Književnost i kultura
103 prikaza

Dopustimo da nezavisni umjetnici uđu u naše kazališne prostore

1/2
Miroslav Lelas/PIXSELL
Talijanski primjer pokazuje kako nacionalna kazališta ne trebaju biti zaštićene zgrade za umjetnike zaposlene na trajnim ugovorima i s fiksiranim repertoarima koji mijenjaju tek poneki premijerni naslov

Prošlog sam tjedna na poziv kolega i prijatelja koji vode jedno od najuspješnijih talijanskih nacionalnih kazališta, Teatro Emilia Romagna Fondazione, boravila u toj iznimno zanimljivoj kazališnoj regiji. Kazalište je to s kojim već godinama surađujem još od vremena Zagrebačkog kazališta mladih, kad smo u njihovim teatrima gostovali s predstavama Bobe Jelčića “S druge strane” i “Galeb”, kojih se još s uzbuđenjem prisjećaju moji domaćini. S tim je kazalištem zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište posljednje dvije godine u bliskim partnerskim odnosima kroz projekt “Prospero” u programu “Kreativna Europa” Europske unije. No to je kazalište i dom velikog talijanskog umjetnika Pippa Delbona, čije su predstave “Evanđelje”, “Sreća”, “Poslije bitke” i “Tišina” godinama osvajale zagrebačku publiku na Festivalu svjetskog kazališta.

Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude. Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima. S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima, ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Komentiraj, znaš da želiš!

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.