'Djevojka, žena, drugo' - nasilje, rasizam, siromaštvo

Knjiga “Djevojka, žena, drugo” britanske autorice Bernardine Evaristo nagrađena je Bookerom još 2019. godine, ali se o njoj i dalje nastavlja pričati kao da je iz štampe izašla upravo sad. Interes javnosti ne jenjava. Razlog tome je vrlo jednostavan: knjiga je doista remek-djelo. Uz “Normalne ljude” (Fraktura, 2020.) Sally Rooney i “Marxa i lutku” (Sandorf, 2019.) Maryam Madjidi, “Djevojka, žena, drugo” najbolji je roman koji sam pročitala unatrag nekoliko mjeseci. Mislim da bismo sve tri knjige mogli opisati kao suvremene klasike, ne zbog njihove popularnosti, čitanosti ili nagrada, nego stoga što se bave “teškim” temama na zabavan, a nimalo banalan način. Mnogi su probali, a rijetki uspjeli zadržati lakoću jezika dok pišu o “ozbiljnim” temama, jer život često optereti prozu nezgrapnim rečenicama od kojih nam se, dok ih čitamo, zamanta u glavi. Stil je sve, pogotovo kad govorimo o obimnijim romanima poput ovoga. Postoje, naravno, oni koji se rado bave nečitljivim, ali većina publike nema takve mazohističke aspiracije. Književnici stoga uvijek hodaju po rubu, između želje da ugode drugima, budu čitani, i želje da se dotaknu složenih tema od kojih ljudi danas bježe glavom bez obzira. Evaristo je napisala skoro četiristo stranica mješovitim stilom: roman je oplemenila dramskim i pjesničkim trenucima, ali čitatelji svejedno neće imati nikakve dvojbe oko romaneskne prirode teksta, bez obzira na mala slova na početku rečenica ili na grafički prijelom kakav obično vidimo u zbirkama poezije.