Dramatično je bilo u ono doba dok je Bog hodao među ljudima. U Apokaliptičkoj pjesmi prorok Izaija piše o stražaru u Jeruzalemu koji je ugledao Jahvu kako zamrljane odjeće korača natrag prema gradu nakon napada na neprijatelje u kraljevstvu Edom. "Zašto je crvena tvoja haljina i odijelo kao u onoga koji gazi u kaci?", prozvao je stražar Boga. "U kaci sam sâm gazio", objavi Jahve: "U gnjevu ih svom izgazih i zgnječih u svojoj jarosti. Krv mi njihova poprska haljine, iskaljah svu odjeću svoju". Dodajući: "U gnjevu svom satrijeh narode, u bijesu sve ih izgazih i zemlju polih krvlju njihovom!" (Izaija 63, 1-6.)
Kako vidimo Boga? Suvremeni kršćanski teolozi i svećenici Boga opisuju kao bestjelesno, nevidljivo božanstvo bez oblika i lica. Francesci Stavrakopoulou je profesor teologije u vrijeme studija savjetovao da se ne zamara previše božjim tijelom niti da biblijske opise shvaća predoslovno. No tekstovi proroka, Stari i Novi zavjet, sasvim su jasni. U njima nema "bestjelesnog Boga". Bog je slika i prilika čovjeka. Bog hoda, govori, ubija neprijatelje, jede, spava, plače, smije se - i ne manje važno, "bez ikakve je sumnje muškarac" i bez ikakve je sumnje bijelac.
Tražeći Boga u "Anatomiji Boga", britanska teologinja prvo pronalazi otiske božjih stopala. Pred hramom 'Ain Dari u Siriji dvije su divovske stope, uklesane u vapnenac i usmjerene prema ulazu u hram. Bog koji hoda zemljom ovdje je ostavio svoje tjelesne otiske onako kako je Neil Armstrong ostavio otisak svoje čizme na Mjesecu. Stavrakopoulou traži tragove Boga od božanstva koje su štovali Sirohetiti pa do krvavih stopala Jahva koji se iz kraljevstva Edom vraća u Jeruzalem. Otisci su posvuda. U jednom trenutku Bog će napustiti zemlju i otisnuti se prema nebu, prvi put kad će pred Babiloncima napustiti svoju kuću na Sionu, ali neko vrijeme bio je svugdje. Bog koji gazi čitave narode redovito šeće i svojim rajskim vrtom, "za večernjeg povjetarca", kako kaže Knjiga Postanka 3,8. Noge ga vode i daleko izvan vrta. Manično hoda danju i noću, zalazi svuda. Voli rosnu travu rajskog vrta, nije mu mrska ni krv, ali ne voli u mraku zagaziti u govno. Za Izraelce koji iz Egipta putuju u Obećanu zemlju ima specijalne upute kako i gdje da obavljaju veliku nuždu: "Ta Jahve, Bog tvoj, ide posred tvog tabora". (Ponovljeni zakon 23, 12-14.)
"Anatomija Boga" je podijeljena u pet dijelova: "stopala i noge", "genitalije", "torzo", "ruke i šake" i "glava". Slijedeći mahom judeokršćansku tradiciju i tradicije jugozapadne Azije koje su joj prethodile, Stavrakopoulou razotkriva ono što bi trebalo biti nevidljivo. Iza apstraktne ideje Boga traži konkretan biblijski lik. Jasno je zašto današnji teolozi bježe od plastičnog prikaza Boga. Onaj tko želi biti vjernik mora što manje znati. To je ideja koja se krije iza teologije koja Boga vidi kao bestjelesno, eterično i apstraktno biće, a biblijske i judeokršćanske tekstove kao nešto što ne treba doslovno čitati. Teolozi kažu: ne slušajte Bibliju, slušajte nas. Francesca Stavrakopoulou kaže, poslušajte što pišu Ezekijel koji je šest stoljeća prije Krista utjelovio Riječ Božju i Izaija kojega je Isus javno čitao, čujte što piše u Knjizi Postanka i Ponovljenom zakonu, Knjizi Izlaska i Levitskom zakonu.
I tako profesorica biblijske povijesti na Sveučilištu Exeter pronalazi Boga. Od golemih Božjih stopala utisnutih u levantski vapnenac do Božjih šaka koje razdvajaju Crveno more. Od Božjeg prsta koji je u kamenu ispisao Deset zapovijedi do Isusova prsta koji je na prašnjavom podu hrama tim zapovijedima dodao i novu. Od Jahva koji doručkuje čitave volove do Krista koji probavlja uz pomoć Duha Svetog. Od obrezanog židovskog Isusa do Michelangelova Isusa s neobrezanim, grčkim penisom.
Jahve koji gazi rosnu travu i neprijatelje, svetu zemlju i izmete naroda Izraela, Bog je kojemu se i ljube stopala. I opet, dok je Bog hodao zemljom, drame nije manjkalo. A niti erotike. U Evanđelju po Ivanu opisano je kako Isus pere noge svojim učenicima, "omotavši ručnik oko pasa". U Evanđelju po Luki obredno se štuju Isusova stopala. Žena bez imena, opisana kao grešnica, suzama opere Isusu noge, obriše ih raspuštenom kosom, pa ih prekrije poljupcima. "Ne presta mi noge cjelivati", primjećuje zadovoljno Isus dok mu žena stopala maže i masira gustom pomasti (Evanđelje po Luki 7, 36-50.)
Senzualnost i erotičnost pranja božjih stopala koje izvodi žena u Evanđelju po Ivanu nazvana "Marija iz Betanije" nemoguće je previdjeti. Pitate li se je li riječ o foot fetishu, odgovor jest - da. Francesca Stavrakopoulou o tome nema dvojbi: "...najranijim Isusovim sljedbenicima, stasalima u ozračju židovskih običaja, stopala su već bila erotizirana i blisko povezana sa spolnom aktivnosti, a u hebrejskoj Bibliji često se spominju kao eufemistički surogat genitalija".
Tako smo došli i do genitalija. Savršeni penis hebrejske Biblije je obrezani penis koji simbolizira seksualnu moć bogova prethebrejskih tradicija.
"Hebrejska Biblija u načelu je nastala u kulturi gdje je obrezani penis bio najviši mogući ljudski izraz božanski odobrena falocentričnog maskuliniteta, ali i pokazatelj 'normativne' vjerske predanosti Bogu. To svjedoči o hijerarhiji ljudskih tijela, sazdanoj na relativnim i raznovrsnim rodnim konstrukcijama (uključujući razne varijante muževnosti), duboko ukorijenjenoj u vjerskim tradicijama iz kojih su ponikli rani judaizam i kršćanstvo. Na vrhu te hijerarhije bilo je obrezano muško tijelo, tijelo koje je i samo nastalo prema božanskom predlošku: tijelu Boga. Budući da je Bog kao stvoritelj kozmosa muške pripadnike ljudskog roda oblikovao na svoju sliku, za mnoge je izvan svake teološke sumnje bilo da je i sam Bog obrezan te da je tim oblikom tjelesne modifikacije među njegovim muškim štovateljima njihov penis usavršen, a tijelo im je postalo cjelovito, neporočno i božanski plodno..."
Iz Novoga zavjeta ne saznajemo previše o tome kako je Isus izgledao, ali znamo da je Isusov penis bio obrezan (Evanđelje po Luki 2, 21.). Isusovo tijelo anatomski je usklađeno s obrezanim tijelom boga u jeruzalemskom hramu, no tome se ne pridaje previše pažnje, jer u rajskom stanju neće biti potrebe ni za seksom ni za penisima. Ipak, penis ne treba odbaciti, pa se s trgovinom relikvija razvila i ponuda nekoliko Isusovih prepucija. Takozvani Sveti prepucij javlja se diljem kršćanskog svijeta, na istoku i na zapadu. Jedni tvrde da se nalazi u Rimu, drugi u talijanskom gradiću Calcati, a Katarina Sijenska tvrdi da ga nosi poput zaručničkog prstena ("ne zaručujemo se za Krista prstenjem od zlata ili srebra, nego prstenom od Kristove kožice...").
Francesca Stavrakopoulu, teologinja i profesorica biblijske povijesti na Sveučilištu Exeter, u javnosti je poznata i kao aktivna sudionica medijskih rasprava o religiji
Autentičnost Svetog prepucija ovjeravali su ugledni mistici. Mističarka Agnes Blannbekin svjedočila je da je Kristov prepucij "veličanstveno sladak", a kad je jedan komadić slučajno progutala, udove joj je ispunila slatkoća toliko silna "da je po svemu izazvala orgazmičko iskustvo". Time je autentičnost potvrđena. Premda u raju nema potrebe za seksom, u kršćanstvo su se očito probijale neke dublje, pretkršćanske tradicije. Najizrazitije u nekim verzijama piete (na slici flamanskog umjetnika Willema Keya ili gravuri Ludwiga Kruga), gdje se ispod tkanine kojom su omotani bokovi razapetog i umrlog Krista jasno nazire erekcija. Krug savršenog penisa tako je zatvoren.
"Krist je možda mrtav, ali njegov penis obećava da će se vratiti u život." (F. Stavrakopoulou)
Kako danas vidimo Boga? Kao Onoga koji gazi i uništava naše neprijatelje? Kao nedjeljivog, nepromjenjivog i bestjelesnog? Kao Onoga "koji je zaboravio stvoriti dinosaure i nije uspio objasniti evoluciju", "boga koji je svagdje i vidi sve, ali je i dalje odsutan i ništa ne govori"?
"Kršćanski konstrukt Boga kao transcendentalnog, nevidljivog i bestjelesnog bića iskrivljena je refrakcija, a ne refleksija biblijske slike Boga", kaže u epilogu svoje knjige Francesca Stavrakopoulou. Ateistički pogled, bilo na biblijskog Boga, bilo na transcendentalnog Boga, pogled je na "višu instancu", čija je upotrebljivost istekla. Diskurs apstraktnog Boga i diskurs suvišnog Boga danas dominantno određuju našu sliku "više instance". Bogove stvaramo sami, bilo kao vjernici ili nevjernici. Kad su Babilonci razorili Jeruzalem, Jahve nije zaštitio Židove. Neki teolozi tad su rekli da je vrijeme za novoga Boga, drugi su smatrali da Jahve treba preživjeti. Danas vodimo istu raspravu.
"Anatomija Boga" povijest je potrebe da stvorimo Boga na našu sliku i priliku, prema našim potrebama i ukusima, ili da ga odbacimo ako nije ispunio naša očekivanja. Jer u početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Čovjeka.
