvarilo raspoloženje i nije mu pružalo osjećaj da je našao ono što je tražio.” Venecijanske vlasti od turista stranaca kriju informacije o pojavi epidemije želeći ih što dulje zadržati u gradu, izlažući ih tako smrtnoj opasnosti. 

 | Author: Screenshot Scena iz filma Smrt u Veneciji Screenshot

Najprije s pulta u hotelu, bez ikakva obrazloženja, nestaju strane novine, koje su u međuvremenu počele pisati o epidemiji u gradu, a stvara se i određena kolektivna zavjeri šutnje. U jednom trenutku domaći stanovnici pretuku jednog animatora koji je kratko u restoranu porazgovarao s Aschenbachom, misleći da mu je ovaj odao informaciju o epidemiji. Preko noći se mijenja i društvo: “...zabrinutost zbog silnih gubitaka koji bi nastali, uslijed panike i ozloglašenosti, u hotelima, trgovinama i u svekolikom turizmu, sve je to u gradu bilo jače od ljubavi za istinu i poštovanje međunarodnih ugovora. Sve je to skupa natjeralo gradske vlasti da se uporno drže politike prešućivanja i opovrgavanja”. Posebno je zanimljiv sljedeći dio, koji govori o visokoj politici, a koji bi mogli, neizmijenjen, do posljednjeg zareza, preslikati na današnju situaciju u Hrvatskoj, a pogotovo onu u Bosni i Hercegovini: “Korupcija visokih dužnosnika, udružena s općom nesigurnošću i izvanrednim stanjem u koje je prijeka smrt dovela grad, sve je to izazvalo stanoviti pad morala među nižim društvenim slojevima i ohrabrilo mračne i antisocijalne nagone, što se očitovalo u neumjerenosti, bestidnosti i porastu kriminala”. Ima li nešto što je Mann u ovoj rečenici izostavio? Mislim da nema, i mislim da nitko nije sažetije i istinitije od njega opisao stvarnost koju živimo. Zbog sličnih su stvari veliki pisci poput Manna i naši suvremenici, na način na koji je to i Krleža. Ovo je možda ponajbolji odgovor na dilemu postavljenu na početka ovoga teksta, o tome zašto se i danas, stotinu godina nakon što su nastali, vraćamo nekim tekstovima.

 

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.