Kultura
169 prikaza

Direktnošću i erotizmom, 'Intimno' Gabriele Babnik podsjeća na srednjoeuropsku inačicu 'Seksa i grada'

PROMO
Autorica razbija pripovjedačke konvencije, odlazi neutabanim putevima i svakako se ne drži one 'manje je više', nego 'više je više'

„Intimno“ je drugi roman slovenske spisateljice Gabriele Babnik objavljen na hrvatskom jeziku, nakon romana „Sušno doba“ koji je 2013. godine osvojio Europsku nagradu za književnost. „Intimno“ je u svakom pogledu težak roman, prvenstveno zbog svojeg opsega (proteže se na 400 stranica), narativa koji se grana široko i detaljno u smjerovima koje čitatelj ne očekuje, a naposljetku i tematsko-motivskog fokusa. Autorica razbija pripovjedačke konvencije, odlazi neutabanim putevima i svakako se ne drži one „manje je više“, nego „više je više“. Filozofijom o romantičnim odnosima, svojom direktnošću i erotizmom, „Intimno“ će podsjetiti na srednjoeuropsku inačicu „Seksa i grada“, a za većinu čitatelja ovo će biti „love it or hate it“ priča.

 | Author:

Najuže rečeno, roman je tročinka koja se bavi genezom romantičnih odnosa. Prva priča fokusirana je na odnos Fadula i Janine. Fadul je migrant iz Čada, nekoć novinar, koji je u Parizu upoznao Janinu, urednicu u izdavačkoj kući, i s kojom se skrasio u Ljubljani. Oni u odnosu dobivaju dijete, no dijete nije jamac za sreću, a ustajala i hladna sredina koja Fadula percipira isključivo kao crnca, a Janinu kao ženu koja se udala za crnca, čini da se ovaj par sve više i više udaljava. Druga priča bavi se udovcem Tiborom i mlađom Aminom, koji također u svome odnosu dobivaju dijete. Njihov odnos također vrlo brzo biva razoren nevidljivom silom koja proizlazi iz njih samih, ali i društva, kao i naglom smrću djeteta. Valja napomenuti da je u ovom odnosu kamen spoticanja Tiborova starost i Aminina drugost (Amina je rođena u Sarajevu i zato se nikad zapravo nije osjećala punokrvnom Slovenkom, nego kako kaže „naplavinom iz balkanskog ekspres-lonca“.) Treća pripovjedna nit, najlabavije povezana s prethodne dvije, tiče se stvarne osobe, fotografkinje Deane Lawson, koja u svojoj spavaćoj sobi fotografira obnaženog Fadula, koji se u jednom trenutku života počeo predstavljati kao Tay. Radnja se proteže od Afrike, Pariza, Ljubljane, pa do New Yorka. Tamo pak živi Tiborova kćer Danaja, koja je bila u kratkoj eksperimentalnoj vezi s Deanom. Narativ se također bavi i Janininim roditeljima i sestrom, Fadulovom majkom, njihovim sinom Ervinom, potom Amininim roditeljima, njezinim bratom Goranom, potom Tiborovom majkom Laurom koju Amina iz nekog razloga oslovljava Gospođom, njegovom pokojnom suprugom Mijom i kćeri Danajom, potom Deaninom sestrom Dinom, sinom Bradyjem i suprugom Aaronom. Svi ovi likovi, njihovi životi i njihovo promišljanje života su poput trajno prisutne buke, poput kazaljke sata koja neprestano otkucava i nema namjeru skoro se zaustaviti. Priča je to koja bi poput sapunice mogla trajati u tisuću epizoda. Jedan splet okolnosti zamjenjuje drugi splet okolnosti, jedan razgovor zamjenjuje drugi, jedna žena zamjenjuje drugu, jedan muškarac drugog. Iako se autorica doista bavi važnim temama, primjerice kompleksnošću i duboko ukorijenjenim rasizmom i ksenofobijom europskog društva, sami likovi često se doimaju površnima. Ne kompleksnima, nego kompliciranima, u smislu da sami nepotrebno kompliciraju vlastite živote. Autorica neprestano ističe važnost osjetilnih manifestacija, posebice mirisa („Julienova je mama oko sebe širila specifičan vonj: po truleži, pomiješan s vonjem mačjeg urina i praška za pranje“, „…kosom iz koje se širio slatkasti vonj koji je podsjećao na žvakaće gume“). Svaki pokret likova je zabilježen („kimnula je polako“), boje i veličine stvari oko njih su istaknute, ljudi koje susreću do u detalje opisani („rekla je mršava žena s iznadprosječno dugačkim rukama i nogama“, „Zavapila je Amina prema muškarcu s naglašenom čeljusti i četinastom kosom“). Sve te osjetilne manifestacije doprinose dojmu buke koja umara čitatelja. Nažalost, romanu koji se bavi neizrečenim među ljudima, kompleksnošću njihovih trajno promjenjivih odnosa, najveća mana je to što je previše toga izrečeno.

Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.