Prošlog sam tjedna na poziv kolega i prijatelja koji vode jedno od najuspješnijih talijanskih nacionalnih kazališta, Teatro Emilia Romagna Fondazione, boravila u toj iznimno zanimljivoj kazališnoj regiji. Kazalište je to s kojim već godinama surađujem još od vremena Zagrebačkog kazališta mladih, kad smo u njihovim teatrima gostovali s predstavama Bobe Jelčića “S druge strane” i “Galeb”, kojih se još s uzbuđenjem prisjećaju moji domaćini. S tim je kazalištem zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište posljednje dvije godine u bliskim partnerskim odnosima kroz projekt “Prospero” u programu “Kreativna Europa” Europske unije. No to je kazalište i dom velikog talijanskog umjetnika Pippa Delbona, čije su predstave “Evanđelje”, “Sreća”, “Poslije bitke” i “Tišina” godinama osvajale zagrebačku publiku na Festivalu svjetskog kazališta.
Teatro Emilia Romagna Fondazione po mnogo čemu je specifično. Nije jedno kazalište, nego okuplja pet kazališta razmještenih po cijeloj regiji - Teatro Storchi koji nazivaju Teatro delle Passioni u Modeni, Arena del Sole (Teatro delle Molline) u Bologni, Teatro Alessandro Bonci u Ceseni, Teatro Ermano Fabbri u Vignoli i Teatro Dadā u Castelfranco Emilia. Svako od tih kazališta ima jednu ili više povijesnih zgrada u centrima gradova koji su nastajali još u vrijeme Etruščana, a danas su središta jedne od najrazvijenijih gospodarskih regija Italije. No ona su sva povezana istom direkcijom i istom upravom te broje samo 86 zaposlenika.Njihov model nije repertoarno kazalište kakvo poznaje srednja i istočna Europa s ansamblima čiji se umjetnici zapošljavaju trajnim ugovorima i čiji se broj zaposlenika računa u stotinama. Umjesto da “proizvodi” predstave, Teatro Emilia Romagna Fondazione ih predstavlja, programira, financijski sudjeluje u njihovu nastajanju i organizira njihova gostovanja. Ugošćuje i predstave ostalih talijanskih nacionalnih dramskih kazališta, a njih u zemlji sa 60 milijuna stanovnika i s možda najjačom kazališnom tradicijom i kulturom u Europi ima samo šest - nacionalni teatri u Rimu, Torinu, Napulju, Genovi te najveći i najznačajniji Piccollo Teatro u Milanu. U sklopu teatara djeluju umjetnici kao što su u ERT-u Pippo Delbone, ali i mnogobrojne umjetničke skupine - Fanny i Alexandra, Motus, Emma Dante, Socìetas Raffaello Sanzio... Teatro Emilia Romagna trenutačno sudjeluje u četiri velika europska projekta - “Prospero”, u sklopu čijeg programa je i zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište, “Atlas tranzicije”, koji se bavi istraživanjem nove kazališne mape Europe kroz izvođačke projekte u kojima se građani povezuju s migrantima, “Između zemalja” je projekt koji okuplja šest dramskih pisaca iz šest europskih kazališta smještenih u Španjolskoj, Belgiji, Grčkoj, Portugalu i Francuskoj te “Put svile”, međunarodna liga kazališta koja promovira razmjenu predstava između svjetskih teatara. Teatro Emilia Romana kao nacionalno kazalište od 2015. godine financira država, no svako od pet kazališta koja su okupljena pod zajedničkim imenom ima i svog partnera koji djeluje na tom području - riječ je o privatnim fundacijama, bankama, automobilskim i poljoprivrednim industrijama koje omogućuju privredni rast ove regije, ali sufinancirajući kazališta zadržavaju tako iznimno važnu ulogu u kulturnim rasporedima ovog dijela Italije. Hrvatsko kazalište tradicijski pripada srednjoeuropskom kazališnom krugu upućeno na odavno već potrošeni austro-ugarski model kazališta koji se u našem slučaju doista nije nimalo transformirao od vremena Austro-Ugarske, pa je moguće da na primjeru zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazalištu jednu scenu dijele ili se, točnije, za nju bore tri ansambla - onaj operni, baletni i dramski. Iz perspektive velikih srednjoeuropskih gradova u kojima su se odavno već Opera ili Opera i Balet razdvojili od Drame i ustanovili zasebna kazališta u zasebnim kazališnim zgradama, naše je središnje nacionalno kazalište danas jedinstveno u svijetu. Istražujući bliskosti sa sličnim kazalištima ustanovila sam kako slična kazališta u kojima pod jednim krovom borave tri ansambla imaju još barem jednu ili većinom dvije scene pa u večeri mogu izvoditi različite programe i zadovoljavati ne samo veći broj gledatelji, nego i ansamble koji nisu vječito nezadovoljni malim brojem predstava ili se pak vječito postavljaju u kompetitivne odnose, čiji se put potom modulira u luku od traume do frustracija.
U Hrvatskoj je desetljećima pomno razdvajana institucionalna od izvaninstitucionalne scene te se pažljivo njeguje tradicija da te scene zauvijek budu odvojene, koliko god bi se one u nekim i ne samo imaginarnim dodirima mogle prepoznati, ako već ne i preklopiti. Kao da postoji neki nevidljivi strateg koji se ustrajno trudi ne povezati instituciju s nezavisnom scenom, čime ukida barem mogućnost da globalna kazališna scena bude možda zanimljivija, ako ne i punu uzbudljivija. Jer bi upravo susret, u ovom potrošenom i pandemijom zamorenom kazališnom trenutku, otvorio neki prostor pojavljivanja novoga u sinergiji dva kazališna modela koji ne moraju nužno poništavati jedan drugoga. Smatrajući kako nacionalno kazalište okuplja sve umjetničke silnice da bi ponudilo uvid gledateljima u cjelovitu sliku teatra u određenom vremenskom trenutku, od dolaska u HNK upravo sam se trudila otvoriti prostor i nezavisnoj sceni da svoje kreacije ostvaruje u kazalištu čiji je okvir tad bio iznimno tradicionalan. Autorski projekt Matije Frlina “Mi smo kraljevi, a ne ljudi”, “Ispravci ritma” Bad Co., “Praznina” Umjetničke organizacije Odeon Art, autorski projekt Ivana Penovića “Znaš li ti tko sam ja” i najnoviji “Zagrljaji” Umjetničke organizacije 21:21 primjeri su takve suradnje. Susret između institucionalnog modela i onog izvaninstitucionalnog koji predstavlja nezavisna scena poticajan je s obje strane, ne samo za nezavisne umjetnike koji iznalaze tako prostor svoga djelovanja, nego i za članove ansambla koji u tim projektima sudjeluju.Talijanski primjer ponajbolje pokazuje kako nacionalna kazališta ne trebaju biti zaštićene zgrade za umjetnike zaposlene na trajnim ugovorima i s fiksiranim repertoarima koji iz sezone u sezonu mijenjaju tek poneki premijerni naslov, često i ne prilagođen zahtjevima turbulentnog vremena u kojemu živimo. Njihova otvorena forma ne nudi nesigurnost kako bi se na prvi pogled moglo očitati, nego dapače sigurnost za mnogo više umjetnika kojima institucija znači isključivo kreativni prostor, kao i onima koji su u toj instituciji zaposleni. A gledatelji pri tome imaju i puno veći uvid u kazališnu scenu, i to s različitih perspektiva, čime se izbjegava zamor istoga koji uostalom poništava funkciju, što je umjetnost stoljećima izdvajala od uvijek pomalo reducirane stvarnosti. U suvremenom promišljanju kazališta ono i nije isključivo koncentrirano na zgradu kazališta, nego se upravo širi izvan zgrade kazališta i osvaja cijeli grad, nameće se dijelom života njegovih građana. Kazalište tako postaje više od pukog prikazivanja urbanog procesa, jer je stvaran dio urbanog procesa, a proizvodeći urbano iskustvo time proizvodi i sliku društva, odnosno samoga grada. Kao što i publika na pozornici očekuje sliku države/grada, i teatar sam s državom/gradom izravno i posredno ulazi u dijalog, a uzbudljivost tog dijaloga ovisi o tome koliko se država/grad prepoznaje u teatru i teatar u državi/gradu, odnosno koliko su oni bliski jedan drugome. Takav inkluzivni dinamičan proces između kazališta i građana pridonosi snažnijem razumijevanju odnosa između kazališta i sredine u kojoj nastaje, ali nudi mogućnost zajedničkog osmišljavanja programa, ali i cjelokupnog izgleda kazališta po potrebama stanovnika grada kojima se teatar obraća.
Ako već ne izlazimo iz zgrada, dopustimo da nezavisni umjetnici uđu u naše kazališne prostore i učine ih prostorom i njihovih kazališnih istraživanja. Jer umjetnost ako je izvorna ne ugrožava jedna drugu, nego se nadopunjuje i odražava zajednički izgled kazališne zajednice. Ne kažem da moramo slijediti talijanski model otvorenog kazališta, on je upisan u njihovu dugostoljetnu tradiciju i baštini se iz povijesnog konteksta putujućeg teatra, ali bismo ipak trebali biti fleksibilniji u tretiranju različitih kazališnih formi iznalazeći mogućnost njihova povezivanja.
